Najnovija zbivanja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu već su postala paradigma i još samo treba vidjeti kojeg će ona biti predznaka. Jasan predznak dobila su kada su se studenti i profesori uspješno suprotstavili klerikalizaciji FF-a, kao novoj stepenici u već debelo uznapredovaloj klerikalizaciji društva u cjelini. No, onda se predznak počeo mijenjati nakon što je dekan Vlatko Previšić doveo na fakultet zaštitare, a saborski zastupnik dijaspore Željko Glasnović pozvao na batinanje studenata koje je nazvao “titojugendom”. I nakon što se skupina branitelja ponudila da to i provede u djelo.
Jasno, ne treba čekati ovo posljednje da bi se vidjelo o čemu se ovdje radi. I bez batinanja studenata i profesora bjelodano je, naime, da je ovim srušena autonomija sveučilišta. Jer, ako ondje nema pristupa ni policija, što onda tek reći kada to učini privatna zaštitarska tvrtka, a pogotovo kad bi to napravila neka grupa ratnih veterana. Ako bi u tom slučaju bilo uopće dopušteno nešto reći. Šutnje već sada ima, i to tamo gdje bi je najmanje smjelo biti. Inače slatkorječiva predsjednica Grabar-Kitarović ne otvara usta, iako joj je kao vrhovnoj zapovjednici umirovljeni general Glasnović u nadležnosti bilo da prijeti studentima bilo da obilazi mise za ustaške zločince.
Šuti i Kaptol, koji je zakuhao priču na FF-u pokušavajući mu podmetnuti podstanare s katoličke bogoslovije, pa kada to nije uspjelo sada očito uživa što se bezbožnim Filozofskim zavaljala ovolika bura. Danima se nije oglašavao ni vjerojatni budući premijer Andrej Plenković, a kada je to i učinio ogradio se samo od Glasnovićevih prijetnji i huškanja, ali ne, barem izrijekom, i od njegove podrške u Saboru. U tome je bio čak manje određen od notornog Zlatka Hasanbegovića, koji je stao u zaštitu studentskog aktivizma, čak i buntovništva, istina uz ogradu da prijetnji nasiljem ne smije biti ni sa strane studenata i profesora.
Možda je u tim Hasanbegovićevim razboritim riječima nešto odradila i osobna sujeta, jer sada se već spekulira da bi Glasnović mogao preuzeti od njega ulogu lidera krajnje, granično ustaške desnice. To mora da peče i frustrira. Glasnović je priprosta vojničina, s formalnom naobrazbom zatvorskog čuvara, što je daleko ispod Hasanbegovićevih akademskih visina, ali bliže srcu neizlječivih ustašonostalgičara. Za njih se sada otkriva da ih je puno više nego što se mislilo, a nakon što ih je emocionalno protresao pad Tomislava Karamarka, sada, pribravši se, energičnije traže novo sidrište.
Dugoročno nisu opasni, laki su na ideološkom obaraču, ali teški u misaonim disciplinama, i što im se otvori više prostora na političkoj sceni lakše dolaze do ruba, s kojeg onda i padaju. Baš kao Karamarko. Ali, i takvi mogu napraviti velikih teškoća Andreju Plenkoviću, koji obećava da će se riješiti ekstremizma u stranci, ali nema reformski kapacitet Ive Sanadera, koji si je mogao dozvoliti otvoreni okršaj s novoustašama u HDZ-u i šire, čak napraviti i neke početne korake u političkoj modernizaciji zemlje. Plenković nema sape za to, a ne vidi se ni da bi je u dogledno vrijeme mogao dobiti.
On će se ograničiti samo na to da počisti vrhove državne vlasti od ustašonostalgičara, zbog čega će s ministarskog mjesta najvjerojatnije morati otići Hasanbegović i još poneki od ministara ispod Karamarkovog šinjela, a svakako će nastojati udaljiti od sebe i Glasnovića. To je sve. I nije dovoljno. Hasanbegović, a sada i Glasnović, miljenici su široke mreže nevladinih udruga desnog predznaka koje su dominantno pod utjecajem Katoličke crkve i nekih opskurnih paracrkvenih organizacija kao što je Opus Dei. To su trkači na duge staze, koji znaju rasporediti snage i premda i među njima ima ekstremista po uzoru na sisačkog biskupa Vladu Košića i slične, bliža im je taktika tihe vode.
Posljednjih godina te su udruge izrasle u respektabilnu političku snagu koja djeluje kao pozadinska potpora HDZ-u i Mostu, ali i kao grupe za pritisak na te dvije stanke, ne prežući povremeno ni od njihovog ucjenjivanja. To se lako vidi nakon nedavnih parlamentarnih izbora, kada se, unatoč tome što je sadašnja tehnička Vlada na izdisaju, pojavljuju sa zakonskim prijedlozima novog retrogradnog obiteljskog zakona, forsiraju pretvaranje vjeronauka u obavezan predmet, a sada gledamo i osvetničko paradiranje po Filozofskom. Ukratko, ocjenjuje se da je trenutak da se marksističko-lenjinističko-ateističkoj bandi pokažu očnjaci i na dulje je se vrijeme natjera u defenzivu.
To je istodobno i poruka Plenkoviću. Ne, neće se ići otvoreno na njega, ipak je on šef HDZ-a, što je u rangu glavnokomandujućeg desnog dijela hrvatskog političkog spektra, a usto je i značajno ojačan pobjedom na nedavnim izborima. Ali, nevladina tvrda desnica u kooperaciji s istomišljenicima u HDZ-u i Mostu sigurno će htjeti učvrstiti svoje pozicije i učiniti ih dovoljno vidljivim da ubuduće ne ovisi o tome hoće li na čelu vlasti i ovih dviju stranaka biti netko karamarkovskog ili sanaderovskog (plenkovićevskog) profila. Oni jednostavno žele da se njihova uvijek čuje, bez obzira tko stolovao u Banskim dvorima i na Trgu žrtava fašizma. Točka.
I sada prisustvujemo inverziji koja u čovjeku izaziva zebnju. Nekada je na ovim prostorima zametnut poznati sukob na ljevici, također dramatičan, ali koji je profilirao jednu od planetarno najsuperiornijih lijevih stranaka. Sljednici te stranke izgubili su, međutim, ove parlamentarne izbore, i to bez ijednog suvislog slova zašto se to dogodilo. Što je najgore, to više nikoga i ne zanima, osim možda Glasnovićeve skojevke neobrijanih nogu s Filozofskog, kada bi zbilja postojale. I zato sada prisustvujemo sukobu na hrvatskoj desnici, jednoj tužno retrogradnoj obiteljskoj tučnjavi, koju samo iz samozavaranja uspoređujemo sa sadašnjim stanjem u Poljskoj ili Mađarskoj.
Zapravo je neusporedivo lošije. Ondje je po temeljnim povijesnim pretpostavkama gotovo i moralo završiti kako je danas završilo. Ovdje kod nas trebalo je puno bolje, a završilo je gore, puno gore.