Prvi je put izgledalo kao tragedija, a ovaj se doista ponavlja kao farsa. Međutim, ne radi se o dva odvojena događaja s kakvim takvim historijskim razmakom, nego o procesu koji je, kao što je nekoliko puta naglašeno proteklih tjedana i mjeseci, utemeljen na nezakonitosti pa se svaki pokušaj njegova navodnog rješenja na relaciji rektorat Sveučilišta – dekanat Filozofskog fakulteta očituje tek kao nova nelegalnost i grubo kršenje statutarnih odredbi, sveučilišnih i fakultetskih. Domino efekt nelegalnosti započet spašavanjem bivšeg dekana (Vlatko Previšić) po svaku cijenu, poprimio je, posve logično, farsičan izgled.
Rektor (Damir Boras), zajedno sa svojom družinom pravnih amatera, simulira blagog medijatora i poziva „suprotstavljene strane“ da sjednu za stol i započnu dijalog. Njemu je jednostavno „žao“ što je do svega došlo, reći će za jedan tjednik, skrivajući ispod toge i lanca ruke do ramena u pekmezu. Taj dvostruki blef čitljiv je svakom tko elementarno vlada abecedom: ne postoje „suprotstavljene strane“, besmisleno je pozivati na dijalog kad postoje statuti i zakoni, nema „sjedanja“ za „zajednički stol“, jer ne radi se o pregovorima i nagodbama. Jedini kriterij jest institucionalna demokracija propisana odgovarajućim pravnim aktima. Točka.
Međutim, Filozofski fakultet na Senatu nema tko zastupati, niti braniti kad ga gazi gruba manipulativna sila. Filozofski fakultet nema na Senatu predstavnika koji bi se založio za legalno funkcioniranje vlastite institucije, nego je posrijedi ili očekivana šutnja ili (predvidljivi) interesno umreženi manipulativni glasovi. Pretpostavimo, ali samo pretpostavimo, da je svakom sa Sveučilišta u Zagrebu posve normalno posložiti kockice, zbrojiti dva i dva, i upitati se: kako to da Filozofski fakultet ima rektora, jednog prorektora i čelnika sveučilišnog Odbora za proračun, a nije da smo baš u akademskoj godini 1669/70? Rektor i njegova uža družina nisu samo pravni amateri, što bi „senatorima“ već trebalo biti jasno, nego izravno manipuliraju Senatom proizvodeći protustatutarne i nezakonite odluke koje osiguravaju izigranom demokratskom većinom.
O čemu se radi? Par primjera.
Filozofski fakultet naplaćuje školarine za akademsku godinu 2016/17. prema odluci koja je vrijedila za prošlu, jer nova nije izglasana na sjednici Vijeća u rujnu, onoj „znamenitoj“, koja nije održana jer su zaštitari priječili ulaz studentskim predstavnicima, pa je od nje ostalo tek ugodno ćaskanje dvadesetak pobornika „čvrste ruke“ sa, sad već zaboravljenim, dekanom. Domino efekt.
Rektor može imenovati o. d. (obnašatelja dužnosti) dekana (Željko Holjevac), ali treba li to baš biti onaj koji je u ime Vlatka Previšića, s njim samim kao u. z., potpisao nezakoniti Dodatak Ugovora o radu zbog kojeg je spomenuti dekan suspendiran pa razriješen upravo odlukom rektora izglasanom na Senatu? Tad je, naime, svima postalo jasno kakva je namjera i koja je dob samopotpisnika. Legalni privremeni nasljednik postao je sudionik u nelegalnosti koja je izazvala smjenu, pravnu reakciju reakciju sindikata (NSZVO) i resornog Ministarstva. Domino efekt? Još gore.
Senat nema ovlasti za izbor o. d. prodekana, jer je to u nadležnosti Vijeća Filozofskog fakulteta, ali rektor i njegova družina pravnih amatera svejedno misli da oktroiranjem petero pomagača o. d. dekana stvara glasačku mašineriju koja bi bez studenata na Vijeću, uz poneku ucjenu, malo lobiranja i trgovinu sa strane, osigurala najprije kvorum, a zatim, valjda, i potrebnu većinu. Taj scenarij nije samo (budimo pristojni) pobedast, nego jednostavno nije moguć. Bez studenata sjednice Vijeća ne može biti.
U međuvremenu, nervoza raste. Jedan od prošlotjednih oktroiranih o. d. prodekana odustao je već dan nakon imenovanja, ali je koliko jučer o. d. dekana Senatu predložio novo ime koje je, naravno, prihvaćeno. Zanimljivo je da se radi o mjestu o. d. prodekana za organizaciju i razvoj, što je bivša funkcija sadašnjeg o. d. dekana, i da su oba kandidata, i onaj prošlotjedni odustali i ovotjedna novoimenovana, s Odsjeka za pedagogiju razriješenog 71-godišnjaka Vlatka Previšića. Znamo da je kadrovska politika osnova svake dobre politike.
Jasno je da je demokratska opstrukcija svih tijela upravljanja Filozofskim fakultetom, dok god rade protustatutarno i nezakonito, jedini izlaz iz ove krize. Akademija su studenti i nastavnici. Bez studenata stvar nema smisla. Studenti nisu tek platiše po odlukama koje više ne vrijede, topovsko meso karijernih pozicija i podrška samo kad im se dodvorava da bi se uspelo na poziciju moći. Toga je morao biti svjestan i o. d. dekana jer mu se zadnjih dana na tu činjenicu višestruko, jasno i razgovjetno ukazivalo, ali umjesto da na Senatu učini nešto u tom smislu, on je iznova poduzeo sve u korist štete vlastitog fakulteta.
U petak, 14. listopada, sjednica je Vijeća Filozofskog fakulteta. Bez poziva studentskim predstavnicima, bez točke raspisa kojom započinje proces izbora dekana, što je jedina bitna stavka u tromjesečnom mandatu oktroirane o. d. uprave odnosno o. d. dekana. Točka navodno nije u dnevnom redu jer bez studenata nema potrebnu legalnost. Opet se ponavlja „Previšićev paradoks“: kako se legalnost zahtijeva samo za jednu točku, a sve su ostale navodno legalne kao takve. Egzistencijalna ucjena napredovanjima i radnim mjestima iznova računa na lažnu solidarnost akademije, na činjenicu da se zbog vlastite koristi može zažmiriti na jedno oko i grubo gaziti statutarne i zakonske odredbe: ono, ne moramo se zakona držati baš „kao pijan plota“ jer nam tako odgovara. Sudjelovati u radu Vijeća bez studenata, odlučivati uopće o studentima bez studenata, najveća je sramota koju si nastavnici i sveučilište može priuštiti, pa čak i ako se prema njoj odnose tako što okreću glavu u drugu stranu.
Institucija je blokirana samovoljom, protustatutarnim nasiljem, priglupom idejom da se njome može upravljati s nekog drugog mjesta, mjesta na kojemu se najprije zamisli kako stvar mora izgledati, a onda se siluju ili preskaču pozitivni propisi, lažiraju pravna uporišta i smišljaju farsična obrazloženja. Neće ići.