Poslije bučne, nepromišljene i rastrošne mladosti, i nakon klimaksa zrelosti, dospjevši u doba kada se neizbježno silazi s planine života na koju sam se penjao ne spotičući noge drugima, čije sam vrhove osvojio, nevoljko prihvaćam istinitost tvrdnje britkog Oscara Wildea, da su drugi zaista odvratni i da je jedino moguće društvo u nama samima. Prihvaćam je zapravo kao egzistencijalni egoizam, kao poraz vjere u prijateljstvo, druželjubivost i dijeljenje sebe s drugima, valjda i obratno. Zato susrete s drugima, pogotovo novim licima, doživljavam kao opterećenje i napad na preostalo vlastito vrijeme. Ipak, dogodi se da se takvi rijetki susreti pretvore u neočekivani dobitak, ugodnost koja na trenutak zaustavlja banalnu i bolnu rutinu.
Stanislava Sorića, umirovljenog pukovnika HV-a i jednog od zapovjednika 108. brigade, poznajem kao susjeda iz slavonskobrodskog Naselja Andrije Hebranga i prijatelja s Facebooka. Kao susjedi susreli smo se svega nekoliko puta, u prolazu ili dok bi on sjedio na terasi kvartovskog kafića. Naši susreti, epizodična iskaknja u kontinuumu uobičajenosti, kratkotrajni i simetrični po važnosti, imali su tek nekoliko točaka interesa, a produkt su vječnih sastojaka međusobnog uvažavanja: iskrenosti i odsustva bilo kakvih interesa. Vitalan, sabran, upućen u brodska događanja, uvažavan od ekipe (i kibicera) s kojom karta za stolom u sjeni , u spomentom kafiću, s potrebom da se prisjeti događaja iz devedestih u kojima je aktivno sudjelovao, razgovorljiv, objektivan, razuman, a opet na izvjestan način uzbuđen kada priča o precima, rodbini, prijateljima, svom ratnom putu, o povijesti, politici … Stanislav Sorić pripada staroj školi dobro odgojenih ljudi koji znaju kako druge treba poštovati da bi i sam bio poštovan. Imam dojam da pukovnik Sorić nemilice uživa u svojoj mirnodopskoj, civilnoj nevažnosti, u umirovljeničkom odbrojavanju i trošenju dana koji mu više ne donose velika uzbuđenja, ali uvijek iznova pred njega postavljaju pitanje pomirenja sa samim sobom. Takvi se ne nikada predaju.
Svatko slijedi svoj trag, uživo i virtualno. Tako na svom Facebook profilu Sorić, gdje se daleko češće susrećemo, ostavlja tragove svoje širine, ljudskosti, blagosti čak. Okrenut je i prošlosti i sadašnjosti i budućnosti. Nije iz njega iščilila znatiželja. A znatiželja je uvjet efikasnog učenja, a učenje je, opet, uvjet mladosti. U svojim fb objavama on je pronašao spasenje od besmislenog trajanja i uzaludnog lamentiranja kako je nekada dobro bilo. Što sam htio još reći? Da! Na njegov fb profil idem i kako bih se kvalitetno informirao o graditeljskim poduhvatima u Brodu. U tom smislu, on je kolega novinar kojeg zanimaju izgradnja, pomaci, napredovanje, a ne životni rovovi i rušenje.