Kako su mogućnosti računalne animacije rasle, tako je kvaliteta filmova Tima Burtona opadala. Nije on jedini: James Cameron, Paul Verhoeven, dvojica bitnih autora koji su u osamdesetima i početkom devedesetih uz Burtona branili čast filmskih spektakla, također su kasnije poklenuli, stavljajući veći naglasak na tehnološka čudesa umjesto na koncipiranje priče i likova. Doduše, osim velikih zastranjenja poput remakea Planeta majmuna (2001), Tim Burton je uvijek ostao dosljedan sebi. Naslovi koje je radio u dvijetisućitima poput Charlie i tvornice čokolade (2005), Sweeney Todd: Đavolji brijač iz Fleet Streeta (2007), Alisa u zemlji čudesa (2010) i Sjena tame (2012) bili su ultimativni bartonovski filmovi po pitanju vizualnoga segmenta, redateljskoga rukopsa i specifičnoga humora, no čarolija je jednostavno nestala. Razlog tome treba tražiti u činjenici da je mračni bartonovski humor te ekscentričnost sve više uzmicala pred šarenim atrakcijama koje su bile primjerenije širokoj publici.
Roman Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu Ransoma Ringgsa svojom tematikom čini se kao idealan projekt za redatelja pa ne čudi što ga je upravo on odlučio adaptirati u filmski format. Pritom priča djeluje kao spoj Harryja Pottera te kostimirane inačice X-Mena. Čudnovata djeca žive u petljama, svojevrsnim paralelnim stvarnostima u kojima je vrijeme zaustavljeno, odnosno svedeno na savršeni dan koji se neprestano ponavlja, a čija je svrha da iz zaštiti od negativnih upliva ljudske stvarnosti. Odbarena su poput X-Mena neobičnim sposobnostima te normalni ljudi zaziru od njih. Kao što Voldemort nastoji ovladati svijetom čarobnjaka, tako ovdje sličnu funkciju ima pokvareni Barron (Samuel L. Jacksom). Glavni protagonist Jake (Asa Butterfield) mladić je koji je odrastao u normalnom svijetu, no nakon nerazjašnjene smrti djeda Abea (Terence Stamp) kreće na put iz Sjedinjenih Američkih Država u Walles da bi dokazao da djedove priče nisu plod mašte, nego događaji koji su se zaista odigrali. Pritom saznaje da i sam posjeduje vrlo neobične moći, što mu daje, slično Potteru, izniman položaj u svijetu novih prijatelja. Spomenuti obrat u priči je očekivan pa kao takav i predvidljiv. Roman je također polučio dva nastavka pa ako film bude komercijalno uspješan, zasigurno možemo očekivati i naredne ekranizacije.
U prvih šezedesetak minuta Burton vrlo odmjereno gradi priču te odnose među protagonistima. Neprestano smo suočeni sa sumnjama u vjerodostojnost Abeovih priča. Introvertirani Jake teško uspostavlja kontakt s vršnjacima, što je posljedica druženja s naoko ekscentričnim djedom, ali se tijekom odrastanja otuđuje od njega i njegovih priča koje naravno počinje doživljavati kao puku fantaziju. S druge strane, Abeove pripovijesti djeluju kao nemogućnost da narativizira traumu koju je očito iskustio tijekom Drugoga svjetskog rata u Poljskoj. Scenaristica Jane Goldman u početku kao mogućnost ostavlja priču o nemogućnosti suočavanja s traumatičnim događajem. Petlja u kojoj se vrijeme ponavlja kao da upućuje na ideju prošlosti koja se neprestano proživljava pa može upućivati da djed cijelo vrijeme zapravo živi u prošlosti. Nažalost, taj simbolički segment ostao je tek naznačen, iako je imao mnogo potencijala redatelj i scenaristica nisu odvažili njime podbronije pozabaviti. Više su ih zanimali pustolovni aspekti priče te popravljanje obiteljskih odnosa i rađanja nove ljubavne priče, koju dodatno podcrtava pjesma Wish That You Were Here Florence and The Machine, koja svira na odjavnoj špici.
Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu nije bez svojih čari i dobrih dijelova. Autor uspijeva na trenutke zablistati pa sporadično imate dojam ga gledate maštovitoga Burtona iz prošloga stoljeća. Posebice se to odnosi na prvi segment filma kada nas uvodi u radnju na sunčanoj i blaziranoj Floridi koja će očito biti u kontrastu s kasnijim događajima u filmu. Ispod dosadne površine predgrađa i generičkih supermarketa počinju se događati neobične stvari te se eskalacija fantastičnoga postupno gradira kako Jake kreće na put. Pritim autor sporadično uspijeva razviti svoju specifičnu jezivu atmosferu. Protagonist katkada pokazuje naznake mračnoga humora. Dom gospođice Peregrine je pak ultimativni bartonovski svijet napučen neobičnim osobama, preciznom vizualnom izvedbom i specifičnim humorom. Međutim, kako se akcijsko-pustolovni segment priče počinje razvijati, tako djelo počinje gubiti dah te priziva u sjećanje njegove slabije recentnije radove.
Negativci nisu osobito maštoviti niti razrađeni pa su Barron i njegova pratnja više karikirani te scenaristički plošno obrađeni, svedeni na karikature iz dječjih noćnih mora uz dodatak frojdovskog motiva vađenja i konzumacije očiju, dakle osljepljivanja. Kao pozitivno može se izdvojiti činjenica da je Burton nastojao ne zatrpati ostavarenje prekomjernom uporabom kompjuterske animacije. Međutim, evidentno animirani čudovišni negativci nisu osobito uvjerljivo dizajnirani. Djelo nije lišeno niti odveć infantilnih prizora poput završne bitke u zabavnom parku koja je tu više radi atrakcije i šarenila, nego što predstavlja suvisli i dobro osmišljeni klimaks priče. U konačnici, Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu dobar je u segmentima, no neujednačen u cjelini.