Transkript razgovora Saše Ćirića, autora i voditelja emisije “Oko Balkana” radija Beograd 2 sa lingvisticom i članicom stručnog odbora projekta “Jezici i nacionalizmi” Snježanom Kordić.
Zajedno sa Vašim koleginicama i kolegom, Hankom Vajzović, Boženom Jelušić i Rankom Bugarskim, Vi ste kao stručnjaci deo radne grupe projekta „Jezici i nacionalizmi“ koji se ove godine održava u vidu serije tribina otvorenih za javnost. Budući da je naziv projekta citat u množini naslova Vaše studije, o kojoj smo za „Oko Balkana“ razgovarali pre tri godine, da li to doživljavate kao regionalnu afirmaciju osnovne teze Vaše knjige o tome da i dalje postoji jedan zajednički, policentrični jezik koji ima četiri imena, odnosno kako ste Vi doživeli motive organizatora i učesnika za pokretanje ovakvog projekta u 2016. godini?
Organizatori iz sve četiri države su zajednički dvije godine pripremali taj projekt koji se sada realizira. Ja ništa o tome nisam znala dok mi se ove godine nisu obratili s prijedlogom da budem član radne grupe. Naravno da mi je bilo drago jer smatram da ono kako su zamislili taj projekat je idealan način da se raspravi jedna proturječna situacija u kojoj pripadnici različitih naroda se međusobno tečno sporazumijevaju, a akademski i politički krugovi tvrde da svaki narod govori drugim jezikom.
Do sada su održane tribine u Splitu, Podgorici i nedavno u Beogradu, ostaje da se održe one u Sarajevu u novembru mesecu. Po navodima organizatora i medija stoji da su te tribine bile dobro posećene i da su se odvijale u jednoj dinamičnoj atmosferi. Možete li ukratko da uporedite interesovanje posebnih sredina, da li je tu bilo i nekih međusobnih razlika, odnosno kako ste Vi doživeli komunikaciju kako sa kolegama i drugim učesnicima, tako i sa publikom?
Zajedničko svim tim tribinama je izuzetno velik interes publike. Svaki put je bilo onih koji su morali stajati ili sjediti na podu, pa čak i iza naših leđa, a neki su slušali iz hodnika jer je sve bilo popunjeno. Ono što me iznenadilo je koliko su pitanja iz publike bila dobra, koliko su upućeni u problematiku. Svakog dana smo nakon izlaganja učesnika još sat i pol nastavili razgovarati s publikom i odgovarati na njihova brojna pitanja. Prije ovog projekta gostovala sam u raznim gradovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, a sada sam zahvaljujući baš beogradskoj konferenciji putovala prvi put u ovom stoljeću u Srbiju. Pa sad konačno imam neku zaokruženu sliku. Mogu reći da iste probleme imaju u svim sredinama, i to prvenstveno s onim lingvistima koji ih uvjeravaju da ne znaju ispravno svoj jezik, i koji im suprotno zdravom razumu tvrde da svaki narod mora govoriti drugim jezikom, što ima ozbiljne posljedice u svakodnevnoj praksi, npr. razdvajaju djecu u školama po nacionalnoj pripadnosti u različite razrede u ime navodno različitih jezika u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj u Vukovaru i na drugim mjestima, a i u Srbiji na Sandžaku.
Konferencija “Jezici i nacionalizmi” u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu
Na beogradskoj tribinama, kao i u reakcijama medija (izveštaji, intervjui sa Vama), čini se da je svima najzanimljivije i osnovno pitanje bilo ono identitetsko o navodnoj prirodnoj i suštinskoj vezi nacije i jezika, tako da se i debata prve večeri odvijala pod naslovom: „Ko kome krade jezik“. Za zatočnike ove identitetske teze najveći problem čini se predstavljaju drugi srodni jezici – jer ako naš jezik nije samo naš, onda ispada da ni naša nacija nije samo i sasvim naša. Koliko je danas po Vašem mišljenju jako to osećanje ugroženosti vlastitog jezika na postjugoslovenskom prostoru, bilo zbog uticaja susednih jezika, bilo tuđica? U Srbiji se recimo godinama ističe ugroženost ćirilice kao tzv. identitetskog pisma.
Osjećaj ugroženosti jezika ili pisma potenciraju tvrdnje o ugroženosti koje dolaze iz medija. Kad mediji ne bi stalno servirali tu priču o opasnosti, znatno bi oslabio osjećaj straha. A poznato je da je proizvođenje straha jedan od načina vladanja ljudima jer ljudi u stanju straha su spremniji pasivno slijediti autoritete, pokazuju veći stupanj poslušnosti bez kritičkog propitivanja pa je lakše njima manipulirati od strane političara, vjerskih vođa i drugih.
Učesnica beogradske tribine iz Crne Gore, Ksenija Rakočević, istakla je vezu između nacionalizma i državnog finansiranja, pomenuvši primer da Fakultet na Cetinju od države godišnje dobija 700.000 evra za grupu za crnogorski jezik koja broji 70 studenata. To me inspiriše za pitanje o obrazovnim i kulturnim politikama. U Hrvatskoj je ove godine ministar kulture ukinuo program sufinansiranja neprofitnih medija i dobar deo finansiranja nezavisne kulturne scene. To znači da je nacionalizam i u oblasti jezičke politike ideologija države, tj. vladajuće nomenklature. Da li je moguć i poželjan drugačiji pristup i kako bi on izgledao u uslovima krize evropskog projekta gde se nacionalizam nudi kao sigurno pribežište od haosa i bazična vrednost?
Nacionalizam dominira u ove četiri države, kao što ste rekli, i u oblasti jezičke politike kao ideologija vladajuće nomenklature. U takvoj situaciji mogu se primjenjivati rješenja koja su već primjenjivana u svijetu u drugim sredinama u sličnim situacijama. Na primjer, kod nas je nacionalizam uzrok da su sve četiri države uvele različite nazive jezika, pa tako imamo nazive hrvatski jezik, srpski jezik, bosanski jezik, crnogorski jezik. Četiri različita naziva znače da su to četiri različita jezika, što nije istina. I sad, tu se može primijeniti rješenje koje je u svijetu primjenjivano u drugim sredinama, a to je da sve četiri države uvedu da se predmet materinskog jezika u školama zove neutralno “Jezik i književnost”. To rješenje s neutralnim nazivom je primjenjivano npr. u Austriji u doba netrpeljivosti prema Nijemcima nakon 2. svjetskog rata. Sedam godina se u austrijskim školama koristio naziv “Nastavni jezik”, dok se netrpeljivost nije smirila i postalo moguće izgovoriti ime drugog naroda u nazivu svog jezika.
Koliko izučavanje i razvoj dijalekata, narodnih govora i urbanog slenga može predstavljati tzv. unutrašnju branu nacionalističkom konceptu jezika?
Što se tiče izučavanja dijalekata, mogu reći da u Zagrebu jedan te isti institut zagovara nacionalistički koncept jezika, a istovremeno i opisuje dijalekte. To ne mora biti u suprotnosti jedno s drugim jer nacionalistički lingvisti na dijalekte i narodne govore gledaju kao na dokaz nacionalne različitosti i nacionalne zasebnosti. Iako nijedan dijalekt ili narodni govor ne obuhvaća čitavu naciju pa prema tome ne može biti dokaz za nacionalno jedinstvo. A što se tiče urbanog slenga, od njega bježe nacionalistički lingvisti, bježe čak i od najobičnijeg razgovornog jezika zato što njega ne mogu kontrolirati.
Čitajući autore iz drugih sredina, posebno iz Hrvatske, odakle mi dolazi najviše knjiga, ne primećujem tendenciju ka arhaizaciji jezika ili jezičkom purizmu, ali svakako da nemam potpuni uvid u tekuću produkciju knjiga, časopisa i portala. Sličan utisak imam prateći deo susednih medija. Po Vašem uvidu, koliko je i dalje jak puristički i etno-partikularistički pokret kod filologa, lingvista u regionu, odnosno na javnoj sceni (mediji, književnost)?
Među piscima ima sjajnih autora svih generacija, uključujući i najmlađu, koji slobodno koriste jezik i s punim pravom ignoriraju zahtjeve za arhaizacijom ili purizmom koji dolaze od lingvista. Među lingvistima je sasvim drukčija situacija. Tamo je nacionalizam duboko uhvatio korijen pa se u najboljem slučaju može govoriti o radikalnim nacionalistima i nešto manje radikalnim. I pritom ovi radikalniji, npr. u Hrvatskoj bivaju postavljeni na vodeće pozicije. Evo baš dok se odvijala tribina u Beogradu, odlukom zagrebačkog rektora postavljen je za voditelja jednog čitavog zagrebačkog fakulteta koji se zove Hrvatski studiji predstavnik radikalne struje kroatista, poznat po tome što je potpisnik otvorenog pisma predsjednici Hrvatske u kojem se traži da ustaški pozdrav “Za dom spremni” bude službeni pozdrav u hrvatskoj vojsci. Rektor se odlučio za takvu osobu iako je protukandidat dobio više glasova na Znanstveno-nastavnom vijeću tog fakulteta. Nedavno je i iznad jedne druge zagrebačke ustanove, riječ je o kroatističkom institutu, postavljena od strane ministra obrazovanja za šeficu Upravnog vijeća predstavnica radikalne struje kroatista, poznata po tome što svake godine izabire tko će dobiti novčanu nagradu za izmišljanje novih riječi. Hrvatski puristi kroz školske udžbenike usađuju svoj svjetonazor u nove generacije i imaju potpuno odriješene ruke za to od strane politike, a mediji svojom šutnjom se prave da se ništa štetno ne događa.
Razgovor Snježane Kordić s publikom
Gospođo Kordić, pitao bih Vas, dakle rekli smo da ostaje još jedna tribina da se održi u Sarajevu u okviru ovog projekta Jezici i nacionalizmi. Očekujete li i ima li do sada reakcija Vaših kolega na ove tribine, na međusobnu komunikaciju, na komunikaciju s publikom, odnosno iz perspektive Vas kao učesnika i organizatora kakvi se efekti očekuju kako na stručnu tako i na širu javnost? Da li možda i neki drugačiji pogledi na jezik, govor, zajednički jezik i slično?
Svim ovim javnim događanjima pogled da je to jedan zajednički policentrični standardni jezik sve više prodire u javnost. To znači da sve više prodire i do lingvista koji rade na fakultetima. Na primjer, bio je pomak i na splitskoj tribini, gdje je čak jedan lingvist koji radi kao profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prvi puta javno izjavio da je to jedan policentrični standardni jezik, što je po mom mišljenju sjajna stvar. Jedino što je nezgodno što on, nažalost, nije kroatist. Znači, on ne radi kao netko tko proizvodi buduće nastavnike za osnovne i srednje škole koji će jednoga dana doći tamo i onda prenositi tu tezu. On je profesor opće lingvistike na fakultetu. Ali i to je nešto, i to je prvi korak. Tako da sve ove tribine imaju itekakav smisao i ja vjerujem da će rezultati se vidjeti određeni svakako.
I za sam kraj, čini se da ove i prethodnih godina, a i u evropskom kontekstu ono što su opšte prilike ne idu u prilog nečemu što bi bio pluralistički pogled ili približavanje nekih stanovišta, nego naprotiv ka nekom etno-partikularizmu. Da li smatrate da s ove strane struka, kultura i posebno mediji u našem regionu mogu utjecati da te opšte tendencije budu nekako pacifikovane ili sa druge strane, jeste da je to predviđanje, vidite li i u okviru komunikacije sa Vašim evropskim kolegama da ono što se vidi na površini, što je možda izazvano izbegličkom krizom ili drugim događanjima jeste jedna prolazna pojava ili naprotiv nešto sa čime ćemo morati da se nosimo i ove, a i sledećih godina?
Mislim da je rezultat svega ovoga što se događa taj da ljudi više ne očekuju nekakav čarobni štapić koji će doći iz velike Evrope ili s bogatog Zapada. Mislim da ljudi sve više vide da trebaju se osloniti sami na sebe, udružiti se i raditi protiv negativnih strujanja u društvu. I to je u principu sjajna stvar, kako je pokazalo na primjer i ono što se događalo u Hrvatskoj zadnjih šest mjeseci kad su se ljudi iz kulture udružili međusobno i protestirali na razne kreativne načine protiv negativnih događanja. Tako da očekujem da i ovo što se događa na razini kulture i što se događa na razini ostalih stvari u društvu može dati i nešto pozitivno ukoliko postaju sve aktivniji i sve više se udružuju oni koji imaju suprotno mišljenje.
