Prije devetnaest godina u izdanju zagrebačkog Ceresa štampan je “Kratki izlet”, knjiga ratnih zapisa četrdesetogodišnjeg Ratka Cvetnića zbog koje se slabokrvna hrvatska kulturna javnost momentalno onesvijestila od sreće. Jedva stotinjak stranica rastresite proze jednoga precvalog književnog debitanta, inače činovnika u zagrebačkom Savezu sportova, aklamacijom je usvojeno kao najistinitija knjiga o netom minulom ratu. Domobranske crtice koje je ovaj ćato bez reda sklepao, čekajući valjda rezultate županijskog natjecanja starijih juniorki, bile su naš “Rat i mir” i naši “Goli i mrtvi”, naš “Dobri vojnik Švejk” ili bilo koji ratni klasik kojega se oduševljeni kritičar Matičinog Vijenca nasumično sjetio, i baš nitko tada nije uočavao da se u “Kratkom izletu” opisuju i neke zazorne, užasavajuće epizode suprotne boljim običajima ratovanja. Recimo…
“Frane priča kako su njegovi Šibenčani negdje kod Miljevaca uhvatili četnika, a taj – kad je vidio što mu se sprema – počne kukati da on nije od ovdašnjih, nego da je mobiliziran u Novom Travniku.
– E, kume moj – reče jedan vadeći nož – zar sam ja išao u Travnik da se nas dvojica upoznamo?
I potegne ga, što bi narodna pjesma rekla, od učkura pa do grla bijela”, završava s jezovitim sarkazmom Ratko Cvetnić, ni jednom se jedincatom riječju ne zgražajući da je ljudsko biće, pa bilo i četnik, rasporeno kao svinja ili tele. Dapače, samo dvije stranice dalje donosi se slična, nenadmašno komična, za upišat se pripovijest, kako je neki glupi Zagorac negdje kod Trebinja razoružao neprijateljskog vojnika, pa ga s otkočenom puškom u drhtavim rukama vodio ispred sebe kilometrima po usijanom kamenjaru…
“Taman ti oni dođu do ceste – priča Zdravko – kad, evo ti dolazi ‘stopedesetka’ puna Tigrova! ‘Kaje?’ vele oni Zagorcu. ‘Ko ti je taj?’ – ‘To mi je zarobljenik’, veli Zagorec. ‘Aha’, vele oni njemu, ‘daj se ti malo makni od tog zarobljenika!’
Zdravko, gušeći se od smijeha, poentira opisujući kako su Tigrovi skupnim rafalom preštepali čedeka i kako se ovaj poput vreće složio pred noge zaprepaštenog Zagorca.”
Bila je ovo velika književna moda u sezoni proljeće/ljeto 1997. godine. Čitatelji su grcali od smijeha i razdragano su pljeskali dlanovima po butinama zbog “preštepanih čedeka”, ne pomišljajući da je šaljivac Cvetnić možda ipak trebao obavijestiti vojnu policiju prije nego što je svoje ratne doživljaje stavio na papir, ili da bi Državno odvjetništvo moralo po službenoj dužnosti ispitati autora “Kratkog izleta” s osnovanom sumnjom kako ovaj ima određena saznanja o likvidacijama razoružanih srpskih zarobljenika. Hrvatima je jednom u prošlosti ovo bilo sasvim pravo, a mnogi ni danas ne vide ništa krivo ako su u prošlom ratu kojega uhvaćenog Srbina naši momci na Miljevcima nožem lišili njegovog bijednog života.
Međutim, ako obrnemo nacionalne uloge, ako su žrtve hrvatski domoljubi, a ubojice dušmanski antifašisti i Srbi, stvar nas neočekivano počinje uzrujavati. Pogledajte samo visoku državnu delegaciju koja je u četvrtak u dugoj koloni crnih limuzina došla u Sloveniju, u Maribor, gdje su napokon dolično crkveno pokopane kosti stotina hrvatskih ustaša i domobrana nađenih u mraku i vlazi rudarskog okna Huda jama. I predsjednica države i šef Sabora i potpredsjednik Vlade odali su počast, prekrižili se i izmolili Očenaš za nesretne vojnike poražene vojske, bezobzirno smaknute po završetku rata. Bio je tu, jasno, i Zlatko Hasanbegović, nekadašnji ministar kulture i zamjenik predsjednika Počasnog blajburškog voda, a mogao je navratiti, premda nije, i Ratko Cvetnić, kojega je Hasanbegović na izmaku svoga nažalost prekratkog ministrovanja imenovao u Povjerenstvo za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva.
Cvetnić, u čije književne i moralne sudove viđeni hrvatski domoljubi bez ostatka vjeruju, a koji se od zakašnjelog prvijenca neviđeno razmahao, došao, jebote, kao neki poremećeni skriboman što je u devetnaest godina objavio cijela dva nova naslova, bio bi krasan gost kod Hude jame. Zamislite koja bi to smijurija bila da je o gnjilim truplima iz Hude jame Ratko Cvetnić napisao štogod šaljivo kako samo on umije, da se obijesno šegačio kako su partizani “preštepavali” domobrane, ili kako su uhvaćene ustaše borci Prve proleterske razrezivali “što bi narodna pjesma rekla, od učkura pa do grla bijela”.
Bi li to Hrvate danas jednako nasmijalo, kao što ih je nasmijavalo prije devetnaest godina, da je hladnokrvno ustrijeljen ili zaklan netko tko je prepadnuto bacio pušku i podigao ruke uvis, ili su u međuvremenu Hrvati možda ipak shvatili da je vojnički nečasno i za svakog kršćana sramotno, i po ljudskim i po Božjim zakonima nedopustivo ubijati goloruke ratne zarobljenika? Poznajući Hrvate, bez ikakve sumnje možemo zaključiti, u dvije riječi – nema šanse! Žrtvu ćemo prepoznati jedno ako je naša, jedino stradanja naših oplakujemo, ali ako da smo mi nekoga tuđeg, razoružanog i bespomoćnog, bez suda i zakona, bez popa i opijela, ekspresno poslali na onaj svijet, njegovoj se muci možemo čak i smijati.
Interpretacije povijesnih događaja često znaju biti zbunjujuće i kontradiktorne, ono što je jednome herojstvo, drugome je gnjusni zločin, ali ništa zaista nije tako kontradiktorno i zbunjujuće kao kad se centralnoj informativnoj emisiji javne televizije u četvrtak večer našao Andrija Hebrang, da kao vjerodostojni stradalnik zločinačkog srbokomunističkog režima gledateljima rastumači što se zapravo dogodilo kod Hude jame. Hebrang je dao vrlo dobar prikaz krvavog događaja, zaboravljajući samo jedan detalj. Njegov je otac Andrija Hebrang stariji uhapšen i smaknut istom nekoliko godina nakon Bleiburga i Križnog puta. Rudarska okna po Sloveniji punila su se umorenim ustašama i domobranima dok je on još bio jedan od petorice najmoćnijih ljudi u Jugoslaviji. Poštovani je gospon tatek nesumnjivo nešto morao znati o tome, a nema baš nijednog dokaza da je za svojim nevoljnim Hrvatima ijedne suze pustio.