“Svijest građana o nužnosti promjena sve je veća, a pružanje i traženje pravih rješenja će u budućnosti biti sve normalnije.”
U razgovorima s prijateljima tvrdim da s narodom treba politički raditi. Često me pitaju: “Kako?” Ponekad i tvrde, na osnovi vlastitih iskustava, da se s ljudima nikako ne može politički raditi. I u medijima se pojavljuju slični naslovi i teme, mnogi se pitaju što da se radi, i kako.
Eto, nešto se radi. Ovih dana Sinčić, Pernar i ostali u redovnu politiku unose neke nove poglede, što izaziva veliko lelujanje, u prenesenom značenju, zadebljalih stražnjica političara od karijere i vječnih lica Sabora. U simulaciju političkog procesa, koju je okupator 25 godina slagao na način da od nas pravi budale, Pernar i Sinčić sa svojim drugovima ubacuju malo političkog prostora koji će pokušati popuniti, u prvom redu, agenti stranih obavještajnih službi, spremni da stvar vrate u okupatoru poželjnu kolotečinu. Tu će biti puno obrata, prevara, preranih oduševljenja i razočaranja, jer su ulozi veliki, okupator moćan, dobro kadrovski ekipiran i u posjedu ogromnih resursa – pretežno naših.
Dvije uspješne političke kampanje iz povijesti Hrvatske, s pozitivnim predznakom u smislu nacionalnog interesa, bile su kampanje braće Radić i Komunističke partije, od kojih je potonja kampanja uspjela zbog više desetljeća rada partije (u tome su braća Radić bila možda i bolja), ali i zbog geopolitičkih okolnosti. Naravno, komunističkoj partiji je na ruku išla čvrsta organizacijska struktura i podrška međunarodnih krugova, pomoć u razvoju metoda borbe, ali i logistička podrška. Pokretač aktivnosti partije bila je i bijeda svih jugoslavenskih naroda zbog buržoaske nezajažljivosti u eksploataciji radnika i seljaka, i opća antipatija prema diktatorskoj vlasti velikosrpske klike. Ipak, trebalo je razviti jaku kadrovsku bazu, dovoljno pouzdanu i organiziranu da se odluči u ludu avanturu dizanja ustanka, i da tu ludu avanturu pobjednički privede kraju, bez da vrh partije sebi dozvoli biti ustrijeljen u nekoj skupštini, kao što su to sebi amaterski dopustili HSS-ovci.
Mi živimo u drugim vremenima, i na raspolaganju su nam demokratski instrumenti borbe, zakoniti i oslonjeni na mišljenje građana. Otežavajuća je okolnost da smo djelomično okupirani, u smislu da je naš politički sustav formalno i pravno demokratski, ali stvarno pod kontrolom ekonomskih i političkih spletkara iz inozemstva. Bilo kako bilo, ostaje pitanje što i kako da se s ljudima politički radi, da bi se demokratskim sredstvima izvele političke promjene.
Za početak, potrebno je odrediti polazišta u sustavu vrijednosti, na općeljudskoj razini. Sustav vrijednosti dat će smjer i granice metodama političkog rada.
Prvo bi polazište trebala biti solidarnost. Politički cilj mora biti da u državi nema gladnih građana, čak ni među onima koji trenutno nisu u stanju, ili ne žele doprinijeti zajednici. Ničija djeca ne smiju biti spriječena da pohađaju srednju školu zbog cijene prijevoza, nitko ne smije biti prisiljen da kopa po kontejnerima, nitko ne smije biti istjeran s djedovine zbog duga za struju. Neki se moji stariji prijatelji danas zgražaju što je omladini ponekad draže doći po socijalnu pomoć nego raditi za 3000 kuna puno radno vrijeme. U vrijeme odmah iza NOB-a, siromaštvo je bilo standardna sudbina, zajednička svima, a budućnost se gradila napornim radom za vrlo skromnu naknadu. Danas je naporni rad za malu plaću sramota, a ne društvena vrijednost. Okupator nas pokušava uvjeriti da za nas poštene budućnosti nema, što god učinili. Solidarnost je zato važan princip zajedničkog djelovanja, jer uzajamna solidarnost daje smisao naporima da se stanje promijeni. Ako solidarnost postane društvena vrijednost, omladina će raditi, radije nego da prima socijalnu pomoć.
Drugo bi polazište trebali biti demokratski društveni odnosi i mirna, nenasilna tranzicija društvenih odnosa. Okupator će to pokušati omesti, standardnim sredstvima miniranja društva, kakva na žalost vidimo po mnogim zemljama svijeta. Saboterske nevladine organizacije, opstrukcije kroz medije u vlasništvu velikih korporacija i financijskih špekulanata, pa čak i diverzantske i terorističke aktivnosti, sve su to metode koje okupator primjenjuje, a mi moramo izbjeći, mudrom politikom koja neće izazvati nasilje kao odgovor na nasilje.
Treće polazište mora biti nacionalni konsenzus oko ključnih političkih pitanja. Ne mislim tu na konsenzus samo Hrvata, jer nacija i nije isto što i narod. Nacija nastaje kada postoji političko jedinstvo građana, okupljenih u državi, kao organizacijskoj strukturi za upravljanje društvenim poslovima. Ključna su politička pitanja, naravno, pitanja korištenja prirodnih resursa, pitanja raspodjele bogatstva, pitanje vanjske politike, i na takvim se pitanjima formira nacija. U okviru trećeg polazišta, posebno je važno izbjeći svađu oko nevažnih pitanja koja nemaju veliku praktičnu vrijednost za odbacivanje okupacije i preuzimanje nacionalnog bogatstva, da to bogatstvo opet služi svim građanima.
Ova bi se tri polazišta, i još neka manje važna, moglo dugo komentirati i preciznije doraditi, ovdje su spomenuta samo kao nužni okvir. Ključni elementi političkog rada, naslonjenog na ta tri polazišta, su aktivnosti razvrstane u Ideološko – političke aktivnosti, strateško – organizacijske aktivnosti i operativne aktivnosti.
Ideološko – političke aktivnosti potrebne da se promijene politički i društveni uvjeti u Hrvatskoj odnose se na utvrđivanje i usuglašavanje ideologije i politike budućeg, poželjnog društva. Ideologiju u prvom redu treba shvatiti kao sustav vrijednosti u društvu, a ne kao zanovijetanja o socijalizmu, kapitalizmu ili komunizmu. Evo nekih ideoloških pitanja koja građani trebaju razmatrati i usuglašavati: treba li nam redovna vojska i je li za omladinu obavezni vojni rok dobrodošli poticaj socijalizaciji i sazrijevanju ličnosti? Hoćemo li dozvoliti da vlasnici velike imovine izbjegavaju porez preko poreznih oaza? Želimo li uvoziti poljoprivredne proizvode koje možemo proizvesti sami, čak i ako su kod nas skuplji, kako bismo višom cijenom dali društveno priznanje domaćem proizvođaču? Hoćemo li tržišne odnose regulirati novcem posuđenim iz inozemstva, ili emitiranim u vlastitoj narodnoj banki? Ideološko – političke aktivnosti su, naročito, i pitanje utvrđivanja prioriteta, i ideoloških i političkih, a to je područje na kojem naš okupator ulaže velike napore, ne bi li nam podvalio pogrešne prioritete.
Strateško – organizacijske aktivnosti odnose se na kadrovska rješenja i metode provedbe političke transformacije. U okviru tih aktivnosti, građani trebaju postići suglasnost oko budućeg rukovodstva, ali s dva bitna preduvjeta. Prvi je preduvjet da građani razumiju koje stručne, a još više osobne kvalitete nositelji društvenih funkcija moraju imati. Drugi je preduvjet da građani točno i usuglašeno procijene tko su osobe s takvim kvalitetama, potrebnima da se obnašaju ove funkcije. Metode političke transformacije odnose se na rješenja važna za smjenu vlasti. U prvom trenutku smjene vlasti, možemo očekivati da dio krupnih poduzetnika sabotira opskrbne lance, ucjenjujući narod, i izazivajući kaos, kako bi sadašnju vlast prikazao nesposobnom, a staru vlast poželjnom. Što ćemo u tom trenutku učiniti? Dalje, važno je procijeniti koja se zakonska rješenja moraju donijeti u prvih mjesec dana po preuzimanju saborske većine, koja u prvih šest mjeseci, i tako dalje, da bi proces društvenih promjena bio uspješan. Evo tipičnih primjera: koliko brzo moramo izaći iz EU, na koji način i s kojom pravnom osnovom?
Je li potrebno hitno preuzeti poduzeća stečena pretvorbenom pljačkom, za što država ima instrumente, naročito kada se iživljava na malim poduzetnicima koji ne plate 1000 kn poreza? Što kada okupator pokrene diverzantsko – terorističke aktivnosti ne bi li izazvao kaos i pad nove vlasti? Tko su ljudi u policiji i vojsci koji će biti lojalni legalnim promjenama, a tko su ubačene “krtice”, koje će pokušati spriječiti zakonitu i demokratsku promjenu vladajuće garniture? O svemu tome širok krug građana, potreban da na izborima izglasa saborsku većinu, mora biti dobro informiran i odlučan. Diverzanti koji pokrenu terorističke i slične aktivnosti prije, ili nakon promjene vlasti, ne smiju se osjećati sigurni među brojnim jatacima. Svaki pedalj zemlje mora biti pokriven interesom i podrškom građana legalnim institucijama vlasti, čak i danas, kad je Hrvatska djelomično okupirana. Nasilje i nezakonitost rađaju kaos, a mi se protiv kaosa borimo nenasilnim i demokratskim sredstvima.
Operativne aktivnosti odnose se na konkretan rad s ljudima, dokumentiranje stanja, prikupljanje informacija o istomišljenicima, aktivnosti na razmjeni informacija među političkim aktivistima, i slično. Organiziranje predavanja, tribina, financijske pomoći, aktivistički rad među ljudima, poticanje diskusija, širenje informacija o ljudima koji aktivno potkopavaju razvoj našeg, autentičnog političkog procesa usmjerenog prema solidarnim interesima društva, sve su to svakodnevne operativne aktivnosti koje treba redovno i savjesno provoditi. Okupator je posebno dobro ekipiran ljudima koji potkopavaju političke rasprave i pronalaženje rješenja. S jedne strane, to su nasrtljivi ili nametljivi ljudi, spremni da preuzmu diskusiju, izazovu emocionalni naboj, i povedu grupu prema nekom nedorečenom, u afektu postignutom dogovoru. S druge strane, u lokalnim su zajednicama agenti okupatora često lokalni i regionalni političari. Oni s tekicama i tabletima obilaze susjedstva, ispituju o rupama na cesti i zatrpanim jarcima, nude rješenja “životnih problema” i odmiču interes građana od pravih uzroka propadanja društva. Glavni im je cilj da ne budu izbačeni iz sedla, a njihove sitne privilegije su razlog zbog kojeg drže temelj kadrovske piramide postavljene od strane okupatora. Jasno je da među lokalnim političarima svi nisu takvi i da dio predstavlja autentične potrebe lokalne sredine. Pitanje je, međutim, da li svoju poziciju u lokalnim okvirima koriste da bi potaknuli politički rad i na važnijim temama, ili rješavanjem lokalnih problema sprečavaju rasprave o krupnim društvenim problemima?
Pogrešno je shvaćanje da bi ideološko – političke aktivnosti trebali provoditi samo najobrazovaniji stručnjaci, da bi strateško – organizacijske trebali provoditi svojevrsni aktivistički “oficiri”, a da bi operativne aktivnosti trebale padati na najmanje obrazovane kadrove, zadužene da “bruse potplate”. Ako tako postavimo stvari, društvene promjene padaju na početku. Naše društvo ne uspijeva provesti pozitivne promjene i aktivirati demokraciju u svoju korist baš zato što toliki broj ljudi diže ruke od ideološko – političkih aktivnosti, a nema volje ni baviti se strateško – organizacijskim pitanjima kadrovskih rješenja, ni metodama političke transformacije društva.
Kada pitate što da se u politici radi, trebali biste učiniti bar dvije stvari. Unutar sve tri grupe aktivnosti, trebali biste utvrditi što možete dobro raditi sami, a što biste mogli, kao informacije i rješenja, dobiti od drugih. Tako prikupljene informacije i rješenja treba skupljati u pismenom obliku, i kao strukturirana rješenja pružati drugima. Da li ćete to raditi s prijateljima u pjevačkom društvu ili u svojoj stranci, manje je važno. Važno je da se to ne može napraviti s nezainteresiranim ljudima, niti na silu. Svijest građana o nužnosti promjena sve je veća, a pružanje i traženje pravih rješenja će u budućnosti biti sve normalnije.
Društvo se sada urušava. Dok su očekivanja bila visoka, na samom početku prevare zvane “tranzicija”, bavljenje politikom je, zapravo, bilo sramota. Politika je bila rezervirana za krupne ribe ili je opisivana kao gadan, neetičan posao, a na nama je bilo da radimo svoj posao. Kapitalistička ekonomija će, uvjeravali su nas, riješiti sve probleme. Dok smo mi radili, politika je osiguravala nesmetanu pljačku. Sada vidimo da nitko neće preuzeti našu odgovornost za stanje u Hrvatskoj, bar ne na način sukladan našim interesima.
Odgovornost ćemo morati preuzeti sami. Tvrdnja s početka ovog članka, da s narodom treba politički raditi, odnosi se na vas, koji ovo čitate, i to u smislu da biste Vi trebali politički raditi s narodom, sa sebi ravnim ljudima kakvih je ogromna većina. Od tri navedene grupe aktivnosti, sigurno je da ćete u bar jednoj naći nešto što biste mogli raditi, i što već sada znate kako raditi. Onda to i radite, i potražite za svoj rad, među drugim ljudima, potvrdu i priznanje. Procijenite tko se s vama slaže: iskren ili prijetvoran čovjek, stručan ili nestručan, pametan ili glup, dobronamjeran ili zloban? Okupljajte iskrene, stručne, pametne i dobronamjerne oko svojih mišljenja, a ako to ne možete, razmislite da ih promijenite. Bilježite svoje uspjehe i spoznaje, planove i kontakte. Nemojte raditi hijerarhijske grupe, jer se takve grupe lako razbijaju. Formirajte masu istomišljenika, umjesto zatvorene grupe. Radite javno i bez srama.
Sve aktivnosti koje ne znate ili ne možete pokriti, organizirajte uz pomoć drugih. Ne mora svatko sve raditi. Grupe koristite samo za strukturiranje rasprava i donošenje zaključaka, i s takvim grupama kontaktirajte slične, neformalne grupe, da biste usuglasili zaključke. Uvijek radite isključivo legalno, ne kršite nikada zakon. Ne žurite s osnivanjem stranaka, ali razmjenjujte posjete, slavite, družite se i živite život. U nekom trenutku, vaš će rad podržati odgovarajući komunikacijski kanal kakvog sada nemamo. Međutim, vrijeme je da narod preduhitri medije i vođe, do sada je bilo obratno i vidimo da nije bilo dobro.