Točno petnaest godina prošlo je od kada je američka vojska ušetala u Kabul.
Dogodilo se to 13. studenog 2001. godine. Grad su noć prije počeli napuštati Talibani. Službeni razlozi američke invazije Afganistana bili su namjera da se uništi Al Kaida koja je bila kriva za terorističke napade 11. rujna 2001., te zbacivanje Talibana, koji su Al Kaidi osiguravali sklonište, s vlasti. Petnaest godina kasnije, rezultati američke invazije poprilično su porazni.
Uspjeli su, doduše, maknuti Talibane s vlasti, no ljudi s kojima su ih zamijenili su dubioznog uspjeha. Trenutni predsjednik Afganistana, Ašraf Gani na vlast je došao 2014. godine nakon što je pobijedio na izborima toliko prošaranim korupcijom i optužbama za namještanje, da je američki državni tajnik John Kerry morao osobno doći u Afganistan da bi ispregovarao ponovno prebrojavanje dijela glasova.
Konačan rezlutat još uvijek nije objavljen- objavljeni su samo postotci koje su pojedinačni kandidati osvojili. Prije Ganija, predsjednik Afganistana je bio Hamid Karzai, bivši suradnik afganistanskih mudžahedina u osamdesetima i devedesetima, opisan od strane diplomata i drugih državnika kao iznimno korumpirani slabić sklon teorijama zavjera.
Ni “izgradnja države”, orkestrirana od strane okupacijskih sila predvođenih SAD-om, a zatim i NATO-om, a u kojoj sudjeluje i Republika Hrvatska s nemalih 114 milijuna kuna godišnje nije bila osobito uspješna. Prema svim pokazateljima, afganistanska vojska i policija ekstremno su korumpirane i doslovno se raspadaju, unatoč milijardama dolara koji su bili uloženi u njihov razvoj.
Talibani više nisu na vlasti, no odigrali su svoje karte iznimno pametno. Povukli su se za vrijeme najveće ofanzive NATO-vih snaga, a od kada se obrana zemlje počela prebacivati na novostvorenu afganistansku vojsku, svoje su aktivnosti intenzivirali. Brojevi su im porasli, i dok se procjenjivalo da ih je bilo oko 45 000 prije invazije, danas ih je oko 60 000.
Preko ljeta pokrenuli su operaciju Omari s namjerom širenja svog teritorija u zemlji u kojoj već imaju znatnu kontrolu i utjecaj. Afganistanske snage obrane naprosto nisu sposobne kontrirati Talibanima, gube na brojnim frontovima, a sve to zajedno napreže državu do točke pucanja. Talibani su se toliko ohrabrili nedavnim uspjesima da su počeli lansirati napade i na američke baze.
Drugi cilj kojega su imale američke snage u Afganistanu jest uništenje Al Kaide. Nepotrebno je uopće reći da je ta priča završila katastrofalno, doduše ne radi samih operacija u Afganistanu, koliko radi američke ilegalne invazije Iraka nakon koje je Irak postao rasadnik terorizma, u kojem je Al Kaida igrala premoćnu ulogu.
Kolinda Grabar Kitarović u posjetu Afganistanu (Foto: Robert Koren, Hina)
Organizacije koje pod imenom Al Kaide danas operiraju svijetom su Al Kaidana Arapskom Poluotoku i Al Kaidau Islamskom Magrebu, Tavhid al Džihad (znan još kao i Al Kaida u Palestini), Al Kaidau Sinajskom Poluotoku i Al Kaidana Indijskom Potkontinentu. Al Kaidau Iraku je kroz vrijeme mutirala u Islamsku Državu u Iraku, zatim u ISIS, a potom u “Islamsku Državu” koja se više ne smatra dijelom Al Kaide i djeluje odvojeno od nje.
Jedna od najvećih i najutjecajnijih opozicijskih skupina u Sirijskom građanskom ratu, Džabhat al Nusra, djelovala je kao Al Kaidau Levantu. Nedavno su se pokušali rebrandirati pod drugim imenom, no ideologija koja stoji iza njih, salafistički džihadizam, nije se promijenio. Žund al Aksa, još jedna formidabilna sirijska opozicijska skupina plutala je dugo vremena među raznim savezima, bivajući neko vrijeme dio Al Kaide i Al Nusre.
Salafistički džihadizam, uz islamizam, je danas izrazito raširen u bliskoistočnoj regiji, osobito u Siriji gdje mnogobrojne opozicijske grupe te ideologije sudjeluju u borbama protiv sirijske vojske i kurdskih snaga, primjerice u istočnom dijelu Alepa gdje takve skupine sačinjavaju većinu opozicijskih grupa.
Invazija Afganistana, simbolizirana padom Kabula prije petanest godina, podsjetnik je na činjenicu da je intervencionizam velikih sila rijetko uspijevao. Dapače, na primjeru Afganistana i Iraka početkom 2000-ih, zajedno s Libijom nekoliko godina kasnije, jasno je da je rezultat redovito drukčiji od onog kojim su se javnosti pokušavale “prodati” takve vojne eskapade.
Bajke o “oslobađanju žena”, “uvođenju demokracije” i “stabilizaciji regije” se više nikome ne da slušati, osobito kada su problemi tih država, identificirani od strane intervencionista, ništa drugo nego relikvije njihove vlastite involviranosti- američka podrška Sadamu Huseinu dok je ratovao s Iranom i masakrirao Kurde, kao i financiranje mudžahedina u Afganistanu i podrška Pakistanu dok su pretvarali Talibane u alat vlastite vanjske politike su samo kapi u moru takvih dokaza.
Velikim silama je ostalo da uče na svojim greškama, dok zemljama poput Afganistana ne preostaje ništa drugo nego da te greške skupo plaćaju.