Mlado meso u izlogu

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ), u Hrvatskoj je u rujnu bilo 211.827 nezaposlenih osoba, od čega čak 60.098 mladih u dobi od 15 do 29 godina, što je za europske standarde iznosilo visokih 38,4 posto. Po tome je Hrvatska u društvu Grčke i Španjolske, zemalja koje imaju slične probleme. Uz diskriminaciju mladih prilikom zapošljavanja, veoma su zabrinjavajući i radni uvjeti i naknade za njihov rad, pa se procjenjuje da je 20 posto njih u riziku od siromaštva.

Kad govorimo o zapošljavanju mladih danas, govorimo zapravo o najnesigurnijim oblicima radnih odnosa. Možda najbolji primjer toga jest sezonski rad: svi oni koji su barem jednom radili u sezoni ostali su zaprepašteni cinizmom ovogodišnjega propagandnog spota Hrvatskog zavoda za zapošljavanje pod sloganom ‘Za sve je kriv Zavod’, u kojem se takav tip zapošljavanja reklamirao kao poželjan oblik karijere, bezbrižan odmor na moru i suncu, dreamjob među preplanulim i polugolim tijelima što se njišu uz ritmove elektronike sa Zrća. Naravno, u spotu se ne govori o tome da je rad u sezoni za mlade najčešće rad od svega nekoliko mjeseci, bez slobodnih dana i za plaću ne višu od hrvatskog prosjeka. Nema ni rečenice o tome da je riječ o poslovima koji mladima ne daju nikakvu priliku da se ostvare, nego da su samo jeftina radna snaga za poslodavce.

U propagandnom spotu HZZ-a sezonsko zapošljavanje mladih reklamira se kao poželjan oblik karijere, bezbrižan odmor i dream job na moru i suncu. Naravno, ne spominje se da je to rad od svega nekoliko mjeseci, bez slobodnih dana i za plaću ne višu od hrvatskog prosjeka

– Upravo smo mi mladi ljudi danas izloženi najnesigurnijim oblicima radnih odnosa. Pritom mislim na učenički i studentski rad, sezonski rad i različite druge oblike privremenih i povremenih zapošljavanja. Sve te oblike zapošljavanja karakteriziraju jeftina cijena rada, nizak trošak za poslodavca i nemogućnost planiranja života. Čini nam se važno da se u javnoj sferi o radu mladih prestane govoriti na infantilan način. Primjer takvog govora najbolje se vidi kad ih predsjednica Kolinda Grabar Kitarović poziva na domoljublje kako bi ostali u Hrvatskoj. Međutim, takav tip licemjerja ne dolazi samo iz njenih usta, nego i od lijevih stranaka. O problemu mladih govori se nesustavno, bez ideja koje bi vodile rješenju. Nema aktivne politike, premda se o njoj puno govori, ali samo deklarativno. Ispada da su mladi ljudi jedini krivci za to što ne mogu pronaći posao. Kao da mi ne znamo tražiti posao – kaže predsjednik Mreže mladih Hrvatske Karlo Kralj, jedan od organizatora Marša mladih za radnička prava koji će se održati u subotu, 15. listopada, a kreće ispred zagrebačkoga HNK-a.

Naš je sugovornik svjestan činjenice da nezaposlenost mladih proizlazi iz banalnog razloga da u Hrvatskoj jednostavno nema dovoljno radnih mjesta, ali ističe da mladi nisu paraziti koji ne znaju što bi sa sobom u životu te da je i zbog takvih mišljenja važno izaći na ulicu.

– Marš mladih organizira otvorena inicijativa koja okuplja više od 40 organizacija i sindikata. Iniciranjem ovakvog događanja želimo ukazati na najosnovniju činjenicu, a to je da su upravo mlade osobe svjedoci rastuće nejednakosti – dodaje Kralj.

U sklopu tržišta rada jednu zonu, nalik velikom mjehuru, predstavlja učenički i studentski rad, na što mlade ponajčešće prisiljava loša socioekonomska situacija. Riječ je o učenicima i studentima koji, pored školarine, moraju zaraditi i za troškove života u gradu u kojem se školuju. Prema Eurostudentu, mjesečni troškovi života studenta koji ne živi s roditeljima u Hrvatskoj iznose 3.384 kune (bez školarine), što znači da godišnje prelaze 30.000 kuna. Umjesto da studentski poslovi budu strogo regulirani kao dodatni izvor zarade, oni studentima postaju nužnim utegom tijekom obrazovanja.

– Preko paralelnog tržišta rada dolazi do zamjenjivanja stabilnih radnih mjesta nestabilnima. Studentski i učenički rad nije lako regulirati. Za studente i učenike on predstavlja jednostavan način prihoda. Postoje dvije strane kojima ne odgovara regulacija: to su studentski centri koji dobivaju najmanje deset posto od svakog ugovora i poslodavci koji su dio stalnih radnika supstituirali radnom snagom sa studentskih servisa. Nije riječ o nekoliko sati tjedno nego o punom radnom vremenu. To su uglavnom visokokvalificirani ljudi, poput apsolvenata stranih jezika zaposlenih u jezičnim školama – objašnjava Kralj.

Poslodavci koji se oglašavaju preko studentskih servisa nude poslove bez jasnih uvjeta i istaknute naknade, a zakonski nisu dužni objaviti svoj naziv i podatke. Radnici sa studentskim ugovorima tako sve češće zamjenjuju stalno zaposlene, obavljajući pritom izuzetno odgovorne zadatke poput financijskih transakcija i sklapanja ugovora s klijentima. Istovremeno, ne mogu koristiti radna prava, pa tako nemaju pravo na bolovanje: studentski rad naime ne potpada pod Zakon o radu, premda se u njemu spominje.

Sličan oblik rada ostvaruje se preko učeničkih zadruga i najčešće ide uz trogodišnje strukovno obrazovanje, koje karakteriziraju problematična nastavna praksa, nesigurni uvjeti koje država ne kontrolira i izostanak bilo kakve naknade. O stanju u strukovnim školama danas govori 18-godišnja Domenika Benak, koja je tijekom školovanja u Srednjoj medicinskoj školi u Slavonskom Brodu prije tri godine sa svojih 500 kolega pokrenula petodnevni štrajk zbog užasnih uvjeta nastave i prakse.

– Bili smo prisiljeni devet tjedana u svakom polugodištu ići i na praksu i na nastavu. Tih smo dana morali ustajati u pet ujutro te na praksi i nastavi biti sve do osam navečer. Kako nismo svi iz Slavonskog Broda, kućama bismo se vraćali u kasnim satima. Praksa bi bila od sedam do deset ujutro u bolnici, a potom bismo do nastave, koja je započinjala u 13 sati, boravili u školskom podrumu jer nismo imali novca za kave u kafićima ili ručak po restoranima. Nastava bi se onda odvijala redovito, profesori su od nas očekivali da ispunjavamo sve zadatke i pripremljeni dolazimo na sat. Mi smo bili generacija koja je shvatila da to nije u redu: štrajkom smo zahtijevali da se nastava i praksa raspodjele po danima, pa se tako počela popunjavati satnica – prisjeća se Domenika Benak.

Što se zapošljavanja učenika strukovnih škola tiče, naša sugovornica kaže da zna mnoge svoje kolegice koje bi pronašle posao medicinske sestre u privatnim staračkim domovima, ali bi ondje bile rangirane kao njegovateljice.

– Često se događa da ne dobiju plaću mjesec ili dva, nakon čega budu zamijenjene novom turom zaposlenica. U javnim ustanovama je ipak drugačije, pa se to ne događa – ističe Benak, koja je ove godine prvi put, i to preko učeničkog ugovora, radila sezonski, u turizmu.

Dvjema stranama ne odgovara regulacija studentskog i učeničkog rada: to su studentski centri koji dobivaju najmanje deset posto od svakog ugovora i poslodavci koji su dio stalnih radnika supstituirali radnom snagom s tih servisa – kaže Karlo Kralj

– To je bila potpuna katastrofa. Živjela sam s bratom na otoku i nakon dva mjeseca uopće nisam dobila plaću. I nisam bila jedina. Znam za mnoge koji su bili izbačeni iz smještaja jer nisu imali novca za najamninu. Plaću za prvi mjesec rada dobila sam tek 10. rujna, a drugu očekujem oko Božića. Ne bih je ni dobila da moji roditelji nisu bili uporni – kaže.

Jedna od mjera kojima država regulirala zapošljavanje nakon završenog fakulteta je i tzv. stručno osposobljavanje, čije korisnike kolokvijalno nazivamo mrsićevcima. U praksi se to uglavnom pokazalo kao socijalna mjera koja poslodavcima u javnom i privatnom sektoru omogućuje povoljnu zamjenu za redovna radna mjesta; osoba na osposobljavanju nakon isteka ugovora brzo se zamijeni drugom mladom osobom, pa se krug nastavlja.

– Pozitivnih iskustava ima, ali istraživanja pokazuju da ta mjera ipak ne ispunjava svoj temeljni cilj. Ove smo godine kroz dvije odluke mogli vidjeti kako država doživljava mjeru koju je sama donijela: prva je bila uskraćivanje prava na bolovanje, a druga da korisnik stručnog osposobljavanja smije koristiti isključivo javni prijevoz. Država ne razmišlja o tome kako da tu mjeru učini kvalitetnijom, samo o tome kako će zaštititi državni proračun – kritičan je Kralj, koji dodaje da ta mjera u povlašteni položaj dovodi osobe iz urbanih sredina, a u nepovoljan i dodatno deprivilegiran one iz manjih i ruralnih.

Dakle mladi radnici sa smanjenim radnim pravima dolaze na mjesto starijih, stalno zaposlenih, čime se nužno otvara pitanje međugeneracijske solidarnosti, o kojoj se često govori, ali je njezino postojanje u praksi vrlo upitno.

– Mlađim radnicima uglavnom se daju niže plaće i višestruki ugovori na određeno, a stariji strahuju od zamjene jeftinijom i efikasnijom radnom snagom. To nametnuto konkuriranje udružuje sve generacije u istu nesigurnost, a možemo mu pridodati i sve izrazitije otuđenje od kolektivnoga, kao nečega čime se postižu zajednički ciljevi, unutar čega se razmjenjuju radna i životna iskustva i gdje se, posljedično, događa osobni razvoj pojedinaca. Istovremeno dolazi do jačanja individualizma, kao vjere u samodostatnost ili kao strategije za preživljavanje do mirovine. Zapitamo li se zašto se ljudi odlučuju na takve pristupe, mogli bismo zaključiti da to dijelom proizlazi iz same prirode tih sve nesigurnijih oblika rada, no i iz urušavanja povjerenja u snagu organiziranoga kolektiva – kaže Marina Ivandić iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.

Sve dok se ne počne voditi računa o mladima, iseljavanje iz Hrvatske će se nastaviti. Velik broj mladih ne odlazi samo zbog nemogućnosti pronalaska posla nego i stoga što ne mogu dobiti kvalitetne radne uvjete i dobru zaradu. Naši sugovornici tvrde da je položaj mladih podjednako nepovoljan kod velikih poslodavaca i kod malih obrtnika: u Hrvatskoj, zna se, izrabljuje onaj koji dobije priliku. Smatraju da je jedini način za poboljšanje položaja mladih kolektivni rad i sindikalno organiziranje. Jedino se tako moguće izboriti za radnička prava i osigurati sigurnost radnih mjesta, ali se pritom mora voditi računa o specifičnostima zaposlenih u nesigurnim oblicima rada.

– Ne postoji jedinstven recept kojim bi se brzo riješio problem sve devijantnijih tipova radnih odnosa jer im je, uz ostalo, smisao u tome da pronalaze nove načine i prostore svoga postojanja. No sve više primjera iz Europe i svijeta potvrđuje da je i na tom polju moguće početi pobjeđivati i to širokim umrežavanjem i širenjem područja borbe izvan poduzeća: na nezaposlene, studente, sportske navijače i cijele lokalne zajednice. Međutim, preduvjeti takve akcije su solidna infrastruktura, organizacijsko iskustvo i otvorenost za uključivanje različitih ljudi u rad. Tako bi ljudi, osobito mlađi, stekli osjećaj da je njihov doprinos važan i da ima smisla biti dijelom strukture koja bi se za nešto mogla i izboriti – dodaje Marina Ivandić.

Prvo iskazivanje nezadovoljstva mladih kreće ove subote, na ulicama oko nacionalne kazališne kuće u Zagrebu: inicira ga politički pismena i visokoobrazovana mladost koja zrači samouvjerenošću, na čemu im može pozavidjeti svaka sindikalna središnjica.

portalnovosti