Rusija je matirala SAD u Siriji: Očekujte više terorizma, a ne nuklearni rat

Ako ste kojim slučajem član ‘međunarodne zajednice’ – tj., ako živite u Sjevernoj Americi, Europi ili Australiji/Novom Zelandu – možda ste primijetili suptilnu promjenu u zadnjih nekoliko godina u onome što ‘znate’ o Rusiji i njenom predsjedniku Vladimiru Putinu. Od toga da je ovo samo još jedna zemlja koju biste možda htjeli posjetiti jednog dana, Rusija i njezin vođa su pretvoreni u izvor gotovo svih svjetskih problema.

Od “ruske agresije u Europi”, “aneksiranja Krima i poticanja građanskog rata u Ukrajini”, “obaranja putničkog zrakoplova”, “hakiranja američke demokracije”, “bombardiranja nevinih civila i bolnica” (i malih zečića), “stvaranja izbjegličke krize u Europi” do “dopingiranja svojih sportaša” i “podupiranja terorista u Siriji”, izgleda da baš i nema toga što Rusija nije učinila kako bi kraljevski sje..la ovaj planet.

Naravno, pažljivi čitatelj će primijetiti da većina ovih optužbi dolazi od američkih političara, političkih sveznalica i dnevnih novina.

Zadnjih tjedana, nivo antiruske zajedljivosti koja dolazi iz mjesta kao što je američki State Department dosegao je toliku glasnoću, da bi svi mogli biti ispričani ako krenemo radit yogu u iščekivanju trenutka kada moramo izvesti potreban manevar da poljubimo našu kolektivnu guzicu i pozdravimo se sa svime u globalnom nuklearnom požaru.

Međutim, egzistencijalna prijetnja ‘vrućeg rata’ između Rusije i SAD-a je više sadržaj noćnih mora i propagande nego objektivne stvarnosti. Stvarnost je da su ‘izuzetne’ Sjedinjene Američke Države potpuno ostale bez opcija, uključujući i one nuklearne, kada se radi o spriječavanju uspona Rusije kao velike svjetske sile s globalnim utjecajem.

Tijekom zadnjih 70 godina, SAD i njegovi saveznici proširili su svoju kontrolu (na jedan ili drugi način i u jednom ili drugom obliku) nad većinom planeta, s primjetljivom iznimkom Rusije i Kine. Kada je Sovjetski savez ‘pao’ 1991., bilo je mnogo slavlja i očekivanja u američkim dvoranama moći – slavlje što je kapitalizam trijumfirao u ‘sukobu civilizacija’, te očekivanja blagodati za američke multinacionalne korporacije jer će im ogromni ruski energetski resursi biti dostupni. Tijekom 1990-ih, zapadni agenti su učinili odrješite napore kako bi preuzeli kontrolu nad ruskim resursima. No, tada je došao Vladimir Putin.

Izabran za predsjednika 1999., Putin je pokvario planove Zapada za pljačkaški pohod, izbacio ili asimilirao ruske oligarhe i njihove zapadne prijatelje, te progresivno vratio nazad kontrolu nad Rusijom, njenim resursima i ljudima. No, osiguravanje domovine je bio samo prvi korak za predsjednika s ‘revolveraškim hodom‘. Putin je također započeo tihu, ali veliku modernizaciju ruske vojske, pri čemu je stalno isticao ruski interes za suradnjom sa Zapadom i nastojao biti u dobrom odnosu sa zapadnim političarima.

Međutim, zapadni predatorski militarizirani kapitalizam je držao svoj pogled na Rusiji, pretpostavka u Washingtonu je bila da će Rusija na kraju kapitulirati pred fait accompli Novog američkog stoljeća. SAD-om predvođena ‘globalizacija’ je učinila nemogućim za bilo koju državu da iskuje svoj neovisni put; čak i Rusija s njenim ogromnim resursima nafte i plina (o kojima Europa ovisi) nije mogla ignorirati političku stvarnost Washingtonove impozantne kontrole.

Ako je Rusiji trebao podsjetnik, bio je dostupan u obliku destabilizacijskih napora Zapadom podržanih ‘otvoreno društvo’ NGO-a unutar Rusije i u jasnoj činjenici da je Europa potpuno pokorna američkim diktatima. K tome, američka vojna nadmoć je bila stalno gurana Putinu u lice s kontinuiranim širenjem NATO-a u istočnoj Europi.

Do 2013., na veliku frustraciju Washingtona, Putin se još držao zastarjelih koncepata nacionalnog suvereniteta i prava Rusije da širi svoj utjecaj i partnerstvo u inozemstvu, posebice u Siriji i Iranu. Stoga je Washington odlučio da mu je potrebno poslati jasnu poruku da se mora ‘prikloniti programu’. To upozorenje je došlo početkom 2014., u obliku Zapadom podržanog državnog udara u dugotrajnoj saveznici Rusije i povijesnoj ‘buffer državi’ protiv NATO-a, Ukrajini.

Sramotno prozapadni ‘klijent’ režim u Kijevu je instaliran s jasnom implikacijom da će Rusiji uskoro biti uskraćen pristup njenoj povijesnoj crnomorskoj luci u Sevastopolju koja je omogućavala pristup ruskoj mornarici ka Sredozemlju. Jedan od ciljeva SAD-om sponzoriranog prevrata u Ukrajini je vjerojatno bio da odvrate pozornost i odgode namjere Rusije da preuzme aktivnu vojnu ulogu u Siriji, gdje je samo par mjeseci prije toga ispregovarala diplomatski sporazum o uništenju sirijskih zaliha kemijskog oružja, te na taj način u zadnji tren spriječila “šok i strahopoštovanje” u Siriji.

Prevrat u Ukrajini je bio preambiciozni korak SAD-a koji Rusija nije mogla ignorirati. Kada su se milijuni etničkih Rusa na Krimu užasnuli ideje da će nad njima vladati i zlostavljati ih neonacističke marionete u Kijevu, Rusija je omogućila referendum o neovisnosti/pripojenju i Krim je, zajedno s crnomorskom lukom Sevastopoljem, postao dijelom Rusije s podrškom od 96% glasača. Kada su etnički Rusi u istočnoj Ukrajini reagirali na isti način kao Krimljani te zatražili svoju neovisnost i potencijalno pripojenje Ruskoj Federaciji, ruska vlada je osigurala da, barem, imaju sredstva za obranit se od napada Kijeva.

Washington je, naravno, pobjesnio na pomisao da bi se bilo koja država nacija usudila izazvati njegovo ‘izuzetno’ pravo da djeluje globalno kako god želi, čak i kad to znači kraljevski sje..ti tu naciju. No, ono što je Washingtonu poručeno je to da je Rusija ne samo u stanju da se obrani kod kuće, nego i da zaštiti svoje interese u ‘bliskom inozemstvu’.

Da je američka nadmoć bazirana na manipulaciji, prisili, prijetnjama i fizičkim napadima protiv onih koji se ne mogu obraniti bi trebalo biti sasvim očigledno svakom ozbiljnom studentu povijesti. No primarni cilj zapadnih medija je da sakriju ovu činjenicu od šire javnosti dok im se istovremeno prodaje američki “humanitarizam”. Kada imate potpunu kontrolu nad medijskim izvještavanjem, lako je iživljavanje nad inferiornom vojskom i prateću otimačinu resursa bespomoćne populacije lažno predstaviti kao oslobađanje naroda u ratu za slobodu protiv “brutalnog diktatora”.

No, čak i za tih nekoliko zemalja koje su izbjegle biti pretvorene u vazale Carstva, kao Rusija, Washington nije očekivao da će biti u poziciji (ili da će imati drskosti) direktno se suprotstaviti američkom “nacionalnom interesu” kontroliranja svijeta. Kada je Rusija tako učinila u Ukrajini, svijet je dobio svoj prvi tračak istine iza američke nadmoći, i od tog trenutka nadalje, ogromna smjelost i željno razmišljanje američkih kreatora vanjske politike postali su njihova najveća slabost.

Suočeni s tim da će biti matirani u Ukrajini i glasno osuđujući rusko “aneksiranje” Krima, pomislili biste da je to bila prilika za SAD da ‘nuklearnim oružjem napadne Rusiju’, ili da barem počne pripremati teren za to. No, to očito nije bila opcija. Zasigurno je konvencionalniji vojni sukob bio moguć i uspio bi u vraćanju Rusije tamo ‘gdje joj je mjesto’? Flota ratnih zrakoplova i brodova na Crnom moru kako bi oslobodili Krim bi riješila problem, zar ne? Čini se da ni to nije bilo ‘na stolu’.

Ono što su briljantni umovi u Pentagonu – sa svakim djelićem svojeg američkog vojnog mišića na svom raspolaganju – smislili kao odgovor na pljusku u lice oko Ukrajine, je bilo puno vrijeđanja, neutemeljenih optužbi i kleveta svih zamislivih vrsti protiv Rusije. Čak su otišli toliko daleko da su srušili malezijski putnički zrakoplov nad istočnom Ukrajinom i okrivili za to samog Putina, očajno gnjusan potez s ciljem stvaranja korisnog materijala za antiruski crnopropagandni mlin.

Washington nadmudren u Siriji

Do sredine ljeta 2015., relativno zatišje je uspostavljeno na istoku Ukrajine, ali konflikt u Siriji je i dalje bjesnio. Pokrenuto 2011. od strane naoružanih “pobunjenika” s ciljem rušenja sirijske vlade, izbijanje ovog “građanskog rata” nije imalo ništa sa sirijskim narodom. Unutar godine dana, Sirija je bila preplavljena sa stranim plaćenicima iz desetaka država, svi izrazito dobro naoružani i organizirani.

Tko je, točno, omogućio njihov dolazak u Siriju još je nepoznato, iako se zna da su mnogi došli iz Libije koju su uništile snage NATO-a 2011., i čini se donekle slučajnim da je ‘izbjeglička kriza’, koja je uključivala tranzit stotina tisuća ljudi preko sirijske granice, eksplodirala otprilike u isto vrijeme.

U jednoj od najtransparentnijih lakrdijaških epizoda intervencija američke vanjske politike (barem od 1979. u Afganistanu), američki State Department – koji je nazivao Assada “brutalnim diktatorom” najmanje 2 godine – proglasio je stranu džihadističku vojsku “borcima za slobodu”. Do 2014., sa sirijskom vojskom koja se sama nosila i Assadovom pobjedom ogromnom većinom na izborima za koje su se međunarodni promatrači složili da su bili slobodni, pošteni i transparentni, potpuno formiran i borbeno spreman ‘ISIS’ se pojavio na sceni i pridružio američkom ratu protiv Sirije i njenog naroda.

Rođen iz ‘al-Kaide u Iraku’ pod al-Zarqawijem, koja je i sama jednim dijelom bila kreacija američke vojske, ‘ISIS’ i ‘al-Nusra’ (aka ‘al-Kaida u Siriji’), su svi bili ujedinjeni pod crnim stijegom piratskog “Islama”, naoružani i zaštićeni od strane američkih snaga u Siriji i iskorišteni kako bi postigli imperijalni cilj SAD-a u preuzimanju kontrole nad državom. Nevjerojatno umu, borba protiv tih istih terorističkih skupina je bila dana kao razlog za američku vojnu prisutnost (prikrivenu u početku, ali sada otvorenu) u Siriji.

Stoga nije bilo iznenađujuće što, kroz cijelu 2014. i većinu 2015., dok je ISIS bjesnio zapadno kroz Siriju i preuzimao odgovornost za niz brutalnih masovnih ubojstava u Europi i na Bliskom istoku, hvalisava koalicija predvođena SAD-om nije učinila ništa kako bi zaustavila njihovo napredovanje. Kao rezultat toga, do ljeta 2015., Washingtonovi teroristi su snažno pritisnuli sirijsku vojsku, pri čemu je budućnost Assadove vlasti bila u pitanju.

Kako je NATO-va kampanja bombardiranja (repriza Libije 2011.) s ciljem odstranjivanja Assada izgledala sve vjerojatnijom, Rusija je izabrala intervenirati kako bi zaštitila svoje strateške interese u regiji i očistila Siriju od SAD-ovih džihadista. Čineći tako, Rusija je ukazala na blefiranje SAD-a da se “bore protiv terorista” u Siriji i također učinila nesumnjivim da su SAD i ‘saveznici’ zapravo dugotrajni sponzori islamističkih terorista.

‘Vrući rat’ između SAD-a i Rusije

Dakle, koliko daleko će ovo otići? Sugestija da bi sirijski sukob mogao ‘izmaknuti kontroli’ i završiti u nuklearnom ratu između SAD-a i Rusije nije uvjerljiva, iz više razloga. Ljudi koji usmjeravaju vanjsku politiku SAD-a su u suštini bolesni ljudi. Njihova nezaustavljiva i nezasitna pohlepa je za bogatstvom i iluzijom moći koju im ono daje. Globalni nuklearni rat bi im učinio to bogatstvo i moć nedostupnima jer bi većina ljudi i infrastruktura koja im to omogućava bili uništeni.

Jedini razuman scenarij po kojem bi SAD pokrenuo nuklearni udar protiv Rusije bi bio kad bi se kukavički ‘jastrebovi’ iz Washingtona osjećali uvjerenima u uspješno izvođenje ‘prvog napada’, tj. pri kojem Rusija ne bi mogla uzvratiti natrag. Naširoko je prihvaćeno, čak i u dvoranama moći u Sjedinjenim Državama, da to nije moguće. No, čak i da jeste, takvom napadu bi nesumnjivo prethodila velika agresija SAD-a na Rusiju jer bi to mogli opušteno činiti znajući da mogu sravniti s nuklearnim bombama svog inferiornog neprijatelja kad god to požele. Međutim, to se dosad još nije dogodilo, što upućuje na to da bi bilo koja takva akcija predstavljala prijetnju američkoj hegemoniji.

U njihovom sukobljavanju oko Sirije, ponovno nismo vidjeli nijedan dokaz da SAD ima takvu razinu samouvjerenja. Štoviše, suprotno je istina. Kao što je već spomenuto, u svojim verbalnim napadima i crnoj propagandi protiv Rusije, američki političari svakim danom postaju sve više histerični. Svaka zamisliva kleveta je upućena, i svaka od njih je dokazljivo lažna. To nije ponašanje jedne države koja se osjeća da drži sve karte u rukama, nego one koja osjeća da će uskoro izgubiti, i to naveliko.

Dakle, što možemo očekivati sljedeće od SAD-a? Novija buka iz Pentagona sugerira da razmišljaju o izravnom napadu na sirijsku vladu i vojsku. Međutim, mogu li zaista to učiniti nekažnjeno ili ne, prilično je upitno. Promatrajući kako Sjedinjene Države upravljaju ‘promjenom režima’ u zemljama kao što su Irak i Libija, Rusija je nesumnjivo očekivala takav scenarij i u Siriji.

Rusija je postavila S-400 protuavionski raketni sustav u njenoj Hmeimim zračnoj bazi u Latakiji, sjeverozapadna Sirija. Ovoga tjedna S-300 sustav je isporučen južnije u rusku pomorsku bazu u Tartusu, kako bi “osigurali sigurnost pomorske baze [tamo] i brodova koji se nalaze u priobalnom području“. Ovi sustavi su dizajnirani kako bi branili od avionskih, krstarećih i balističkih projektila i imaju doseg od 250 do 400 km.

Slutio sam već neko vrijeme da su Rusi instalirali više od samo ta dva raketna sustava u Siriji. Upravo danas, rusko Ministarstvo obrane je potvrdilo moje slutnje, upozoravajući SAD da postoje “brojni” S-200, S-300, S-400 i BUK zračni obrambeni sustavi koji su instalirani i u funkciji u Siriji, te da će biti iskorišteni za zaštitu i ruskih i sirijskih vojnika koji ih održavaju, kao i vojnika koji distribuiraju humanitarnu pomoć širom zemlje. “Prema tome“, rekao je glasnogovornik ruskog ministarstva obrane general Igor Konašenkov,

“…bilo koji projektil ili zračni napad na teritoriju kojeg kontrolira sirijska vlast stvorit će jasnu prijetnju za ruske vojnike. Rusko osoblje koje upravlja zračnim obrambenim sustavom neće imati dovoljno vremena da odredi u ‘ravnoj liniji’ točne putanje leta projektila i zatim da odredi kome te bojne glave pripadaju. Sve iluzije amatera o postojanju “nevidljivih” aviona će naići na razočaravajuću stvarnost.“

Dakle, Rusija je postavila slične sustave i u drugim područjima Sirije, a neki od njih su pod kontrolom sirijske vojske. Ako SAD odluči napasti sirijsku vojsku, ona će se naći u poziciji da se mora braniti, tj. američki avioni će biti srušeni. Sa svojim pažljivo izgrađenim imidžom ‘jedine svjetske supersile’ – slika koja mora ostati netaknuta, pod svaku cijenu – rušenje čak i jednog američkog borbenog zrakoplova će biti ozbiljan psihološki udarac za Ameriku. To ide i mnogo dalje od vojnog prestiža – jedan takav udarac previše mogao bi biti dovoljan da ‘potrese tržišno povjerenje’ i uzrokuje ozbiljnu štetu dolaru kao ‘globalnoj rezervnoj valuti’. Pored svog tog njihovog hvalisanja i psihološke poremećenosti, američki ‘kreatori stvarnosti’ oprezno djeluju, intuitivno pamte, na svakom koraku, da zaštite, ojačaju i projiciraju tu iluziju svoje nepobjedivosti.

Carstvo je golo

Način djelovanja Amerike još od 11. rujna 2001. je bio ‘projicirati’ svoju vojnu moć i na taj način obeshrabriti, unaprijed, bilo kojeg protivnika od pokretanja vojnih manevara koji bi potencijalno išli na štetu američkih interesa. Fraze poput ‘stav sile’ ili ‘projiciranje sile ka udaljenim regijama’ su obilato širene kroz one neslavne PNAC (Project for the New American Century) dokumente iz 1990-ih.

Američki admiral je nedavno bio savršeno jasan kada je rekao da obalna područja Rusije i Kine više neće biti ‘zabranjene zone’ za američku mornaricu. Prije je Pentagon onačavao takve regije s ‘A2/AD’ (‘anti-access/area denial’) – što znači, u suštini, da su njihova vozila i druga vojna oprema sjedeće patke u tim zonama – stoga Pentagon te zone sada smatra, u svrhe komunikacije (tj., propagande usmjerene na protivnike, također i na američku javnost), vrlo dostupnima jer, po njegovim riječima:

“Nemojte sumnjati, američka mornarica je spremna ići gdje god je potrebno, bilo kada, i ostati tamo koliko god dugo je potrebno kao odgovor na poziv našeg vodstva da projiciramo naš strateški utjecaj.”

Drugim riječima, kao odgovor na to što su matirani u Siriji, izjavljuju da američka vojska može ići gdje god želi, i raditi što god hoće, ne zato što je u stvarnosti sposobna to učiniti nego zato što želi da je smatraju sposobnom za to. Ukratko, Amerika mora projicirati iluziju da je svemoguća.

Rusija je u usponu sada, stoga može početi diktirati uvjete. Jučer je ruska vlada najavila da se jednostrano povlači iz bilateralnog sporazuma s SAD-om o neutralizaciji plutonija iz povučenih nuklearnih bojevih glava, citirajući ponovljena američka kršenja sporazuma. Ne samo to, Rusija se neće ponovno obvezati na sporazum sve dok SAD ne ispuni sljedeće zahtjeve:

• Washington mora smanjiti svoju vojnu prisutnost u zemljama NATO-a na broj koji su imali u trenutku potpisivanja sporazuma o plutoniju 1. rujna 2000.
• Poništiti sve sankcije protiv ruskih regija, osoba ili kompanija koje je SAD uveo zbog ruskog odgovora na kijevski državni prevrat, a također mora platiti i kompenzaciju za štetu nastalu zbog njih, uključujući i štetu koju su izazvale protusankcije koje je Rusija bila prisiljena nametnuti zapadnim vladama i kompanijama

Suočen s ovom neugodnom stvarnošću, koju je pažljivo osmislila ruska diplomacija i vojna strategija, Washington će vjerojatno posegnuti za iskorištavanjem svojih džihadističkih vojski naoružavajući ih s protuzračnim ‘MANPAD-ima’ u uzaludnom pokušaju da stvori svoju toliko željenu ‘zonu zabrane leta’ i postigne svoj cilj preuzimanja kontrole nad sirijskim resursima.

No, ni Rusija ni Sirija vjerojatno neće popustiti pred licem kreštave američke bombastičnosti, a ako džihadisti Zapada još jednom budu srušili rusku ili sirijsku letjelicu, na njih će nesumnjivo biti otvorena sezona lova. Rezultat će biti još više kukanja i škrgutanja zubima, blefiranja, hvalisanja i laži iz Washingtona, ne puno više od toga.

Stoga radije nego da se uzrujavamo da ćemo biti izbrisani u nuklearnom ratu, možda bi trebali više biti zabrinuti za mogućnost da će, kako nastavljaju biti nadmudrenima i vojno nadjačanima od Rusije i njenog rastućeg kadra saveznika, namještenici propadajućeg Američkog Carstva, u konačnom očajničkom i uzaludnom pokušaju da zadrže kontrolu nad svojim vazalnim državama, njihovim populacijama i resursima, napasti u svim smjerovima, stvarajući godine kaosa, očaja i smrti za milijune širom svijeta, uključujući mnoštvo ‘terorističkih napada’ u Europi, te čak i u svojoj domovini, kako bi skrenuli pozornost svoje populacije da ne vidi iluzornu prirodu američke moći.

U kontrastu s tim, nuklearni rat koji bi brzo završio sa svime možda će na kraju biti i primamljiva pomisao.