Nejasne su postale i granice između političkih i poštenih poduzetnika, kao što je nejasna granica između percepcije poduzetništva kao kriminala i stvarnog poduzetničkog kriminala. Taj kriminal nije imanentan poduzetništvu – ono je u normalnim okolnostima pokretač napretka i društvene dinamike – nego je posljedica povijesnih anomalija u kojima je poduzetništvo nastajalo ili pokušavalo nastati
Lagodno je zastupati tezu da bi država trebala odustati od svojih pretjeranih regulatornih i fiskalnih ovlasti i prepustiti ekonomiju spontanitetu privatne inicijative i tržišne utakmice. Lagodno je zato što nema ničeg izazovnog ili originalnog u istini da je samo slaba država – podnošljiva država, kao što je jaka država preskupa i kao što je voljena država opasna po život. Postoji, međutim, i druga strana medalje.
Tko su ljudi koji bi preuzeli tu, privatnu inicijativu i odgovornost za konjunkturu i otvaranje novih radnih mjesta?
Prvi poduzetnički sloj kod nas se formirao u drugoj polovici šezdesetih godina kada je privredna reforma dopustila privatnu inicijativu u određenim obrtničkim i uslužnim djelatnostima. Pojavili su se tada raznoliki ‘majstori’ koji su popravljali strojeve za rublje, postavljali keramiku i parkete, iznajmljivali sobe, otvarali automehaničarske radionice, frizerske salone, građevinske obrte, gostionice i restorane. Bili su socijalistički paradoks. Po defaultu su bili neprijatelji sustava koji je bio nesklon privatnom vlasništvu i na njih gledao s izvjesnom nelagodom, ali, začudo, inspekcije i porezne uprave (‘uprave društvenih prihoda’) ostavljale su ih na miru. Živjeli su u poreznom raju i nekom sistemskom greškom ostalo im je dovoljno prostora za zaobilaženje propisa. Potražnja za njihovim uslugama bila je velika, a konkurencije nije bilo jer sigurne socijalističke plaće su malo koga motivirale da se upušta u avanturu poduzetništva. Tako su nastali mali monopoli, osobito ako bi obrtnik ishodio licencu za popravke nekog uvoznog proizvoda. Do njih se dopiralo ‘preko veze’, nisu se pridržavali dogovora i rokova, bili su bahati, nepristojni, bezobrazno skupi i uživali su u očajničkoj ovisnosti klijenata kojima bi se pokvario štednjak ili su im uoči tehničkog pregleda popustile kočnice na automobilu. Obogatili su se naglo i prionuli na gradnju čudovišnih trokatnica u predgrađu. Mrzili su režim jer su, valjda, mislili da bi u kapitalizmu bili veleindustrijalci, iako u kapitalizmu ne bi opstali ni tjedan dana. Stanovništvo je na njih gledao s nekakvom ambivalentnom mješavinom krvožedne zavisti, prezira i divljenja. Pojam ‘privatnika’ postao je sinonim za nezasluženo bogatstvo, bezobrazluk i prijevaru. Jasno, bilo je i poštenih, ali ovo nije priča o njima.
Kada je u Jugoslaviji 1989. ukinut socijalizam i kada su liberalizirani privatno vlasništvo nad tvrtkama i propisi o privrednom poslovanju, pojavila se druga generacija ‘privatnika’. Na tisuće ljudi je osnivalo društva s ograničenom odgovornošću u nadi da će se brzo obogatiti. Što zbog dotadašnjeg iskustva s domaćim ‘privatnicima’, što zbog naivnog poimanja filmova o američkom snu, privatno poduzetništvo shvaćeno je kao lagodno ulaganje ideja (kakve god bile) i život na visokoj nozi. Nitko nije imao pojma da je poduzetništvo iznimno težak i odgovoran životni odabir te da, kada se troškovi oduzmu od prihoda, ne donosi neku spektakularnu dobit i da je bogatstvo, doduše, moguće, ali se događa manjini i to stjecajem niza sretnih i povoljnih okolnosti. U to doba su ‘poduzetnici’ kupovali skupe satove, blefirali na veliko i malo, upuštali se u glupe rizike, slamali se pod teretom dugova koje su sami skrivili, a u međuvremenu otkrili čaroliju ‘akceptnog naloga’ kojima su izvlačili novac iz tvrtki nesvjesni da tako potkradaju sami sebe.
No, bio je to ipak pozitivni entuzijazam koji je mogao postati faktor napretka – uostalom, učilo se na greškama – i mnogi bi novi poduzetnici zasigurno iskoristili danu priliku da ih na tisuće nije propalo kada je izbio rat i kada je Tuđmanov režim poništio dotadašnju liberalizaciju i počeo graditi svoju inačicu nacionalističkog socijalizma. Nastupila su drugačija pravila igre, a riječ ‘privatnik’ zadobila je sasvim novo značenje. Sada, to su bile spodobe s dobrim vezama u HDZ-u kojima je prepušten dio privrednog bogatstva. Rasplet je poznat: većinu tvornica su upropastili domogavši se nekretnina što je zapravo bio logičan potez. Pretvorbeni gangsteri su, kao insajderi sustava, dobro znali da se ovdje ne isplati baviti proizvodnjom. Isplativiji su bili poslovi s političkom elitom, dakle državom, ali i organiziranim kriminalom čije međusobne granice su postale nejasne.
Nejasne su postale i granice između političkih i poštenih poduzetnika, kao što je nejasna granica između percepcije poduzetništva kao kriminala i stvarnog poduzetničkog kriminala. Taj kriminal nije imanentan poduzetništvu – ono je u normalnim okolnostima pokretač napretka i društvene dinamike – nego je posljedica povijesnih anomalija u kojima je poduzetništvo nastajalo ili pokušavalo nastati. Nažalost, na stanovit način je raspetljavanje tih nejasnoća postalo nebitno. Danas, ljudi s moralnim i intelektualnim integritetom koji imaju poduzetnički nerv i bilo kakvu vrst sebi i društvu korisne sposobnosti – što znači da nisu skloni ćoravim ili mutnim poslovima – tu će energiju radije uložiti u Odlazak.
Izvor: tportal