Sirijska kriza i iračka kampanja u Mosulu su danas u potpuno u drugi plan gurnuli zaboravljeni rat u Donbasu. Međutim, tamo se i dalje puca i umire, a najveće žrtve su civili koji žive pod stalnom vatrom ukrajinskih minobacača, raketnih sustava i topništva u mjestima na samoj crti razdvajanja.
Samo jučer je provedeno niz napada na cijelom potezu sjeverno od Donjecka i Gorlovke, sve do Azovskog mora i Kominternova na jugu Donjecke Narodne Republike. Izvješća, fotografija i snimki s fronta je pun internet, ali je ukrajinska kriza rijetka tema medija. Uglavnom se spominje u kontekstu rasprava u EU treba li ili ne treba produžiti sankcije Rusiji.
U vojnom smislu je Ukrajina zapravo izgubila rat protiv milicija Donbasa, ali to ne znači kraj sukoba.
U Ukrajini se čak spominje mogućnost održavanja referenduma koji će zemlji omogućiti miran “razvod” s Donbasom. Bivši kolega Julije Timošenko, Mihail Brodski, pozvao je političare u Kijevu da priznaju poraz.
“Možda ću reći nešto novo, ali Ukrajina je izgubila rat. Možda bismo trebali održati referendum, kao i Češka i Slovačka? Održati referendum u Ukrajini i Donbasu, i odlučiti želimo li miran razlaz”, rekao je bivši zastupnik Vrhovne Rade.
Politički analitičar Stanislav Bjišok tvrdi da je takav ishod lako moguć.
“Porošenko ne bi imao ništa protiv da se problematična područja odu. Donbas je danas ratom zahvaćena zemlja, a velik broj ljudi koji pati zbog ovog rata za njega krivi Ukrajinu. Osim toga, s obzirom na ekonomsko stanje u kojem se nalazi Ukrajina, povratak Donbasa bi u ovom trenutku bio prava katastrofa”, rekao je Bjišok.
Ipak, službena retorika Kijeva se ne mijenja i Ukrajina će se nastaviti boriti za Donbas. Vlada ističe da ima veće šanse da dobije smrtonosno oružje od Sjedinjenih Država, kojim će preokrenuti tijek rata u Ukrajini.
Washington je u prednosti ako ima vruća žarišta na granici Rusije i Europe, potvrđuje Stanislav Bjišok. U tom kontekstu, nastavak sukoba u Donbasu, uključujući i slanje novog oružja, savršeno se uklapa u taj koncept.
“Postoji još jedna važna činjenica. U američkoj politici i ekonomiji veliku ulogu ima vojno-industrijski kompleks, koji ima veliki broj lobista koji pripremaju političare i javnost na činjenicu da Amerika treba proizvoditi nova oružja. Konkretno, to znači i isporuke oružja izvan zemlje. Dakle, situacije oko takozvane ruske agresije se savršeno uklapa u lobiranje američke vojne industrije. Naravno, to je nemoralno, ali posao je ipak posao”, zaključuje Stanislav Bjišok.
Međutim, neki stručnjaci vjeruju da su najavljivane isporuke američkih oružja zapravo smrtonosno odvraćanje pažnje s Ukrajine, jer na taj način Kijev odgovornosti za rat prebacuje na SAD.
General Aleksandar Skipalskij, bivši zamjenik šefa SBU, kaže: “Ukrajina bi mogla biti izgrađena dvije godine i imati dovoljnu količinu modernih tipova i modela naoružanja. Ali prvo se mora zaustaviti krađa i pljačka.”
Hoće li Kijev dobiti to oružje? Politolozi drže da će na izborima vjerojatno pobijediti Hillary Clinton i Ukrajina će vjerojatno dobiti sve što očekuje. U gotovo nemogućem scenariju da pobijedi Trump, Kijev bi teško mogao računati na ozbiljniju u pomoć naoružanju.
S jedne strane, Trump daje podršku vojnoj industriji, ali s druge strane želi surađivati s Rusijom i doći do kompromisa s Moskvom. Trump bi sigurno sponzorirao vojnu industriju i na druge načine, ali smatra da je važnije koncentrirati se na domaće probleme i normalizirati odnose s Rusijom.
Rat u Donbasu je samo teret za Ukrajinu, čak i za Europsku uniju, ali je zato koristan za SAD. Hoće li Kijev insistirati na nastavku sukoba? Za odgovor na ovo pitanje treba čekati gotovo izvjesne rezultate izbora u Americi. Referendum o mirnom razlazu Ukrajine i Donbasa može biti rješenje, ali u budućnosti. Danas sigurno ne.
“Sporazum iz Minska ili rat” – Što će odabrati Porošenko odabrati?
Nakon nedavnog sastanka takozvanog Normandijskog kvarteta, ukrajinski predsjednik Porošenko i dalje iznenađuje javnost svojim izjavama. Sada se odlučio nagađati hoće li provoditi “Sporazum iz Minska” ili će tražiti alternativna rješenja.
Naime, Porošenko je prvo rekao kako vjeruje da je “Sporazum iz Minska” jedino rješenje za sukob na jugoistoku Ukrajine. Nakon toga iz Kijeva dolaze poruke o alternativi, od kojih je jedna čak vojna ofenziva protiv Donbasa i Ruske Federacije.
Citirajući Porošenka i ukrajinske medije RT prenosi kako je ukrajinski predsjednik rekao da je alternativa “Sporazumu iz Minska” izravni napad na Donbas i Rusiju, iako bi to bilo potpuno neodgovorno i on ne želi preuzeti odgovornost za žrtve tog scenarija.
Naravno, ova izjava ne zvuči kao objava rata, ali u političkom smislu je Porošenko kao mogućnost naveo i ovaj scenarij, a političari i javnost u Ukrajini pažljivo važu “pro” i “kontra” ovog prijedloga.
Zbog toga je i istupio u javnost bivši kolega Julije Timošenko i poručio predsjedniku da je rat izgubljen i da bi najbolje bilo razići se s Donbasom, iako o tome ne odlučuje Kijev, nego Washington. Barem za sada.
Osim toga, Porošenko nije zaboravio podsjetiti da se prvom mjestu mora misliti na ljude i žrtve onih koji će položiti svoj život za neovisnost i slobodu Ukrajine.
No, izjavu Porošenka se može tumačiti kao populizam i da se održi potrebna razina “patriotizma” u srcima Ukrajinaca, jer Ukrajina ne može pokrenuti rat protiv Rusije, a toga su političari u Kijevu svjesni.
Naravno, situacija je takva da treba zbuniti ljude i odvratiti im pažnju od glavnih problema koji pritišću ukrajinski narod. No, provedba “Sporazuma iz Minska” je ušla u slijepu ulicu.
Kijev je svjestan mu se ne isplati poštivati odredbe sporazuma, te se čuju i ovakve izjave o “ratu protiv Donbasa i Rusije”. No, one imaju svoju svrhu i u istom duhu potkopavaju sporazum kao nečinjenje ništa po pitanju preuzetih obveza.
Donbas – Mjesto konfrontacije unipolarnog i multipolarnog koncepta
Rat u Donbasu, ali i oni koji se vode na i na Bliskom Istoku (Sirija, Irak, Jemen) posljednji su stadij koji pokazuje da se zatvara krug projekta političke i ekonomske hegemonije prema društveno-ekonomskom modelu Sjedinjenih Država. Zbog toga se rat u Donbasu ne može promatrati kao sukob kojim upravlja Petro Porošenko i njegovi suradnici, kao ni lideri Europske unije.
Ovaj rat je dio projekta koji se počeo provoditi raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine. Washington je tada identificirao sve zemlje neprijateljski nastrojene prema američkoj hegemoniji i krenuo s njihovom destabilizacijom. Rat za obranu od Donbasa, koji je pokrenut nakon udara u Kijevu 2014. godine, zapravo je i rat za geopolitičko jačanje multipolarnog svijeta i ima puno veću važnost od običnog unutarnjeg ukrajinskog sukoba protiv “proruskih separatista”, kako ih naziva zapadni tisak.
Usporedo s pod jačanjem unipolarnog liberalnog ekonomskog modela pod vodstvom Sjedinjenih Država se dogodio uspon političkih snaga koje su ustale u obranu nacionalnog identiteta i samoodređenja naroda u Europi i na Bliskom istoku. Stvarao se otpor i nastajala je alternativa aktualnoj geopolitičkoj situaciji, koja se na kraju formirala u konceptu multipolarnosti.
Multipolarnost je jačala u okviru nacionalnih suvereniteta i obrani političkih, kulturnih i ekonomskih identiteta i traži je reformu međunarodnih odnosa među državama.
Rat u Donbasu, ali i oni koji se vode na i na Bliskom Istoku (Sirija, Irak, Jemen) posljednji su stadij koji pokazuje da se zatvara krug projekta političke i ekonomske hegemonije prema društveno-ekonomskom modelu Sjedinjenih Država.
Pad Berlinskoga zida 1989. godine i raspad Sovjetskog Saveza 1991. su izazvali veliki geopolitički pomak ka unipolarnom svijetu pod američkom hegemonijom, bez alternativnog socijalnog i ekonomskog modela.
Tijekom ’90-ih je Amerika bila jedina preostala ekonomska i vojna supersila. Rusija je iz pepela SSSR-a morala obnoviti svoje institucije.
Kao što je 1992. rekao filozof Fukuyama, zbog propasti Sovjetskog Saveza će se svijet ujediniti i homogenizirati oko liberalne demokracije i u budućnosti će vladati trajni mir.
No, njegova je teorija bila pogrešna. Svijet se privremeno ujedinio u liberalizmu, konceptu unipolarnog svijeta i globalizacije, ali su se istovremeno povećali sukobi između nacionalnih država. SAD i Zapad nikada nisu promovirali novu međunarodnu stabilnost. Naprotiv, njihova glavna zadaća je bila planirano širenje njihove političke i ekonomske hegemonije u dijelovima svijeta u kojima je nekada utjecaj imao Sovjetski Savez.
John Laughland 2009. to zove “geoideologijom zapadnjaštva”. Prema toj doktrini, liberalni demokrati su samo one zemlje čija je vanjska politika u skladu je s onom Zapada, odnosno politikom Sjedinjenih Država i njihovim europskim satelitima.
S druge strane, zemlje koje ne dijele ovaj pristup i koje su nastavile voditi politiku obrane vlastitog suvereniteta su nazvane “odmetničkim državama” i “autokratskim režimima”. Od 1991. do danas su Zapad i SAD provodili svoju agendu čak i putem vojne sile, te su u zemljama čija su se vodstva oduvijek protivila ekonomskom i političkom uplitanju Zapada vlade zamijenjene marionetama koje su štitile njihove interese. U ovom se procesu ratom na Balkanu raskomadala i bivša SFRJ, kasnije Irak i Afganistan. Arapsko proljeće u sjevernoj Africi je uništilo Libiju, a trenutno su u tijeku sukobi u Siriji, Jemenu i Donbasu.
Za konsolidaciju američkog imperijalizma je u Europi stvorena proširena EU i jedinstvena “europska” valuta.
Ruska Federacija ima važnu ulogu u multipolarnom projektu i borbi protiv imperijalizma, budući da je oduvijek bila jedna od ključnih meta unipolarne destabilizacije. Rusija od 1999. godine bilježi veliki ekonomski oporavak i dolaskom Putina na vlast provodi institucionalne reforme, poput nacionalizacije nekih ključnih sektora ruskog gospodarstva. Putinov uspon među ruskom elitom je ujedno označio kraj zapadnog imperijalizma koji je opljačkao i rasprodao rusku državnu imovinu. Istovremeno je s ključnih pozicija potpuno uklonjena antiruska ili anacionalna ekonomska klasa bivše vlade Borisa Jeljcina.
Rusija je povratila geopolitičku ulogu u ekonomiji, što je učinila stvaranjem Euroazijske ekonomske unije zajedno s Bjelorusijom, Kazahstanom, Armenijom i Kirgistanom, te stvaranjem skupine BRICS, financijske i ekonomske strukture neovisne o skupini G7. Rusija, Kina, Brazil i Indija, kojima se pridružila Južna Afrika, postale su zemlje koje potkopavaju globalnu ekonomsku hegemoniju SAD-a.
BRICS su zemlje u usponu koje žele izgraditi svoj geopolitički status i imati vlastiti prostor na međunarodnoj sceni, što je u suprotnosti s interesima zemalja koje ne žele izgubiti svjetsku dominaciju, odnosno interesima Amerike i nekih zapadnih zemalja.
Donbas je također primjer tog otpora i područje koje određuje budućnost svijeta. Rat za obranu Donbasa i istočnog stanovništva Ukrajine, koji je pokrenut nakon udara u Kijevu 2014. godine, vodi se za utvrđivanje geopolitičkog statusa multipolarnog svijeta. Donbas, odnosno Donjeck i Lugansk, kulturološki su daleko od zapadnih vrijednosti i tehnokratskog modela kapitalizma kojeg u ostatku Ukrajine Kijev želi učvrstiti vojnom silom.
Vojna agresija kijevskog režima na Donbas, kojeg financira i vojno potpomažu SAD, napad je na granice Rusije, koju se teškim sankcijama želi ekonomski i vojno oslabiti. Naravno, SAD sada imaju i dodatni razlog za pritisak – rusku intervenciju u Siriji na strani Assada, ali se EU zbog sirijske kampanje nije usudila dodatno sankcionirati Rusiju. Odnos prema Rusiji se vidi i u nedavnom slanju vojnika NATO pakta u baltičke zemlje, ali je Moskva promptno odgovorila raspoređivanjem sustava Iskander-M. Kako se čini, ovo sučeljavanje ne može vječno trajati i prije ili kasnije će ostati samo jedan pobjednik. Prošli put, tijekom Hladnog rata, jedna je strana popustila i poražena je nakon 45 godina. Danas se stvari puno brže odvijaju i za geopolitičke pomake treba puno manje vremena nego tijekom XX stoljeća, ranije da ne govorimo.
Ruska Federacija je uvijek bila veliki geopolitički konkurent Zapadu, jer ima sve što je jednom narodu potrebno: plin, naftu, neizmjerna poljoprivredna zemljišta, a prema teoriji Halforda Johna Mackindera je i Heartland (srce Zemlje), a onaj tko preuzme kontrolu nad tim područjem ne samo da dominira Euroazijom, nego i cijelim okolnim područjima, bogatim ogromnim resursima, na kraju i cijelim svijetom.
Dakle, neovisno o tome što se dogodilo sa “Sporazumom iz Minska” i proveo li Porošenko ili ne njegove odredbe, ulog u Donbasu je puno veći, a o njegovoj sudbini i sudbini Sirije bi se moglo reći da ovisi budućnost svijeta i hoće li on potonuti u dugo razdoblje kraja povijesti ili će trajno zaživjeti koncept multipolarnog svijeta kojem je stran bilo kakav oblik hegemonije jedne zemlje nad drugom.