“DOBRO stvara dobar čovjek, opće dobro stvara još bolji čovjek.”
Autorica gornjeg citata, europarlamentarka je iz Velike Ludine. Elaborirajući navedenu tvrdnju, Marijana Petir svrstala je sebe u skupinu potonjih: onih koji stvaraju opće dobro, pa je se, prema tome, ima smatrati Boljom-od-dobrog-čovjeka. Može se pretpostaviti da je tek kršćanska vrlina skromnosti spriječila ovu veliku ludinku da i javno izusti onu riječ kojom se, u kršćanskom imaginariju, bolji-od-dobrog-čovjeka označavaju. Umjesto da se proglasi živom sveticom Marijana Petir je izabrala deskriptivni pristup, pri čemu je, kako će se vidjeti, do svetosti odlučila doći postepeno, step-by-step, inscenacijom Mučenice iz Velike Ludine, što je, na ovim prostorima, u izvedbenom smislu, najbliže uprizorenju Hamleta u selu Mrduša Donja.
Karijerna mučenica
Preuzmemo li ulogu đavoljeg advokata, pa promotrimo pobliže nagnuće ove intelektualno skromne ali ambiciozne žene iz Velike Ludine da od sebe, još za života, načini (karijernu) mučenicu, vidjet ćemo da taj put nije bez stanovitih kontroverzi. Oni koji bolje pamte, sjetit će se da je Marijana Petir početkom dvijetisućitih, dok je zauzimala relativno visoku poziciju u koaliciji današnjih neprijatelja Hrvatske, čitatelje jednog političkog tjednika iznebuha verbalno zaskočila odvevši ih ravno u toplinu vlastita međunožja, tik do pripadajućih labia minor i labia major, obavijestivši zainteresiranu javnost kako nosi isključivo čipkasto donje rublje.
To da članica Hrvatske seljačke stranke odvede desetine tisuća čitatelja (što je, ako hoćete, čitav jedan nogometni stadion) tik do destinacije koja se u neudane kršćanke ima smatrati sladostrasno nekonzumiranom ili, jezikom Plavog oglasnika, “nerabljenom” – “prva vlasnica” – “salonski primjerak” – “nula kilometara”, bilo je u najmaju ruku neuobičajeno. Ponosna vlasnica “salonskog primjerka” do danas tu vrstu oglašavanja nije objasnila pa je dublji smisao poruke, osim ako se ne shvati doslovno – kao pornografski kič – ostao skriven: do danas, naime, ne postoji nikakva znanstvana studija koja bi se bavila mogućom, fascinatnom korelacijom nošenja čipkastnog donjeg rublja i političke odličnosti. Uz to, kako u vrijeme kada je Marijana Petir izvodila svoj verbani strpitiz nije bilo intektualaca kalibra Nine Raspudića koji bi na ovo, u najmanju ruku, intrigantno pitanje (kao na svako na koje ne zna odgovor) visprenošću rashodovane pokvarene ploče, stisnutih obrva, objasnio kako je, prije prenagljenih zaključaka, “po tom pitanju potrebno otvoriti širu javnu raspravu”, čitava stvar ostaje u sjeni najvećim dijelom vlastitim verbalnim sredstvima izgrađenog mauzoleja mučeništva u kojem, živa, zdrava i bogata, počiva nositeljica tradicionalnih vrijednosti i čipkasog donjeg rublja, Marijana Petir.
Žrtva koja se piše s velikim Ž
U tom će joj velebnom poduhvatu, gradnji kulta mučenice iz Velike Ludine, asistirati sam vrh “crkve u Hrvata”. Najprije je nadbiskup Bozanić, prije nekoliko godina, ukazao na širenje “diskriminacije, netolerancije, prezira, omalovažavanja i podcjenjivanja, što se se očituje prema pripadnicima kršćanske vjere i prema zastupnicima katoličkih stavova u našoj javnosti”. Na vapaje ustrašenog Bozanića nadovezala se ustreptala Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax iskazujući “zabrinutost zbog sve učestalijeg izražavanja i sve otvorenijeg iskazivanja netrpeljivosti i nasilja prema katolicima u RH”. Izraz zabrinutosti ranjive većine prelio se u akciju pod naslovom “Stop kršćanofobiji” a onda je, slijedeći ritam hiperventiliranog klera, kao posljedicu straha od prijetećeg nasilja Marijana Petir javno kontrahirala izjavom kako je zbog katoličke pripadnosti “žrtva niza oblika diskriminacije i govora mržnje”. Izjava tonom i sadržajem gotovo identična prethodnima osim u jednom: ondje gdje u Bozanića i Komisije HBK stoji množina, u Bolje-od-dobrih-ljudi prešla je u jedninu. Ona, Bolja-od-dobrih-ljudi, nije tek zastupnica potlačenih, već je žrtva par excellance; žrtva koja se piše s velikim Ž. Prigovor da se Marijana Petir, govoreći prije svega o vlastitoj patnji, ne bori za šire dobro samo je uvjetno prihvatljiv. Marijana Petir sebe politički prodaje kao (pornografsku) metaforu kršćanskog martirija: svaki udarac koji kršćanin može osjetiti utjelovljen je u Boljoj-od-drugog-čovjeka.
No, pokušajmo gornje vapaje što godinama ostaju bez prave reakcije prenijeti u ponešto hladniji medij statistike.
U godini koja je prethodila ovim uznemirujućim glasovima, Centar za mirovne studije primio je… zapravo nije primio ikakvu prijavu diskrimacije na vjerskoj osnovi. Nije ni čudno, reći će. patriotski katekizirani čitatelj: Centru za mirovne studije, već samo ime miriši nekako vegetarijanski, skoro pa pederski i koji bi normalni, k’o zvijer progonjeni Hrvat-katolik uopće prijavljivao išta takvoj udruzi?
Trojac iz HHO-a
Stoga se posve razumnim čini posegnuti u arhiv respektabilnog HHO-a. Ovdje nije riječ o udruzi koja se, kako se u javnosti često krivo percepira, specijalizirala za evidentiranje svih nijansi duševnih rana fragilnog Zdravka Mamića u vidanju kojih mu ne pomaže ni redovito nabijanje na kurac svega što mu dođe pod ruku: od muškaraca pa do youtubea. Riječ je de facto o trojcu koju čine ridikulozno ganutljivi Ivan Zvonimir Čičak, Ivo Banac, politički šibicar čiji karakter ne opisuje ništa bolje od čina iznajmljivanja vlastite sobe samom sebi na račun poreznih obveznika, te gayfriendly stručnjak za otpadne vode Igor Peternel, član SDP-a (u mjesnom odboru Remete od 11. svibnja 2010.) koji tu činjenicu krije od Banca i Čička, kao i sricatelja slova s desničarskih portala.
Konzultiramo li podatke HHO-a, doći ćemo do pravih razmjera hekatombe o kojoj godinama vape Bozanići i Petirke. Hrvatski helsinški odbor u samo je godinu dana, u pišljivih 365 dana, zaprimio čak 2 (slovima: dvije) prijave. Prva se odnosila na, za udrugu Vigilare, uvredljiv uskršnji prilog na HRT-u. Druga, sofisticiranija i perfidnija, odnosila se na članak objavljen na portalu Index.hr pod naslovom “Dragi Lastane, šamaram majmuna”.
Stanje se tijekom ove godine rapidno pogoršalo, pa je nedavno Josip Bozanić digao svoj (već visoki) glas tvrdeći da se kršćane “opet razapinje” dok se, kao prateći vokal, onom vrstom uzbuđenosti kojom je onomad govorila o vlastitom donjem rublju, oglasila Marijana Petir čija duboko uznemiravajuća poruka glasi: “Čudno je da ljudima koji se predstavljaju kao zaštitnici ljudskih prava smeta što vjerujem u Boga, da me zbog toga napadaju,odriču mi to pravo i šire govor mržnje.”
(Trenutak kada se većina proglasi žrtvom, znak je manjini da izvoli držati svoj manjinski jezik za zubima. “Zvati sebe progonjenim najneviniji je način za progon drugoga”: povijest je puna takvih primjera – Pascal Bruckner je to samo lijepo sročio.)
Možete li zamisliti raj u kojem postoji mogućnost da sretnete Marijanu Petir?
Postoji, međutim, nešto temeljno krivo u vulgarnom uprizorenju kršćanske mučenice Marijane Petir. Ona naime nikada nije napadana kao kršćanka, kao što kardinal Bozanić i njegove skutonoše nikad nisu napadani kao kršćani. Upravo suprotno, oni su kritizirani zato što su premalo kršćani. Toj činjenici Marijani Petir ne može pomoći ni tegljenje lanca s križem dimenzija dostatnih da bez puno mašte možemo zamisliti kako, na putu prema Golgoti, pod njegovim teretom posrće i pada donedavni potpredsjednik Sabora i predstavnik više rase – Ivan Tepeš.
Marijana Petir pripada onoj vrsti koja deklamira o ljubavi prizivajući ratove. Njezina je vjera upravo onakava kakvu je opisao Jonathan Swift: “Mi imamo taman toliko vjere da mrzimo, a premalo da volimo jedni druge.”
Kada je u saboru izglasan Zakon protiv diskriminacije, krovni zakon o ljudskim pravima, Bolja- od-dobrog-čovjeka bila je jedina koja je glasala protiv. Glasala je protiv jer u drugačijama od sebe nije sposobna vidjeti ponajprije ljudska bića, “bića moralnog poretka, slobodna i jednaka među sobom, s apsolutnim dostojanstvom i beskrajnom vrijednošću”, kako je za pojedince u građanskom društvu izrekao Pierre Treudau.
Unatoč toga, kao što je to učinila u najnovijem performansu u Nedjeljom u dva, Marijana Petir svakodnevno odašilje bijele golubice mira. Problem je što njezine golubice, leteći, istovremeno i seru. Pritom, one seru selektivno i to, uglavnom, po muslimanima, ateistima i sličnim pederčinama. Usprotivite li se spontanim: “Ne seri”, Marijana Petir će to slavodobitno proglasiti kršćanofobijom. Istrpite li, pak, da se navođena golubica ove križarske bojovnice po vama onečišćuje – “Aleluja!”; kakogod – za Bolju-od-dobrih-ljudi to je win-win situacija.
Pitanje je posve teološko: možete li zamisliti raj u kojem postoji mogućnost da sretnete Marijanu Petir?