Od Nine Obuljen Koržinek očekuje se da što prije prestane biti medijska tema, da resor vodi tiho, mirno, odgovorno, pouzdano… Baš onako kako njen prethodnik nije umio ni htio
![obuljen]()
I lijevi i desni
Otkako je desnica premjestila Kulturkampf u vlastiti kamp, mjesto ministra kulture postalo je ključni kadrovski problem u sastavljanju nove Vlade. A kadrovska politika, znamo još od druga Staljina, majka je svake politike. Pa su zato ratni veterani tukli verbalnim plotunima po ‘liberalnom’ krilu HDZ-a, Nini Obuljen Koržinek i HAVC-u; pa se zato Andrej Plenković nije dao impresionirati, zamijenivši dragog gosta ove rubrike dr. sc. Zlatka Hasanbegovića dokazanom profesionalkom i stručnjakinjom. Ministricom po mjeri – kako to formulira jedan domaći portal u vlasništvu jedne njemačke korporacije – ‘i lijevih i desnih’. O stručnosti Nine Obuljen Koržinek spora nema: nevolja je možda u tome što je sama, još ovoga proljeća, objašnjavajući u intervjuu Nacionalu zašto je ministarska pozicija načelno ne zanima, ustvrdila da bi ministarska mjesta trebali okupirati političari, a ne stručnjaci. Dodavši pritom kako je ključni problem kulture ionako nedostatak iole artikuliranih politika u predizbornim programima svih većih stranaka. Sada dakle dolazi na poziciju koja joj, po vlastitom mišljenju, ne pripada, sa zadaćom da provodi program koji smatra neartikuliranim. Ali tu će joj nedosljednost kulturna javnost – ‘i lijeva i desna’ – brzo oprostiti. Samo da ispuni ono što se od nje prvenstveno očekuje: da što prije prestane biti medijska tema, da resor vodi tiho, mirno, odgovorno, pouzdano… Ukratko, baš onako kako njen prethodnik nije umio ni htio.
Sedmoro veličanstvenih
Vijest da Hasanbegović završava svoj mandat omanjim književnim skandalom zvuči nadrealno, otprilike kao da aktualnog potpredsjednika Sabora Milijana Brkića optužimo da je prepisao recept za kolače od Mire Kovača. Pa ipak, dogodilo se. Ne Brkićevo prepisivanje recepta za kolače, nego Hasanbegovićev skandal. Isti onaj portal u vlasništvu iste one njemačke korporacije lansirao je prije desetak dana ekskluzivnu informaciju da Ministarstvo kulture na najveći svjetski sajam knjiga u Frankfurtu šalje sedam (polu)anonimnih pisaca, predstavljajući ih tamo kao ‘veličanstvene mlade autore’ čije su knjige ‘već osvojile Hrvatsku’. Uz bombastičan naslov: ‘Ovo je Hasanbegovićeva ekipa za Frankfurt. Ne znate tko su? Guglajte!’ Od tada rasprave traju: prema kojim kriterijima su autori birani, jesu li trebali odbiti nastup u putujućem sajamskom cirkusu, tko je sve mogao ići umjesto njih… Rešetalo se Hasanbegovića, prozivalo selektora Igora Gerenčera, a ponajviše iživljavalo nad autorima: to je barem jednostavno, mladi su i nepoznati, lako ih je napadati. Nama se ipak čini da bi prava meta trebao biti portal koji je konstruirao skandal, promoviravši pisce u njegove glavne likove samo da bi na brzinu prikupio klikove. Jer ovdje se zapravo najmanje radi o piscima: Frankfurtski sajam ionako funkcionira kao mjesto za kupoprodaju autorskih prava pa će bez ozbiljnije infrastrukturne pripreme naši mladi predstavnici ondje proći veličanstveno nezapaženo. A zašto nema pripreme terena, to je već izazovnija kulturnopolitička priča: ozbiljnija od jednog napuhanog skandala, starija od Hasanbegovića…
Fašizam koji dolazi
Možete izbaciti radikalne desničare iz Vlade, ali ne i iz ‘Neprijateljske propagande’: nastavljamo kucati na vrata uskoro zaboravljenih asova. Još jučer nam je, sjetit ćete se, Tomislav Karamarko poručivao da ga nimalo ne zanima što mislimo i govorimo u svoja četiri zida sve dok se javno pridržavamo propisanih istina o Hrvatskoj, Tuđmanu i Domovinskom ratu. Već danas Tomislav Karamarko može o Hrvatskoj, Tuđmanu i Domovinskom ratu misliti i govoriti što god želi samo u svoja četiri zida, jer ono što ima za reći javno više nikoga ne zanima. Veliki projekt ideološke regeneracije nacije provjerenom metodom Crkve i batine polako se primiče kraju: pratimo ga još tu i tamo u paralelnoj programskoj stvarnosti Hrvatske radiotelevizije, ali ni ondje neće dugo. Rasprave koje smo vodili o povijesnom revizionizmu, raspomamljenom nacionalizmu i fašizmu brzo će potonuti u zaborav. Što može značiti samo dvije stvari. Ili je taj fašizam, o kojem su donedavno grmjeli liberalni i lijevi intelektualci, samo skromna utvara koja nestaje već nakon prve Karamarkove korupcijske afere. Ili ga nikad nismo naročito ozbiljno shvaćali. Koristimo zato priliku da preporučimo dopunsku literaturu: oktobarski tematski blok internetskog časopisa e-flux pod naslovom ‘Savršena oluja’ bavi se facetama globalnih neofašističkih tendencija. Uredništvo polazi od čuvenog pitanja Rastka Močnika ‘Koliko fašizma?’ koje je svjetskoj javnosti nedavno iznova postavio naš kustoski kolektiv WHW: autorice i autori odgovaraju tekstovima o Trumpu i Brexitu, Istočnoj i Zapadnoj Evropi, šovinističkim muškim fantazijama, populizmu… Među njima je i Boris Buden, koji se u eseju ‘Potezom kista: suvremeni fašizam i granice povijesne analogije’ obračunava s tezom da aktualna zbivanja ne smijemo zvati fašističkima jer ona ne odgovaraju povijesnoj definiciji fašizma. Perspektivu, kaže, treba obrnuti: nije stvar u tome podudaraju li se današnje tendencije s fašizmom koji poznajemo iz prošlosti, nego jesmo li spremni na ono što nas čeka u budućnosti. ‘Naivni optimizam sastoji se u uvjerenju da je najgore iza nas. Ali postoji izvjesna mogućnost da je ono što se prije manje od jednog stoljeća dogodilo u Evropi bila samo demonstracija fašističke ideje i da je mnogo gori oblik tog zla tek pred nama. Fašizam shvaćamo samo u retrospektivi, a to nas čini slijepima za fašizam koji dolazi…’ Zanimljivo i korisno: kako za one koji ostaju fokusirani na događaje otprije sedam decenija, tako i za one koji već zaboravljaju događaje otprije sedam mjeseci.
Naci-filozof
Fašizmom se bave i u Njemačkoj: Die Zeit je objavio dijelove prepiske Martina Heideggera s bratom Fritzom uoči, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Materijali su, doduše, i ranije bili pohranjeni u Arhivu njemačke književnosti u Marbachu, ali su nasljednici zabranili njihovo citiranje: sada, nakon što je zabrana povučena, nema više nikakvih dilema oko političkih stavova uvaženog profesora. Početkom tridesetih bratu šalje primjerak ‘Mein Kampfa’ i hvali Hitlerov ‘siguran politički instinkt’. Desetak godina kasnije slavi ‘obrambeni rat’ protiv ‘velike ugroze boljševizma i amerikanizma’. Netom nakon kapitulacije žali se kako nastupa doba ‘gore od nacističkih vremena’… Uzalud brojni pokušaji razdvajanja lika i djela, uzalud tumačenja prema kojima je notorna rektorska epizoda u Freiburgu tridesetih bila prije svjedočanstvo oportunizma nego čvrstog uvjerenja: filozof je, vidimo jasnije nego ikad prije, jednostavno bio nazi. ‘Slučaj Heidegger je moralna katastrofa njemačke intelektualne povijesti’, zaključuje Die Zeit. Nemamo tome što oduzeti ni dodati.
Dylanterije
Je li Nobelova nagrada Bobu Dylanu uvreda za književnost? Ili tako misle samo literarni snobovi? Šalje li priznanje ikoni kontrakulturnih šezdesetih progresivnu političku poruku uoči američkih izbora? Ili je, kao što u Telegraphu piše Tim Stanley, ‘kultura koja Dylanu daje književnu nagradu ista ona kultura koja nominira Trumpa za predsjednika’: površna, populistička i frivolna? Je li štokholmski komitet pokazao muda odabravši prvi put u 115-godišnjoj povijesti jednog pop-pjevača? Ili pokazivanje muda ima više veze s činjenicom da su nagradu koju je u tih 115 godina dobilo samo 14 žena opet dali muškom autoru? Ima li konačno ikoga tko o svemu ovome nema mišljenje? Nema, čini se: otkako je prošlog tjedna Švedska akademija napravila vrijedan presedan, o književnom Nobelu govorilo se i pisalo više nego ikada. Rezultati rasprave? Ovisi, kako za koga. Književnost kao takva se, hvala na pitanju, drži dobro: u inflaciji komentara vjerojatno su najzanimljiviji bili oni koji su nas podsjetili da je šira i složenija nego što o njoj obično mislimo, da se od samih početaka dodiruje s muzikom i narodnom tradicijom, da nema nikakvih razloga da tako i ne ostane. Sama nagrada je prošla još bolje: do sada je dodjela donosila publicitet autorima, ovog puta je autor osigurao publicitet njoj. Dovoljno da nakratko zaboravimo kako i dalje govorimo o priznanju koje je među najveće svjetske mirotvorce svrstalo Henryja Kissingera, Baracka Obamu i Evropsku uniju, tercet koji je udruženim snagama bombardirao solidan dvocifreni broj suverenih država. A Dylan? Njega, izgleda, najmanje zanima što se čitavo vrijeme zbiva: dok ovaj tekst nastaje, punih pet dana nakon ekskluzivne objave, švedski komitet se žali da im se gospodin Zimmerman još uvijek ne javlja na telefon.