U strašna doba, 1944. godine, kada mu je domovina nakon godina iznuđene neutralnosti dopala njemačke okupacije, upisao je u dnevnik: “Ljudi nikada nisu tako opasni kao kad se svete za grehe koje su oni sami počinili.” Imao je četrdeset četiri godine, živio je mirnim građanskim životom u Budimpešti, uvjereni liberal, sekularnih uvjerenja, tradicionalist i vjernik, izrazito skeptičan prema svakoj institucionaliziranoj religiji, pisao je romane, koji su govorili o istom takvom građanskom svijetu, o njegovim ljubavima, strepnjama i sumnjama. Napisao ih je mnogo, već je iza sebe imao više od četrdeset tomova proze i esejistike, i bio je član Madžarske akademije nauka. Tada je, 1944. postao svjestan da nestaje njegovog svijeta, iščezava i topi se srednja klasa – ona koja je stvarala madžarsku kulturu i književnost – i da tako iščezava i njegova madžarska domovina, a on sa svojih četrdesetak knjiga postaje nitko i ništa, i ničiji pisac. Što god da se dogodi, mislio je tada, ne smije otići, ne smije emigrirati, jer je jezik, madžarski jezik, jedino što ima, i u njemu će stanovati dok god mu bude suđeno. Činjenica da je, kao i većina austrougarskih intelektualaca, umjetnika, činovnika, bio poliglot, samo je naglašavala osjećaj, o kojemu često piše, da mu jedino madžarski zbiljski pripada.
Sándor Márai rođen je posljednje godine devetnaestoga ili prve godine dvadesetog stoljeća, dakle 1900, u Košicama, koje će nakon Velikog rata pripasti Čehoslovačkoj. Bio je iz dobrostojeće, ali ne i bogate obitelji, školovao se u Leipzigu, a već je s dvadeset tri bio doživotno vjenčan s Ilonom Matzner, nakon čije će smrti jedva odgegati do prodavaonice oružja i kupiti pištolj sa četrdeset metaka. Reći će tada trgovcu da mu ne treba toliko municije. Odgovorio mu je da se nikada ne zna, čovjeku prijete opasnosti. Poslije je išao na tečaj vladanja pištoljem, učio je pucati, da mu se ne dogodi da promaši. Imao je osamdeset šest godina. Pištolj će čuvati u noćnom ormariću sljedeće dvije i pol godine. Upotrijebit će ga 21. veljače 1989. u San Diegu, u Kaliforniji, gdje je, zajedno s Lolom i posinkom Jánosem živio skoro trideset sedam godina. Posljednja rečenica u dnevniku je od 5. siječnja: “Čekam poziv, ne požurujem ga, ali i ne odlažem. Vreme je.” Bio je sam, onoliko koliko čovjek uopće i može ostati sam. Savršeno izdvojeno i izolirano ljudsko biće. Tri godine pred kraj, pisao je: “Sloboda je privatan poduhvat. Nema institucionalne slobode. Svaki dan svako može biti – ovako ili onako – slobodan sam, sopstvenom snagom. Uvek samo na kratko vreme (…) Lektira: pisma Marka Tvena. I Eshil: Persijanci. Među rođendanskim čestitkama jedna iznenađujuća: predsednik Regan sa suprugom želi mi svako dobro za 85. rođendan.”
U emigraciju je, dakle, otišao, jer se više nije moglo ostati. Čekao je dugo, do 1949, pa se otisnuo u Italiju, a onda tamo gdje se, uglavnom, odlazi zauvijek, u Ameriku. U domovini je zaboravljen, nakon što je prethodno ismijan, najprije od velikoga Györgyja Lukácsa, a potom i od drugih književnih kritičara, koji su uznastojali stvoriti novu socijalističku književnost, izbačen je iz Madžarske akademije nauka, na svaki način poništen i isključen iz književnosti svojega jedinog jezika. Njegovi građanski romani, pomalo bolešljivi, melankolični i dekadentni – u kojima bi svaki ćorav kritičar vidio isto što i u herc romanima, pali su u vrlo dubok zaborav, premda su u posljednjim danima one stare, predratne Europe bili i prevođeni, i čitani, i vrlo cijenjeni kod ideološki neortodoksnih kritičara. Jednom, kada se već nađe u emigraciji, neki će Maraijevi prijatelji moliti Andréa Gidea da ga predloži za Nobelovu nagradu, na što je Gide pristojno i sa simpatijama odgovorio kako takvo što, na žalost, nije moguće. Sam Sándor Márai smatrao je kako nije napisao ništa što bi bilo vrijedno takvoga priznanja. U dnevnik je, jednom poslije, zapisao: “Lako je biti talentovan ako se ima za koga.” U Americi više nije bio onako produktivan. Pisao je malo i s mukom. Na kraju, jedan kriminalistički roman nikada nije završio, premda se još u vrijeme Loline smrti tješio da će ga završiti.
U Hrvatskoj, kao i u Srbiji, mnogo je i dobro prevođen. Imali smo sreće, vjerojatno zato što smo živjeli u istoj državi s multinacionalnom i višejezičnom Vojvodinom, pa smo uvijek imali dobre prevoditelje s toga dalekog, usamljenog jezika. Márai kaže da se Madžari toliko ubijaju, jer su, kao i Finci, jezično izolirani od drugih Europljana. Ubijaju se i Finci, zbog te samoće i čamotinje svoga jezika. Na hrvatski Máraijeve romane prevodila je Jadranka Damjanov, a nakon nje Xenia Detoni. Gutao sam ih, žedno, jedan za drugim, možda i zato što su mi u mom jeziku nedostajali takvi romani, nije bilo građanskoga glasa ni u hrvatskoj, ni u srpskoj prozi, a meni je takav glas bio potreban da imaginiram živote svoje porodice (ili svojih porodica). Ali i bez toga, uživao sam u Sándoru Máraiju, onako kako uživam u Mannovom “Čarobnom brijegu”, bez ikakve koristi po sebe, onako kako se uživa u književnosti.
Kompleks njegovih dnevnika zastrašujućeg je obima. Ni na madžarskome, navodno, ti dnevnici nisu do kraja objavljeni. Pisani od početka četrdesetih, sve do 1989, godine piščeve smrti, u vrijeme kada je Márai objavljivao po nekoliko proznih knjiga godišnje, a zatim u vremenima kada, zapravo, nije više pisao ništa, osim dnevnika, oni su najbolje što je ovaj pisac uopće i napisao. On nije pisao ni kao Gombrowicz, ni kao Herling-Grudziński, ni kao Max Frisch i Krleža; Máraijev dnevnik je, zapravo, roman jednoga života. To nije svjedočanstvo o vremenu, niti veliki intelektualni poduhvat, nego umjetnička tvorevina, koja se otkinula od čovjeka, i nastala kao djelo njegove sudbine. Vajkajući se kako je lako biti darovit ako se ima za koga, Sándor Márai najpreciznije definira vlastiti dnevnički žanr. Riječ je o djelu velikoga dara, koji nije služio nikome. I nije trebao nikome, jer više nije postojala književnost kojoj bi on pisao knjige. Dnevnik se ne mora samo pisati, govori Márai, nego ga pisac mora poslije i čitati. To čitanje upisano je u njegov žanr. Sándor Márai cijela je jedna nacionalna književnost. On je njezin jedini pisac, njezina zastava i grb.
Tri knjige njegovih dnevnika objavio je 2005. mali beogradski izdavač Led studio, i može ih se i danas naći po tamošnjim knjižarama, u lijepo izabranom i čitkom ćiriličnom fontu. Izbor iz dnevnika od 1943. do 1947. te od 1948. do 1952. načinio je genijalni prevoditelj Sava Babić, dok je dnevnik od 1984. do 1989. preveo u cijelosti. Napravio je to Sava Babić za svoju dušu, tokom grdnih i gadnih srpskih devedesetih, nemajući izdavača za takve knjige, i ne nadajući mu se. Čudom ga je na kraju, ipak, našao.
Sándor Márai žestoki je antikomunist. Ali je prije toga, naravno, već bio antifašist. On nema nikakvog razumijevanja za njilaše, niti za madžarsku svjetinu, peštanske malograđane i njihove bijedne antisemitske sentimente. Na sve njih on gleda s prezirom i gađenjem, ali za madžarsku književnost ekstatično govori kako je veća od malene madžarske nacije. Do kraja života, on čita iste, svoje, pisce. Recimo, Gyulu Krudyja (čijeg Sinbada imamo u bliskom prijevodu, opet zahvaljujući Savi Babiću). Svo Maraijevo madžarstvo je u književnosti, u njoj i u jeziku kojim je pisana, njegov je nacionalni osjećaj. I onda, u vrijeme odvođenja Židova, piše ovako: “Ništa ne pomaže: sve treba lično doživeti, na svom telu, u stvarnosti, kako bismo svatili. Sve ono što smo ovih godina slušali o poljskim, austrijskim, nemačkim Jevrejima samo je bleda slika. Ali kada sam prvi put – na peštanskom trgu Verešmarti – video kako dva gestapovca vode čoveka prema kamionu, shvatio sam stvarnost. (…) Ljudska duša nema prave fantazije. Samo stvarnost ima fantaziju.” I godinu dana kasnije: “Švabe deportuju, kao prošle godine Jevreje, gone ih kao krdo goveda, na stotine i stotine ljudi. ‘Kolektivna kazna’ kao međunarodna praksa, najpodliji princip koji je ovaj vek sebi darovao. Juče Jevreji, danas Švabe, sutra ‘građani’, zatim klempavi… I gone se krivi i nevini, deca i starci. Ovo je kraj evropskog morala. ‘Velike sile’ ravnodušno gone mase ljudi koji su izgradili visoke kulture; gone ih ‘na osnovu odluke’, sumarno, kao krdo, iz jedne zemlje u drugu.” I još ovo: “Četvrtog aprila 1944. godine, kada je naređeno da je obavezno nositi žutu zvezdu, od stida sam skinuo s prsta očev prsten s grbom i bacio u fioku: nisam hteo da nosim ‘oznaku diferenciranosti’ u jednom vremenu kada drugi nose sramnu fleku. Od tada su minule već sve godine. Sada mi je dospeo do ruku prsten i navukao sam ga. Skinut je s ruke mrtvog oca, nosili su ga i deda i pradeda. I ja ću ga nositi dok mi ga neko ne skine s prsta.” I na kraju: “Gospode, podaj snage Jevrejima da podnesu progone, mučenja i patnje. Podaj im snage da budu jaki i u životu i u smrti. (…) Podaj im snage da budu jaki za ljudsku veličinu, za strpljenje. Jer će osveta izroditi samo nove srdžbe. I možda su u pravu Haksli i oksfordovci, koji kažu da se neprijatelj može pobediti samo na jedan način, ako ga podnosimo.” Sándor Márai sve je podnio sam.
Izvor: jergovic