Kad pročitam ili čujem lamentacije o srozavanju standarda u hrvatskom novinarstvu, pomislim kako se radi o pretjerivanju – postoji toliko kvalitetnih članaka koje svakodnevno mogu pročitati u različitim medijima, toliko je pronicljivih autorskih glasova čije uratke redovito čitam sa znatiželjom, užitkom, kako bih se informirala o stvarima o kojima ne znam dovoljno ili o kojima do tada nisam znala ništa. A onda pročitam članak poput ovoga, članak koji u malom utjelovljuje mnogo onoga što nije u redu sa svijetom, Hrvatskom i odnosom prema ženama, osobito ženama žrtvama obiteljskog nasilja i pomislim kako je takva ocjena u potpunosti opravdana.
Najprije činjenice: A. I. (52) ubio je suprugu K. I. (50), a potom i sebe, jer nije želio pristati na razvod koji je zatražila. Nažalost, ovakav zločin u Hrvatskoj nije nešto posebno nečuveno i šokantno. Već smo navikle/i da supruge, bivše supruge, partnerice i djevojke psihički, fizički i seksualno zlostavljaju i ubijaju supruzi, bivši supruzi, partneri i dečki koji ne mogu podnijeti razvode braka, prekide, nove partnere, to što je dotična razgovarala s drugim muškarcem ili ga samo pogledala, što svog zakonitog nije gledala na pravi način, što nije rekla pravu stvar ili se uopće usudila progovoriti. Podugačak je popis onoga što ti uzorni obiteljski ljudi, mirni i povučeni mladići, prijatelji i susjedi uvijek spremni pomoći, ti „kraljevi i dobričine“ ne mogu podnijeti. Njihove partnerice s druge strane podnose mnogo, i još više, i svejedno se čini kako nikako ne mogu izvući duži kraj, jer i kad podnose i kad odluče kako više ne mogu i ne žele podnositi, skončaju kao žrtve onih koji se teško nose i sa samim njihovim postojanjem.
Ironično je to što sam netom prije nego li sam zakoračila u novinarsku zonu sumraka ove, kako naslov bombastično objavljuje, „pozadine krvoprolića koje je Sesvete zavilo u crno“, pročitala članak u kojemu su izložene upravo Faktivove smjernice o tome kako bi se o slučajevima obiteljskog nasilja i zlostavljanja žena trebalo, odnosno ne bi trebalo izvještavati. Barem nekoliko od tih deset suhih i činjeničnih, nimalo bombastičnih točaka, čija se tiha tragičnost krije u konkretnim slučajevima i sudbinama koje se naziru iza neosobnih „uputa za postupanje“ moglo bi poslužiti kao lakmus-test u ovom primjeru medijskog pristupa ubojstvu K. I. I u svakoj od tih pojedinih točaka ovaj članak podbacuje toliko sustavno i potpuno da je teško razlučiti radi li se samo o nevjerojatnoj razini nesposobnosti ili namjernom izrugivanju svim pravilima profesionalnosti i struke.
Osim naslova koji obećava dublji uvid, uzroke i razloge, pravu istinu, one sočne detalje koji će nam kao čitatelji(ca)ma istovremeno pružiti i dovoljno materijala za pravično zgražanje nad smjerom u kojemu idu današnje društvene vrijednosti i ljudska priroda, i samozadovoljno i olakšavajuće konstatiranje kako se mi, dobro prilagođeni i „normalni“ u takvoj situaciji na svu sreću nikada ne bi mogli zateći, tu je i nadnaslov: „Slomio ga je krah braka“. „Ljubav nema ništa s tim“, upozoravaju smjernice koje sam malo prije spomenula: „U nasilju nema ništa romantično ni tragično i jasno je tko je nasilnik.“ On je bio slomljen. On ju je „’prevolio’ kao pravi muškarac“. Prava tragedija nije ubojstvo, već kraj jedne ogromne ljubavi. Našu osudu ne zaslužuje njegov čin, već ta nepravedna težina života koju je na njega navalila nedovoljno empatična i nedovoljno trpna žena koja se odlučila na razvod.
Prijatelji i suborci A. I. o njemu privatno imaju pravo misliti i govoriti što god žele. Njihovo je pravo vlastiti šok i traumu zbog onoga što se dogodilo pokušati prevladati iznalaženjem načina za njegovo opravdavanje, ma koliko poraznim ja to osobno smatrala. Neću se čak upuštati niti u analizu zastrašujućih širih društvenih implikacija izjava poput „Pa koji ratni veteran danas nema oružje?“ niti u pitanje osobne odgovornosti usko povezano s tim. Ograničit ću se isključivo na način na koji je ovaj slučaj prezentiran javnosti i na odgovornost koja leži isključivo na autorici ovog teksta, a koja je u njega odlučila uvrstiti rečenice poput „odlučila ga je nogirati prije dvije godine. Nakon onog prosvjeda u Savskoj jer je tri dana proveo izvan kuće. Krah je krenuo od famoznog braniteljskog šatora jer mu je žena izbacila stvari iz kuće“ ili „ali tražila je od njega još i neki novac, da plaća djetetu alimentaciju“. Pustit ću da Faktivove smjernice za odgovorno i profesionalno izvještavanje govore umjesto mene: „Izjave i stavove počiniteljevih poznanika, obitelji i susjeda, kao i proizvoljno odabrana mišljenja važno je kritički prikazati – dobro je navode popratiti objašnjenjem zašto su problematični i što potiču.”
Vrhunac novinarskog cinizma predstavlja rečenica u kojoj autorica ustanovljuje kako ubijena žena supruga „iz samo njoj znanih razloga nikada nije prijavila policiji za nasilje ili prijetnje”, u kojoj se, onako usput i ovlaš, dio krivnje prebacuje na samu žrtvu. Razlozi zbog kojih K. I. nikada nije potražila policijsku zaštitu jasni su apsolutno svima iole sposobnima sagledati sveukupan tretman koje žrtve obiteljskog nasilja imaju kako u društvenim, tako i u okvirima policijske i pravosudne zaštite. Razlozi se mogu iščitati u činjenicama koje se uporno probijaju kroz mučnu neprofesionalnost ovog teksta: Pištolj kojim je I. ugasio svoj i [njezin] život posjedovao je ilegalno. Nitko iz okoline nije skrivao da su znali da A. ima pištolj od kojeg se nije odvajao. Da, nosio je pištolj i svi smo to znali.
Žene koje se ohrabre na razvod, na odlazak, na prijavu nasilnog partnera, moraju se nositi s društvenom stigmatizacijom, odbacivanjem prijatelja, susjeda i članova obitelji, te osudom javnosti u čijim očima snose glavni dio krivnje za sve što im se događa. Žrtva je ta čiji se postupci, nerazumne ucjene poput zahtjeva za alimentacijom za djecu ili odluka o „nogiranju“ partnera provlače kroz sito i rešeto kako bi se pronašla ta sudbonosna mana, ta karakterna mrlja koja opravdava ono što im se dogodilo, a pravo ogledalo takve toksične društvene atmosfere upravo su članci poput ovoga.1 I što je najporaznije, sustavno su iznevjeravane od strane policije i pravosudnog sustava koji ih od nasilnih partnera često ne štite niti kad podnesu prijavu jednom, dvaput, sto puta. Postaviti pitanje zašto K. I. nikada nije prijavila policiji supruga-zlostavljača u tekstu popraćenom s još nekoliko (u moru) prošlih primjera slučajeva s identičnim tragičnim završetkom znači biti nevjerojatno, sramotno neosjetljiva i time katastrofalno nepodobna za pisanje o problematici obiteljskog nasilja.
„Živio je za K. i za Hrvatsku“, može se pročitati u samoj završnici članka. Jer važne su stvari zbog kojih je on živio i razlozi zbog kojih više nije mogao podnijeti život. Nije važno za što je živjela K. I., i sve one druge žene koje ubijaju i koje će i dalje ubijati muškarci koji ih jednostavno previše vole. Kada više ne žele živjeti uz njih, nemaju pravo živjeti uopće.
- Još uvijek pamtim komentatorsko iživljavanje na članku o ženi koju je prije nekoliko godina također ubio njezin partner zbog kojega se navodno razvela od supruga. Zaključak je bio gotovo jednoglasan – nije bolje ni zaslužila.