Ne držite ruku na srcu kada svira himna. Himne budu i prođu. U srcu nema prostora za traćenje. Ono je kao soba u japanskom hotelu. Himna ga učini nepodnošljivim mjestom za život. Vaša djeca će se sutra stidjeti onoga čime se vi danas ponosite. Države, baš kao i himne, budu i prođu.
Život nije generalna proba. On bude i prođe. Ne smije se umirati za državu. Treba živjeti. Država će vas često poticati da za nju crkavate, rijetko će vas nasmijati, a još rjeđe zamoliti da živite za nju. Država traži da je volite, ali isto tako traži da zbog nje nekoga mrzite. A srce je sićušno, kako rekosmo, poput sobe u japanskom hotelu i u njemu nema mjesta za mržnju, nema mjesta za nešto što se tako brzo deblja i širi kao što to čini bolesnoj gojaznosti sklona mržnja.
Na ovo me natjerala fotografija djece koja pjevaju himnu pod zastavom. A uvijek sam htio biti nježniji od toga.
Prevarena su djeca pjevala himnu koja i nije zvanična himna, jer zvanična himna Bosne i Hercegovine nema tekst. Već samo postojanje te dvije himne govori vam o besmislenosti pjevanja himni. Isti ljudi koji danas revu himnu izbačenu iz uporabe ne tako davno su pjevali jednu drugu himnu također izbačenu iz uporabe, himnu, koje se mnogi koji su je pjevali danas stide, a pjevali su je punih usta i punog srca, koje su, katkad, zbog te bremenitosti morali pridržavati rukom.
Himna je samo dio protokola i, manje ili više, zavodljiv komad glazbe, katkad istinski svečan, katkad tugaljiv, ali uvijek samo običan komad glazbe (FOTO: Pixabay)
Himna koju su djeca pjevala je himna države kakva ne postoji. Himna bez teksta je himna države koja pokušava biti država, jer u njoj žive narodi koji je ne vole ovakvu kakva jeste i koji pjevaju svatko svoju himnu u čast države kakvu su htjeli stvoriti, ali za takvo što se nisu dovoljno međusobno poubijali. Praktički, himne koje se pjevaju u Bosni i Hercegovini su himne ratnog poraza. Zvanična himna je tek par minuta šutnje, neka vrsta posmrtnog marša za sve što smo proteklih četvrt stoljeća uspjeli sahraniti.
Nemojte mrziti svoju državu. Nemojte mrziti ni tuđu državu. Nemojte mrziti ni himnu. Ona je samo dio protokola i, manje ili više, zavodljiv komad glazbe, katkad istinski svečan, katkad tugaljiv, ali uvijek samo običan komad glazbe.
Države treba žaliti baš kao i svaku prolaznu stvar, baš kao i ljudsku sudbinu. I zato im se treba smijati. I državi i sudbini. U lice. Treba živjeti nasmijan. U inat državi. U inat sudbini. Treba pobjeći od mrkih lica koja odlučnog pogleda gledaju u daljinu. Njima treba ostaviti države za koje se mora umirati. Njima treba ostaviti himne koje na usnama nosimo u smrt, zbog kojih u tu smrt počesto srljamo. Jer nas prevare. Jer pomislimo da su istinite. A istine nema izvan ljudskog srca toliko sićušnog da u njemu jedva da ima mjesta za pravu ljubav i pokoje razočaranje.
Gadi mi se reklama kojom pozivaju djecu da se prijave u oružane snage Bosne i Hercegovine. Klinci trebaju za mjesečnu plaću fasovati hemoroide u nekakvoj pustari daleko od majki koje će zbog toga plakati i čiji bi plač, zapravo, trebao biti jedina glazba i jedini tekst himne ove zemlje. To, naravno, ako bismo bili pošteni.
Ali u svijetu državnih himni nema mjesta poštenju. Baš kao što nema mjesta za pošteno priznanje da su nas sve odšućene i otpjevane himne dovele do toga da je jedina perspektiva koju nudimo klincima da se prijave u vojsku i odu zajedno s tisućama istih takvih sirotih klinaca iz raznih krajeva „civiliziranog svijeta“ u neki daleki rat u navodno neciviliziranu zemlju gdje bi trebali pucati na iste takve jadnike kao što su i oni sami. Jadnike za kojima plaču majke i sestre, zbog kojih očevi krše prste i ogorčeno pljuju u prašinu pred kućnim pragom. I sve samo zato što si ljudska sujeta ne može priznati da je prevarena. A trebali bismo biti pametniji od toga.