Neprijateljska propaganda: Elena Ferrante, prezime joj znate

Lice autorice

Javnost ima pravo znati, novinar dojaviti, mediji objaviti. A mi imamo pravo zaključiti da je Claudio Gatti sitni žurnalistički parazit, malo njuškalo zabunom zalutalo u kulturne rubrike: iz pogrešnih razloga, radi pogrešne publike. Čovjek koji tvrdi da je napokon razotkrio identitet najpoznatije nepoznate književnice današnjice, autorice skrivene iza melodioznog aliasa Elena Ferrante, mjesecima je čeprkao po privatnim računima i kupoprodajnim ugovorima, obilazio rimske kvartove i špijunirao stanove, gmizao tragom novca kao da ga na njegovom kraju čeka neka krupna krimogena lovina, a ne do jučer poluanonimna sredovječna prevoditeljica. Toj stalnoj suradnici malenog Ferrantinog izdavača Edizioni e/o prihodi su naglo porasli posljednjih godina, baš u doba kada je globalni interes za romane misteriozne talijanske spisateljice eksplodirao, a podudarnost je bila dovoljna za skandal. Ime i prezime prevoditeljice ovdje ne prenosimo iz higijenskih razloga: uostalom, sva je prilika da ga već znate jer je Gatti svoju priču skupo prodao nizu svjetskih medija, među njima čak i ogledno uglednom The New York Review of Booksu. Zarada će mu vjerojatno pomoći da lakše otrpi kolektivni prezir književne zajednice, čitaoca kojima je ono što piše u Ferrantinim knjigama još uvijek važnije od onoga što piše u njenim dokumentima. ‘Mi jednostavno smatramo da je ovakva vrsta novinarstva odvratna’, manje-više je sve što ima za reći vlasnik Edizionija Sandro Ferri: ‘Obično kopanje po novčaniku autorice koja je odlučila da ne želi biti javna osoba.’ Pritom nema sumnji da je Ferrante s dobrim razlozima odabrala medijsku sjenu. ‘Ne štitim svoj privatni život. Štitim svoje pisanje’, objašnjavala je u intervjuima, odgovarajući na pitanja isključivo preko izdavača. ‘Želim izbjeći bilo kakav oblik društvenog pritiska ili obaveze. Ne želim se vezati uz ono što s vremenom postane nečijom javnom slikom. Želim se uz potpunu slobodu posvetiti isključivo pisanju i strategijama pisanja.’ Sada će to ići nešto teže. Ako ništa drugo, ostaje utjeha, ova bi tabloidiotska konstrukcija barem mogla zainteresirati ponekog slučajnog čitaoca za Ferrantine knjige. Na hrvatskom su, doduše, do sada objavljeni samo ‘Dani zaborava’, ali zato baš ovih dana izlazi prijevod ‘Genijalne prijateljice’, prvog dijela tetralogije ‘Napuljski romani’: preostala bismo tri naslova prema najavama izdavača trebali dobiti kroz godinu i pol, dvije. E da: zrnce zlobne utjehe ostaje i u spoznaji da će Gattijevo ime puniti članke još koji dan, možda tjedan, da bi se zatim svelo na svoju pravu mjeru. Na sitnu fusnotu bitnog književnog opusa: nešto poput zanemarive mrlje na stranici knjige. Jedne od onih kakve znamo uočiti usput, listajući, pa ih zagrebemo noktom, nastavimo čitati dalje.

Teze i proteze

Trideset novinara ostaje bez posla, 250 bez honorarne suradnje, a dvadesetak neprofitnih medija gubi vitalnu financijsku potporu, zbraja Hrvatsko novinarsko društvo uspjehe ministra u prolasku Zlatka Hasanbegovića. On je, podsjećaju, ‘u siječnju ove godine ukinuo program sufinanciranja neprofitnih medija, raspustio stručno povjerenstvo koje je te potpore dodjeljivalo te stopirao program potpore medijima zajednice za koji je Ministarstvo u prošlom mandatu osiguralo 30,6 milijuna kuna iz Europskog socijalnog fonda’. To je ionako sve što ostaje iza Hasanbegovićevog okljaštrenog mandata: stopiranja, blokiranja, rekadroviranja… Bez ijednog konstruktivnog poteza, bez ijednog novog projekta. Nekome je međutim i to dovoljno: Denis Kuljiš u Jutarnjem listu koristi priliku da – cipelareći Zorana Milanovića, za što je u ovom trenutku potrebna iznimna doza novinarske hrabrosti – doda koju riječ o nekadašnjem ‘staljinskom sustavu’ financiranja neprofitnih ‘iz proračuna’, o sustavu koji je te medije napunio ‘rezidualnim lumpenproletarijatom ovisnim o Stranci i Vođi…’ Odavno poznata teza kojom se protivnici neprofitne scene podupiru u duljim dionicama argumentacijske invalidnosti – manje dakle teza, više proteza – ima jedan gadan problem: nitko nikada u neprofitnim medijima financiranima iz lutrijskih sredstava nije naišao ni na jednu apologiju Zorana Milanovića. Oštrih, kritičkih, argumentiranih tekstova pisanih protiv njega u vrijeme kada to nije bilo oportuno – kao što je oportuno danas – bilo je međutim mnogo. Ali koga briga za fakte, koga briga za laž da su neprofitni mediji financirani ‘iz proračuna’ a ne iz fonda Lutrije, koga briga za podatak da je Kuljiš u isto vrijeme preko portala Žurnalisti.com dobivao solidan novac izravno od Milana Bandića, mimo bilo kakvog natječaja, bez povjerenstava, kriterija i ostalih proceduralnih koketerija… To su ionako samo činjenice: njima se bave novinari. Ovdje pak imamo posla s njuškanjem političkih leševa i naslađivanjem nad smaknutim kolegama. Manje dakle s novinarstvom, više sa strvinarstvom.

Porno-murali

Nastavljamo s pornografijom. U Bruxellesu je veselo: ondje se ovih tjedana na fasadama zgrada preko noći pojavljuju golemi porno-murali. Nitko ne zna tko je autor ili – vjerojatnije – tko su autori. Nepoznati street artisti na jednom su zidu naslikali gigantski penis, na drugom gledamo krupni kadar penetracije, na trećem žena masturbira… Reklamu za Zanussi prebojili su tako da su ostala vidljiva samo slova ‘anus’: naravno, dodali su odgovarajuću ilustraciju. Grafiti su dobri, detaljni, majstorski izvedeni: možda su zato gradske vlasti neočekivano odlučile da će sačuvati nekoliko fragmenata jednoga od njih, i to baš onoga s penetracijom u prvom planu. Veliki falus, međutim – rezolutni su – mora u potpunosti nestati. Osim, doduše, ako uspije onlajn peticija ‘Sačuvajmo penis!’ pokrenuta u međuvremenu. Do sada ju je potpisalo skoro tri hiljade ljudi, svakodnevno potpisuju novi, otvorena je još tjedan dana: ipak ima nade za porno-fasade.

Kriza kasnih godina

Olivier Assayas je snimio atraktivnog ‘Carlosa’, Jane Campion solidnu ‘Povrh jezera’ (‘Top of the Lake’), Steven Soderbergh konfekcijskog ‘Kirurga’ (‘The Nick’), Bruno Dumont briljantnog i odvaljenog ‘Malog Quinquina’ (‘P’tit Quinquin’)… Ali već godinama nije TV-serija nekog etabliranog filmskog režisera – izuzmemo li, naravno, skori nastavak Lynchovog ‘Twin Peaksa’ – iščekivana tako pažljivo kao televizijski debi 80-godišnjeg Woodyja Allena ‘Crisis in Six Scenes’. ‘Zažalio sam svakog trenutka otkad sam pristao’, kukao je Allen u intervjuima za vrijeme snimanja. ‘Nemam pojma kako sam ušao u ovo. Nemam nikakvih ideja i nisam siguran odakle da počnem.’ Izgleda da je bio u pravu: nakon emitiranja svih šest epizoda kritike su porazne. ‘Ovo nije samo djelo izgubljenog autora, nego autora kojeg očito nije motiviralo ništa osim hrpe novaca’, piše Salon. ‘Uzeo je nešto što bi inače bilo jedva prosječan film Woodyja Allena pa ga izrezao na šest dijelova’, rezigniran je Washington Post. ‘Zaboravlja se odmah nakon gledanja’, zaključuje New York Times. Priča o kontrakulturi šezdesetih, političkom radikalizmu i terorizmu, u kojoj uz Allena važnu rolu igra i Miley Cyrus, dostupna je preko Amazonovog streama.

In memoriam: Jagoda Kaloper (1947. – 2016.)

U subotu, 1. oktobra umrla je Jagoda Kaloper: glumica, slikarica, dizajnerica, kostimografkinja, redateljica… Igrala je u ‘Ponedjeljku ili utorku’ Vatroslava Mimice, ‘Gravitaciji ili fantastičnoj mladosti činovnika Borisa Horvata’ Branka Ivande, ‘Lisicama’ Krste Papića i nizu drugih filmova. Često sporedne ili epizodne uloge. Uglavnom – slažu se danas pisci nekrologa – manje nego što je mogla i trebala; ne svojom krivicom. Najpoznatija uloga ostaje joj zato ona u ‘W.R. Misterijama organizma’ Dušana Makavejeva. Filmsku je karijeru promišljeno zaokružila režijom filmskog eseja ‘Žena u ogledalu’ za koji je 2011. nagrađena prvim mjestom na natječaju T-HT@MSU. Dobila je i brojne druge nagrade: za glumu, slikarstvo i grafički dizajn, za umjetnički rad slobodan od granica žanrova, rodova i dominantne recepcije.