Strast je postala novi zahtjev na radnom mjestu – i tome bi se trebalo opirati.
Beskrajno produktivan radnik, kojem ne preostaje suviše vremena za odmor, a kamoli ikakve potrebe ili želje za istim, u današnjem se svijetu nameće kao herojska ikona, osobito u tenzičnim profesionalnim miljeima Silicijske doline i Wall Streeta. Poželjne karakteristike takve individue podrazumijevaju transcendiranje potrebe za snom, zdravstvenom skrbi, međuljudskim vezama i bilo kakvim drugim obavezama koje bi je mogle odvratiti od posla i profita.
U ovom svijetu, legende se pričaju o ljudima koji ostaju u uredu po sto sati bez prekida, rade i uz groznicu od 40 °C te zbog posla propuštaju glazbene recitale svoje djece. Plan je da se radnici kroz odbijanje brige o vlastitom zdravlju pretvore u nadljude.
Ovaj fenomen više je od deprimirajućeg: jednostavno rečeno, on je opasan. Dvadesetjednogodišnji pripravnik londonskog ureda Bank of America Merrill Lynch
iznenada je preminuo 2013. godine, nakon što je radio do 6 ujutro tri dana za redom. Tijekom ljeta 2014. godine, vozač kamiona tegljača preokrenuo je svoje vozilo na autocesti New Jersey, pritom
teško ozlijedivši komičara Tracyja Morgana te usmrtivši njegova prijatelja. Vozač kamiona nije spavao preko dvadeset i četiri sata.
Korijeni kulture koja promovira strast radnika prema poslu sežu prvenstveno iz branše industrije obrane, a zatim i iz tehnološke industrije Kalifornije tijekom kasnog dvadesetog stoljeća
Nešto manje medijske pozornosti privlače učestaliji oblici degradacije koje pretjeran rad i manjak sna nanose tijelu: povećane stope razbolijevanja, tjeskoba, depresija, čak i koronarna bolest srca.
Svi ovi primjeri – od naglih, preranih smrti, do istrošenih imuniteta koji se ne uspijevaju obraniti od gripe – posljedice su toga koliko dopuštamo da posao dominira našim životima. Izvan panteona super-radnika s basnoslovnim zaradama, ostali radnici rade sve dulje, a spavaju sve kraće. U zanimanjima od medicine do vožnje kamiona, razvučeni radni rasporedi koji koloniziraju sve više našeg budnog vremena (kao i sna), postaju pitanje ponosa. Tome je tako, iako studije kontinuirano pokazuju kako je
pretjeran rad kontraproduktivan.
Među brojnim razlozima za ukidanje četrdesetosatnog radnog tjedna, novinarka
Sara Robinson ističe radničke kulture koje promoviraju strast radnika prema poslu. Ona vidi korijene ove kulture prvenstveno u branši industrije obrane, a zatim i u tehnološkoj industriji Kalifornije tijekom kasnog dvadesetog stoljeća.
Tijekom Hladnog rata, kompanije povezane uz branšu obrane, poput Lockheeda iz doline Santa Clara, privlačile su mnoštvo ambicioznih znanstvenika. Činilo se kako ovi radnici dijele određene zajedničke crte ličnosti, uključujući nezgrapnost u društvenim situacijama, emocionalnu otuđenost, te specifičnu ustrajnost u pogledu svoga rada, do te mjere da su mu „posvećivali svaki budni sat, obično nauštrb odnosa koji nisu imale veze s poslom, vježbanja, sna, prehrane, pa čak i osobne higijene.“ U kasnim 1950-ima, psiholog kompanije Lockheed odredio je oznaku za ovaj specifičan skup karakteristika: „sci-tech osobnost.“
Menadžeri su bili pronašli tip radnika koji rado po strani ostavlja sve želje i obveze koje nisu vezane uz posao, pa čak i najosnovnije fizičke potrebe poput higijene i sna, i to čini se dugoročno.
Provedena studija otkrila je da su zaposlenici bili produktivniji kad ih se ohrabrivalo da uzmu povremene pauze od posla i kad im je bilo dopušteno da napuste radno mjesto čim odrade određenu količinu posla
Ovi radnici nisu bili označeni kao problematični već kao „strastveni“, sa svim pozitivnim konotacijama te riječi. A do 1980-ih, dolina puna „strastvenih“ radnika postala je plodno tlo za rastuću industriju tehnologije. Strastveni udarni radnici poput Stevea Jobsa postali su ikone, i to ne samo radnicima u industriji tehnologije, već i kulturi u širem smislu.
Budući da je strast postala novi zahtjev na radnom mjestu, bilo je potrebno iznaći način njezina mjerenja, ne bi li se strast pojedinih radnika mogla uspoređivati i koristiti u sistemu nagrada i kazni. Menadžeri su posegnuli za najlijenijim, najlakše grafikonski prikazivijim, najnedomišljatijim mogućim kriterijem mjerenja te neopipljive kvalitete: brojem sati provedenih u uredu.
Ovo nepopustljivo pravilo uvelike je na snazi i danas. „Naprosto ne znamo kako drukčije procjenjivati [radnike], osim po broju sati koje provode na poslu,“ žalio se upravitelj ureda timu savjetnika za uređenje radnog mjesta 2014. godine. Ova indignacija iskazana je godinu dana nakon što su savjetnici proveli studiju tog istog radnog mjesta, koja je otkrila da su zaposlenici bili produktivniji kad ih se ohrabrivalo da uzmu povremene pauze od posla i kad im je (zamislite vi to) „bilo dopušteno da napuste radno mjesto čim odrade određenu količinu posla.“
Mjerenje strasti satima usmjerilo je trajanje radnog tjedna prema kontinuiranoj inflaciji, do točke u kojoj ljudi ustvari skraćuju vlastiti životni vijek i ugrožavaju druge –
ponekad naglo i tragično – u potrazi za vječito nedostižnim idealom kapitalističkog individualizma.
Zašto si dopuštamo da nastavljamo ovako živjeti? Ako prema
„radi-što-voliš“ etici užitak u radu proizlazi iz samog čina proizvodnje, što to onda radnici čine tijekom svih onih dodatnih sati kada ne proizvode ili ne proizvode dovoljno dobro? Zašto radnici na plaći ostaju u uredu nakon kraja radnog vremena ili kada su već prešli točku smislene proizvodnje, čineći sebe same dugoročno manje sposobnima?
Tradicionalno mjesto proizvodnje raspršeno je u svaki kutak naših života, jer danas sama naša društvenost stvara vrijednost za poslovanje
Odgovor očito nema nikakve veze s ekonomskom racionalnošću, ali itekako ima veze s ideologijom. Premda obične Excel tablice u nekoj mjeri po vanjštini naliče empirijskim, objektivnim podacima o navodnoj strasti radnika, istina je da se strast ne može izjednačiti sa satima provedenima u uredu, niti je zbog nje potrebno pregarati. Strast je prečesto krinka za pregaranje koje biva zaogrnuto retorikom o samoispunjenju.
Pogrešno postavljena logika koja strast mjeri satima očituje se u traljavo obavljenom poslu, a to nije nešto što bi dopustio/la netko koga navodno obuzima strast prema vlastitom radu. Naglašavanje strasti kao vrijednosti među radnicima umanjuje važnost drugih potencijalnih – naizgled očitih – pristupa radu koji se u većoj mjeri odnose na kvalitetu samog rada, poput kompetencije i dobrih namjera.
Strast, pregaranje i 24/7 temporalnost povezuje nešto jače od potrebe za jednostavnim menadžerijalnim mjernim sistemom. Carl Cederström i Peter Fleming
tvrde kako je priroda rada danas takva da eksploatira radnike ne samo tijekom njihova radnog vremena, već i kroz njihovu životnu svakodnevicu.
Poslodavci teže iskorištavanju naših „ljudskih kvaliteta poput socijalne inteligencije, reciprociteta, komunikacije i zajedničke inicijative.“ Oni dodaju kako je „tradicionalno mjesto proizvodnje – npr. tvornička pokretna traka – raspršeno u svaki kutak naših života, jer danas sama naša društvenost stvara vrijednost za poslovanje.“
Ova logika primjenjuje se na skoro svim razinama radne snage, od direktora kao javnog lica vlastite korporacije, do konobarskog čavrljanja. Kada se na poslu u svakom trenutku zahtijeva osobna autentičnost, „naša autentičnost više ne pruža utočište od obavezne izvještačenosti ureda, već predstavlja upravo onaj medij kroz koji posao cijedi život iz nas.“ Ako svi ionako čitavo vrijeme radimo, a distinkcije između našeg radnog i ne-radnog sebstva postaju zamućene, ostajanje u uredu sat vremena ili tri sata duže ne čini se kao isuviše značajna odluka.
A jednom kada radnik internalizira radi-što-voliš etiku, teško je reći radi li se uopće o odluci.
Opće je prihvaćena ideja da moramo raditi kako bismo zaslužili dovoljno za preživljavanje, no sve je učestalije prisutna misao da taj isti rad moramo i strastveno voljeti, mjereno u satima koje provedemo na poslu. U moru kvalificirane radne snage koju tržište ne može apsorbirati, upravo je spremnost da se izgara za posao karakteristika koja je na cijeni. Vrijednosti koje promiče takva radna etika i koje zauzimaju gotovo sakralno mjesto u suvremenom imaginariju o radu nisu ništa drugo doli uznapredovala iluzija o savršeno produktivnom nadčovjeku – brojna istraživanja i društvene analize pokazuju kako je pretjeran rad kontraproduktivan, a životni vijek onih koji se u njega upuštaju osjetno kraći i nekvalitetniji.