![Djevojka u vlaku (The Girl on the Train), red. Tate Taylor]()
Danas je internetsko uhođenje postalo sveopća pošast. Klasično tračanje i raspitivanje o tuđim životima danas se jednostavno preselilo na društvene mreže, koje su na tom području napravile pravu malu revoluciju. Naravno, s jednom bitnom iznimkom: nekada je privatni život predstavljao osobnu domenu pojedinca, prostor autonomije naspram društvenoga okruženja, a danas se ta granica između javnoga i privatnoga, uostalom kao i stvarnosti i fantazije, radiklano urušila. Zamislite da vam je netko koga možete nazvati tek poznanikom prije, recimo, dvadesetak godina uletio u kuhinju i počeo prekopavati po loncima da vidi što upravo kuhate. Vjerojatno biste dobili blagi živčani slom i bili krajnje iziritirani nepristojnim ponašanjem dotične osobe, a u najgoroj inačici scenarija izbacili biste tu osobu van kroz kuhinjski prozor jer kako si netko samo tako uzima za pravo da zabada nos u vaše lonce, ladice i slična mjesta. Danas pak sasvim radosno otvaramo lonce da bismo na društvenim mrežama ponosno i revno pokazali što se u njima krčka u ispraznoj želji da sakupimo što više lajkova.
![Djevojka u vlaku (The Girl on the Train), red. Tate Taylor]()
Svjesni smo da je to što radimo sasvim krivo, no ta spoznaja nas previše ne zabrinjava te svejedno to i dalje činimo pa čak i onda kada nam može naškoditi, kao što je slučaj s protagonisticama i protagonistima Djevojke u vlaku. Proizlazi da su društvene mreže dušu dale za sve patološki opsesivne i ljubomorne ljude, kao i one koji nemaju vlastiti život, pa sada napokon mogu svim svojim fetišima dati oduška. Odgledano djelo sve navedeno obuhvaća u većoj ili manjoj mjeri. Posrijedi je ultimativno stalkerski film, u kojem protagonisti prelaze granicu normalnog uhođenja i opasno zakoračuju na područje opsesije i psihopatologije, no zanimljiv je stav redatelja Tatea Taylora. Svaki put kada netko od likova krene u avanturu uhođenja, u ruci ima čašu ili pak bocu alkoholnoga pića pored sebe. Želi li nas time uputiti na zaključak da postoji neka veza između uhođenja i alkoholizma ili samo sugerira da je uz pićence ili više njih lakše utrnuti grižnju sasvjesti vezanu uz ono što činimo ili je navedeno samo strategija da umanjimo anksioznost od onoga što bismo mogli vidjeti?Ova ekranizacija istoimenog bestselera britanske autorice Paule Hawkins zanimljivo barata mobitelima, kompjuterima i društvenim mrežama kako bi pokazala da nas naše okruženje danas potiče da se ne odmaknemo od ljudi koji nam štete. Razlomljena naracija filma isprepliće u nekronološkoj maniri priče triju žena. Rachel je tridesetdvogodišnja alkoholičarka koja je zbog ovisnosti ostala bez posla te je i dalje opsjednuta bivšim suprugom Tomom (Justin Theroux), kojeg ne može preboljeti. Emily Blunt je izvrsno glumi, uvjerljivo dočaravajući veliku količinu tuge i očaja koji pritišću njezin lik i pod kojima sve više posrće. Njezina svakodvnevna besmislena ruta vlakom iz idiličnoga no dosadnoga predgrađa u središte New Yorka paralelizirana je fantazijama s društvenih mreža. Gledajući postove drugih ljudi, pojedinci često bivaju uvjereni da ti drugi žive savršenim i ispunjenim životom. Rachel slično misli ne samo o svom suprugu kojega opsesivno prati na Facebooku, nego i o paru koji živi nekoliko kuća od Toma i koji svakodnevno viđa iz vlaka. Međutim, ona život Megan (Haley Bennett) i Toma (Luke Evans) doživljava izvan konteksta te će se ubrzo ispostaviti da Megan nije sretna životom u predgrađu te previše opsesivnim suprugom, koji prati svaki njezin trag bio u virtualnom ili stvarnom okruženju. Obje žene povezuje nezadovoljstvo vlastitim životima, no ne pronalaze načine kako da se izvuku iz nezavidne situacije. Naoko je Tomova supruga Anna (Rebecca Ferguson) jedina koja ispunjenje pronalazi u braku i majčinstvu.
![Djevojka u vlaku (The Girl on the Train), red. Tate Taylor]()
Fantazije o drugima i naše projiciranje žudnji na njih intrigantan su podtekst filma, koji se negdje, tijekom ne odveć dobre i nesuptilne scenarističe razrade Erin Cresside Wilson, zagubio. Rachel ne može uvidjeti razliku između stvarnosti i svojih fantazija koje projicira na druge isto kao što zbog aloholnih blackouta ne može jasno pojmiti koji su se događaji iz njezine prošlosti dogodili, a koji predstavljaju puku fabrikaciju. Međutim, sve je to, uz problematiku uhođenja, šminkerski i konfuzno ponabacano u scenarij bez suvisle obrade. Najbolje bi Djevojku u vlaku bilo opisati kao bezvrijedan predmet upakiran u raskošan i skup celofan. Taylor veliki naglasak stavlja na vizualni segment, u čemu je imao bitnu pomoć od direktorice fotografije Charlotte Bruus Christensen (Lov). Sivi pejzaži vezani uz Rachel koja je (pre)često prikazana u krupnom planu kontrastirani su sa osunčanom i raskošnom suburbijom u kojoj žive dva para. Njezin je stan zagasitih boja pak kontrapunktiran prozračnim i osunčanim interijerima dviju kuća čiji topli tonovi sugeriraju obiteljski sklad. U vizualnom segmentu sve je do u detalja osmišljeno, no djeluje krajnje sterilno i artificijelno. Kada zagrebete ispod površine, pronalazite veliku prazninu.Cjelina je za početak narativno nekoncizna i nevješto montirana. U tom mnoštvu krupnih kadrova snimanih slobodnom kamerom gledatelj se počinje gubiti kao i neprestanoj promjeni vremenskih dimenzija priče, točki gledišta, brojnih analepsi, ispreplitanja stvarnosti i fantazija protagonistice, a u svemu tome može se pronaći zaista malo funkcionalnosti. Navedeno opetrećuje ritam filma pa je Djevojka u vlaku podosta spora te za jedan triler, koji bi trebao počivati na intrigantim obratima, odveć monotona i neuzbudljiva. Razlog tome treba tražiti i u određenoj dozi predvidljivosti te nedobro strukturanoj razradi misterija i razrješenja jer u prve dvije trećine djela Taylor i Cressida Wilson bi malo radili psihološke studije, a malo triler pa su se sve nepotrebno razvuklo unedogled da bi situaciju nastojali zahuktati prekasno u posljednjoj trećini.
![Djevojka u vlaku (The Girl on the Train), red. Tate Taylor]()
Djelu ne pomažu niti papirnati likovi – kako triju protagonistica tako i bezličnoga negativca – čija je psihološka dimenzija manjkava i nedorađena te odveć statična. S obzirom da djelo naglasak stavlja na tri ženska iskustva, materijal je nudio zanimljive mogućnosti za razmatranje rodne problematike, no scenarističko-redateljski tandem jedva da se snašao u nastojanju da iznese osnovnu priču. U konačnici, dvije pouke možete izvući iz filma: bivše nikada ne smijete stalkati u alkoholiziranom stanju (dakle, ako pijete, mobitele i ine slične stvarčice ostavite kod kuće), a ujedno treba i dobro pripaziti prilikom odabira bračnih partnera jer tamo vani svakakvi manijaci šeću.
Danas je internetsko uhođenje postalo sveopća pošast. Klasično tračanje i raspitivanje o tuđim životima danas se jednostavno preselilo na društvene mreže, koje su na tom području napravile pravu malu revoluciju. Naravno, s jednom bitnom iznimkom: nekada je privatni život predstavljao osobnu domenu pojedinca, prostor autonomije naspram društvenoga okruženja, a danas se ta granica između javnoga i privatnoga, uostalom kao i stvarnosti i fantazije, radiklano urušila. Zamislite da vam je netko koga možete nazvati tek poznanikom prije, recimo, dvadesetak godina uletio u kuhinju i počeo prekopavati po loncima da vidi što upravo kuhate. Vjerojatno biste dobili blagi živčani slom i bili krajnje iziritirani nepristojnim ponašanjem dotične osobe, a u najgoroj inačici scenarija izbacili biste tu osobu van kroz kuhinjski prozor jer kako si netko samo tako uzima za pravo da zabada nos u vaše lonce, ladice i slična mjesta. Danas pak sasvim radosno otvaramo lonce da bismo na društvenim mrežama ponosno i revno pokazali što se u njima krčka u ispraznoj želji da sakupimo što više lajkova.
