Pa ipak, dvadeset ili dvadeset pet godina kasnije, naš odnos prema toj mrtvoj starici određuje isključivo grb na uniformi njenog ubojice: imala je ona do te srijede i kuću i muža i djecu i unuke i cijeli jedan život, težak ili lijep ili nesretan ili miran – ovako je gledajući, u gumenim čizmama, gruboj suknji i vunenom džemperu, s crnom maramom oko lica uronjenog u crveno blato, izgleda i može biti bilo čija baba, jer sve su naše babe iste – ali nama svejedno nedostaje informacija, svejedno nam je za obrednu empatiju važno jedino ime, prezime i grb njenog ubojice.
„Bila je srijeda. Ujutro sam ustala kao i svaki dan, imala sam sina od osamnaest mjeseci, nije nikad ujutro spavao dugo, ali to jutro spavao je do deset. Dobili smo struju, pa sam pravila doručak, uključila mašinu, usisavala kuću“, mnogo godina kasnije o toj je strašnoj srijedi svjedočila preživjela B. Ž.
„Odjednom, čuo se pucanj, svašta nešto, i onda meni svekrva govori, ‘odoh ja dolje da vidim što je’. Otišla je dolje, kad trči putem i govori, ‘spremaj dijete, upali su u selo!’. Sve su oni pobili, gdje god su što našli, bio djed, bila baba, bio momak, bio čovjek, bila žena, bilo dijete, sve su pobili, sve su smakli, to je nemoguće, to je bila strahota.“
Razmjeri te strahote otkriveni su tek kad se vojska povukla.
Samo u tom selu, na dvije lokacije pronađeni su leševi trideset zarobljenih vojnika i desetak civila. Obdukcija iskasapljenih tijela, često potpuno golih ili pak samo u donjem rublju, otkrila je ljudskom umu neshvatljivu surovost ubojica. Vojnici i civili, žene i starci ubijeni su nakon strašnog mučenja. Muškarcima su odsijecane genitalije i udovi, nekima iskopane oči, većini je glava bila smrskana, jednome i prepolovljena, jednoj ženi je rasporen trbuh, neka su tijela spaljena, neka raznesena eksplozivom. Dvije stotine preživjelih mještana, među kojima deset trudnica i gotovo šezdesetoro djece, odvedeno je u logor. Osam zatočenika nije preživjelo, a najmanje dvije žene brutalno su silovane.
Iako je riječ o jednom od strašnijih zločina iz ratova devedesetih, iako ga je počinila jedinica jedne regularne vojske u pomno isplaniranom i izvedenom napadu, iako se znaju i naziv jedinice, i imena počinitelja, i imena njihovih zapovjednika na terenu – iako su i zapovjednici imali nadređene s imenom, prezimenom, činom i funkcijom, koji su znali za napad i masakr – do dana današnjeg, više od dvadeset godina nakon te strašne srijede, nitko za nju nije odgovarao, nitko nije izveden na sud i osuđen.
Nitko. Nikada.
Pitanje je stoga razmjerno jednostavno: mislite li da bi za ukupno pedesetak surovo mučenih, umrlih, silovanih, ubijenih i iskasapljenih netko na koncu ipak trebao odgovarati?
Razmjerno jednostavnih potpitanja ima i više.
Recimo: trebaju li za masakr ratnih zarobljenika i civila odgovarati samo neposredni izvršitelji? Trebaju li uz ubojice odgovarati i oni koji su im toga jutra izdali zapovijed? Trebaju li odgovarati i oni koji su njima izdavali naređenja? Treba li, na primjer, odgovarati i general što je zapovijedao brigadom čija je jedinica počinila masakr?
Recimo: trebaju li odgovarati svi oni koji su morali znati za planirani napad, i znali su, svi dakle koji su zločin mogli spriječiti, a nisu? Trebaju li odgovarati i generali koji su mogli, trebali i morali znati za počinjeni masakr, i znali su, koji su dakle mogli, trebali i morali kazniti odgovorne, a nisu – ni tada, ni kasnije, niti ikad? Dokle i do kada točno ide linija odgovornosti?
Recimo: biste li pozdravili odluku da jednog od ovih dana neki sud, negdje, nečiji, podigne optužnice protiv ubojica koji su te srijede ljudima rezali genitalije i starcima kundacima razbijali glave, pa pohapsi i njih, i njihove zapovjednike, i generale koji su sve to blagoslovili?
Ili vam za odgovore na ta pitanja ipak treba još informacija?
Recimo: tko su bili, koje su nacionalnosti bili mučeni, ubijeni i silovani? Tko je Ž. G.? I čijoj su točno vojsci pripadali ubojice? Čiji su, najzad, generali?
Masakr s početka priče nije izmišljen za potrebe ove vježbe. Masakre poput toga nije potrebno, niti ih je takve uopće moguće izmisliti. Ovaj se, naravno, zaista dogodio, dokumentiran je točno kako je opisan, i dogodio se negdje na području bivše Jugoslavije između 1991. i 1999. godine. Negdje, nekad.
Možda je to bila jedna od epizoda pohoda Hrvatske vojske nakon Oluje, tamo oko Mrkonjić Grada jedne srijede u ovo doba godine, u jesen 1995., zbog koje su ovih dana podignute optužnice protiv naših generala. A možda nije. Opet, možda blefiram, pa ipak jest, a možda blefiram pa nije.
Možda je to ipak bila jedna od epizoda srpske ratne industrije, tamo u dalmatinskom zaleđu ili sivom slavonskom blatu jedne srijede u jesen 1991., možda i negdje u Bosni, neke srijede 1992. ili 1995., a možda čak na Kosovu 1999. Možda jest, a možda i nije.
Možda je to bila jedna od epizoda albanske osvete na Kosovu te 1999., možda jedna od epizoda bošnjačke osvete u okolici opkoljenih enklava neke srijede 1994., moguće i jedna od epizoda pohoda Armije BiH na hrvatska sela u srednjoj Bosni jedne srijede 1993., ili HVO-a na bošnjačka sela, jedne od istih tih davnih srijeda.
A možda i nije.
Sve su te epizode ionako bile iste. Uvijek je bila žena s malim djetetom koja je jednog jutra čula pucnjavu, detonacije i krikove, uvijek su bili ljudi vukovi u maskirnim uniformama, s grbovima neke jedinice glupog, djetinjastog naziva, što su banuli u selo i ubijali po redu, od vrata do vrata, ostavljajući iza sebe uvijek iste spaljene kuće i nagorjele leševe baba u krvavim džemperima, crnih noktiju i smrskanih glava.
Pa ipak, dvadeset ili dvadeset pet godina kasnije, naš odnos prema toj mrtvoj starici određuje isključivo grb na uniformi njenog ubojice: imala je ona do te srijede i kuću i muža i djecu i unuke i cijeli jedan život, težak ili lijep ili nesretan ili miran – ovako je gledajući, u gumenim čizmama, gruboj suknji i vunenom džemperu, s crnom maramom oko lica uronjenog u crveno blato, izgleda i može biti bilo čija baba, jer sve su naše babe iste – ali nama svejedno nedostaje informacija, svejedno nam je za obrednu empatiju važno jedino ime, prezime i grb njenog ubojice.
Samo od toga nevelikog, šarenog komada tkanine na nadlaktici okrvavljene ruke danas, dvadesetak godina kasnije, zavisi hoćemo li ili nećemo imati problem s tom mrtvom staricom razbijene glave, hoćemo li ili nećemo imati problem s tim da negdje oko nas žive i ubojice što su u stanju drugima kopati oči, komadati glave, parati trbuhe i odsijecati genitalije, i oni što su to zapovijedali ili mirno gledali. Samo, eto, od te krpe prišivene na rukav zavisi hoćemo li hapšenje odgovornih za njenu smrt slaviti vatrometom ili ćemo javno demonstrirati, hoće li se predsjednica gnjevno obraćati javnosti ili će premijer sućutno polagati vijenac.
Sve do tada, sve dok tužitelj ne izvadi taj komad krpe, našu nacionalnu porotu veličanstveno boli njen balkanski, gordi i neodsječen kurac.
Naravno da vam neću reći gdje se i kad dogodio masakr s početka priče. Dogodio se. Sve se o njemu zna, svaki detalj, svako ime, znaju se imena svih pedesetak žrtava, kao što se dobro znaju i imena ubojica, njihovih nadređenih i štapskih generala, danas svakog do posljednjeg – hvala čijem već bogu – živog, zdravog i slobodnog. Možda su to naši momci i naši generali, a možda je naša zapravo ona baba smrskane glave.
Možda jest, a možda nije.
Uz pomoć Googlea možete za pet minuta saznati gdje se i kad dogodio taj strašni masakr, tko su bile žrtve, a tko odgovorni, pa onda i odlučiti treba li ikome – i kome – za taj zločin suditi.
Dakle, na vama je.