Podizanje spomenika zločincima na tolikim mjestima stradanja i inače je patološka potreba svih etničkih zajednica, a zatiranje sjećanja na zločin počinjen od pripadnika vlastitoga naroda stalni je pokušaj negiranja kolektivne odgovornosti, pa će stoga i logor Lora u Splitu, egzaltirano mučilište za srpske civile, uskoro eto dobiti spomenik onima koji su u zločinu sudjelovali.
Razgovaralo se ovih dana u Beogradu o koncentracijskom logoru Omarska, o kulturi sjećanja i zabranama komemoriranja žrtava strašnih zločina počinjenih u tom logoru, otvorenom blizu Prijedora 1992., na teritoriju današnje Republike Srpske. Pod nazivom „Četiri lica Omarske“ tribini su prisustvovali i bivši zatočenici toga logora, danas aktivisti, čiji je jedini cilj osvjestiti zločin, te masovno stradanje civila dostojno obilježiti. Oni ne žele pričati o užasima koje su prošli, ali niti odustati od ideje komemoracije prijedorskih logora u kojima je ubijeno 3126 ljudi, a kroz njih prošlo još na desetke tisuća. Neveliki je skup naravno čuvala policija, jer je svaki narod na ovim prostorima podjednako bijesan i opasan kad ga se suočava sa zločinima počinjenima i u njihovo ime.
A upravo je Omarska paradigmatski primjer odnosa političkih elita, u ovom slučaju „vlasnika“ Republike Srpske, nastale na razvalinama Bosne i Hercegovine, Milorada Dodika, prema zločinu, etničkom čišćenju i progonu hrvatskog i bošnjačkog stanovništva Prijedora. Omarska je bila rudarski div u bivšoj Jugoslaviji, potom logor za Hrvate i Bošnjake, osmišljen na torturama, likvidacijama, silovanjima žena i djevojčica nesrpske nacionalnosti, sve prema zamisli Radovana Karadžića, osuđenog u Haagu na 40 godina zatvora zbog genocida u Srebrenici. Po završetku rata u BiH i strogo etničkom razgraničenju te države, prema famoznom birokratskom Daytonskom sporazumu, logor Omarska postaje ponovo rudnik iz kojega stanoviti gospodin Mittal kopa rudu, vrlo vjerojatno pomiješanu s kostima ubijenih zatočenika logora. I na svom privatnom vlasništvu ne dopušta nikakav oblik komemoriranja tisuća ubijenih u tom logoru.
Dobila je potom Omarska i još jedno „lice“, postavši vulgarna kulisa filma Sveti Georgije ubija aždahu, što ga je baš na poprištu jednog strašnog zločina snimao srpski režiser Srđan Dragojević. I time fino nadopunio cinično, stalno omalovažavanje žrtve, kao dio kolektivnog zaborava ovdašnjih naroda, poticano od strane političkih i kulturnih elita, vidljivo u imenovanju obrazovnih institucija imenom ratnog zločinca Radovana Karadžića, ili u podizanju spomenika srpskim vojnicima na mjestu logora Trnopolje, također na području Prijedora. Toponimu s kojega je u svijet bila odaslana fotografija izgladnjelog zatočenika Trnopolja, a koja je zakratko promijenila tok rata u Bosni, zato jer je svjetske sile asocirala na holokaust i stradanja Židova u drugom svjetskom ratu.
Podizanje spomenika zločincima na tolikim mjestima stradanja i inače je patološka potreba svih etničkih zajednica, a zatiranje sjećanja na zločin počinjen od pripadnika vlastitoga naroda stalni je pokušaj negiranja kolektivne odgovornosti, pa će stoga i logor Lora u Splitu, egzaltirano mučilište za srpske civile, uskoro eto dobiti spomenik onima koji su u zločinu sudjelovali.
I konačno, ratni je zločin, etničko čišćenja, progon Bošnjaka i Hrvata, ozakonjen potpisom srpskog stanovništvo takozvane Republike Srpske na ovotjednom referendumu kojim se tobože, samo tobože, 9. siječnja, inače dan početka destrukcije BiH, proglašava Danom RS. Ono malo preostalih Bošnjaka i Hrvata u tom dijelu Bosne odbilo je glasati jer riječ je zapravo o generalnoj probi Milorada Dodika za konačno odcjepljenje te samoproglašene države i time fizičko uništenje Bosne kao građanske države tri ravnopravna naroda. Na referendum je izašla i bivša predsjednica te paradržave, Biljana Plavšić, osuđena u Haagu zbog ratnog zločina, uz priznanje svoje krivnje, da bi danas izjavila kako je referendum obrana onoga u čemu je i sama sudjelovala. Postoje li dakle uopće šanse da Bosna i Hercegovina preživi kao jedinstvena države? Međunarodna zajednica odavno nema volje njome se baviti, znaju to dobro lideri i ostalih naroda te države, pa upravo u političkom divljanju Milorada Dodika vide i svoju šansu.
Otuda vođe hrvatskog naroda u BiH nemaju ama baš ništa protiv Dodikova referenduma, kao uvoda u secesiju toga dijela Bosne, štoviše potiho se raduju jer to otvara ozbiljnu mogućnost izjašnjavanju Hrvata za takozvanu Herceg-Bosnu, taj ratni plijen i nedosanjanu hrvatsku paratvorevinu u zapadnoj Bosni. Koja uostalom, premda ukinuta, i danas slavi dan osnutka i čeka bolja vremena. Koja bi im, kao i inače, trebala omogućiti braća u zločinu, to jest srpske nacionalističke vođe.
Zato je stanje u BiH više nego opasno, s obzirom da je Dodikov potez protivan Ustavu BiH, a u uvjetima slabe ili nikakve demokracije znači tek grubi i otvoreni nasrtaj na tamošnje Hrvate i Bošnjake. U priči o Bosni stoga nema nevinih, još od nasilne izvanjske podijele te države, s ciljem zaustavljanja rata, pa i Bošnjaci zbijaju redove na nacionalnoj osnovi, s eksluzivnim ciljem stvaranja jednonacionalne države, što svakako pogoduje srpskom i hrvatskom secesionizmu. A Omarska i kultura sjećanja? Lora? Kolektivna katarza kao garancija mira na ovim prostorima? Sve je to tek utopijski san, opet poništen referendumskim potpisom većine jednog naroda kojim se slavi država nastala na zločinu, progonu, etničkom čišćenju… Uz perverznu benevolentnost svjetskih silnika.