Kada govorimo o nedavnim izborima za predsjednika/predsjednicu Sjedinjenih Američkih Država, možda je i najbitnije ustvrditi da Donald Trump nije pobijedio. Ne, nije. Hillary Clinton je izgubila. To zvuči kao banalno premještanje riječi, u namjeri da se jednostavan podatak spina na drukčiji način, no cijeli jedan svemir, cijela jedna sfera mišljenja nalazi se u tom sitničarenju da Donald Trump nije dobio, već Hillary Clinton izgubila.
Krenimo s kratkom listom stvari u kojima je Hillary Clinton odnijela premoć: broj glasova. Nažalost, u SAD-u konačan broj glasova ne garantira pobjedu. Otprilike 620.000 glasova viška za Clinton (što nije i konačna brojka) ne znači puno s obzirom na američki elektorski model u kojem je Donald Trump osvojio čak 74 elektorska glasa više od svoje suparnice. Slična situacija dogodila se zadnji puta 2000. godine kada je Al Gore osvojio 950.000 glasova više od Georgea W. Busha, ali je Bush zato odnio pobjedu sa samo pet elektorskih glasova više od Gorea. Liberali koji su se okupili oko Goreove poruke mogli su se tješiti koliko god su htjeli, sa svojom moralnom nadmoći i „pravom“ pobjedom, no tih pet elektorskih glasova odvelo je SAD u Afganistan i Irak i zauvijek promijenilo svijet.
Uzalud se obožavatelji Hillary Clinton tješe da je „većina ipak razumna“ (FOTO: Hina)
Na isti način se obožavatelji Hillary Clinton mogu tješiti da je „većina ipak razumna“ (pretpostavljajući da je glasovanje za Clinton razumno), no činjenica je ipak da većinu države nije briga (svega 55 posto građana je izašlo na izbore), a oni koji su glasali su Donaldu Trumpu dali 74 elektorska glasa prednosti. Ako usporedimo predsjedničke izbore iz 2008. i predsjedničke izbore iz 2016. godine, otkrit ćemo da, dok je broj glasova dan republikanskom kandidatu ostao relativno sličan (Trump je dobio oko 300.000 glasova više od McCaina), Hillary Clinton je dobila gotovo devet milijuna glasova manje od Baracka Obame. Hillary Clinton nije samo izgubila – ona je, uličnim rječnikom, debelo ispušila.
Seksizam, rasizam i sve ostalo
Donald Trump je vodio možda i najodvratniju predsjedničku kampanju koju smo imali prilike gledati. Njegov rasizam i seksizam i više su nego dobro zabilježeni. Njegova spremnost da nabrijava svoje obožavatelje da napadaju skupine koje mu se suprotstavljaju, kao i prihvaćanje podrške od rasističkih organizacija poput Ku Klux Klana, zastrašujuće su. Retorika Donalda Trumpa za vrijeme predizborne kampanje, bez ikakvog pretjerivanja, zvučala je kao retorika jednog proto-fašista.
Trump je svojim porukama, koliko god bile banalne, uspio sebe prikazati kao kandidata koji prepoznaje probleme glasača, dok Clinton istovremeno nije mogla izbjeći imidž washingtonskog establišmentskog političara koji radi samo za sebe (FOTO: Hina)
Trump je izjavio da žene treba „zgrabiti za pičku“. No osvojio je čak 42 posto ženskih glasova. Za njega je glasalo 89 posto žena koje su registrirane Republikanke, i 43 posto žena koje nisu registrirane kao glasačice ijedne stranke. Trump je o Meksikancima govorio kao o lopovima i silovateljima, i svejedno je gotovo trećina latino glasova (29 posto) otišla njemu. S afroamerikancima je imao daleko manje sreće – svega osam posto njih je glasovalo za Trumpa.
Kobni “Rust Belt”
Ipak odmaknimo se na trenutak od zgražanja, pogledajmo kartu izbornih rezultata i koncentrirajmo se takozvani Rust Belt, dio američkog „midwesta“ koji već desetljećima trpi depopulaciju, urbani raspad i propast industrije. Trump je tamo trijumfirao u pet država: Pennsylvania, Ohio, Indiana, Michigan i Wisconsin. Od tih pet država, za Indianu se i očekivalo da će ju osvojiti Republikanac. Ohio je bio „swing state“ i Trump je tu državu uspio privući sebi. No, Pennsylvania, Michigan i Wisconsin su jedna sasvim druga priča. Pennsylvania i Michigan su zadnji puta glasali za Republikance 1988. godine. Wisconsin je to napravio zadnji puta 1984. godine. Sve te tri države su trebale komotno pasti u ruke Hillary Clinton. Između sebe su nosile 46 elektorskih bodova i da su stvari ispale onako kako je demokratski stožer planirao, danas bi sve bilo drukčije. Međutim stanovnici te tri savezne države su očito imali drukčija stajališta.
Da bi moglo biti problema, stožer Hillary Clinton trebao je pretpostaviti još za vrijeme demokratskih predizbora kada je Bernie Sanders odnio pobjedu u Michiganu i Wisconsinu, pogotovo s obzirom na to da se Clinton predviđala čvrsta pobjeda u Michiganu. Sanders je pobijedio i u Zapadnoj Virdžiniji i Indiani, državama za koje se očekivalo da će kasnije glasati za Republikance. Nešto nije štimalo, a to „nešto“ bili su uglavnom mali gradovi i gradovi srednje veličine Rust Belta koji su dovoljno urbana područja da demokrati obično odnose pobjedu u njima, ali koji su kroz desetljeća prošli fazu propasti industrije i nemogućnosti da se od toga oporave, pa je povjerenje prema onima kojima inače povjeravaju svoje glasove bilo poljuljano.
Nešto nije štimalo, a to „nešto“ bili su uglavnom mali gradovi i gradovi srednje veličine razasuti po Rust Beltu (ILUSTRACIJA: perrylea.com)
Točno tamo su poruke Bernieja Sandersa o ekonomskoj nejednakosti i poruke Donalda Trumpa o ekonomskom protekcionizmu i vraćanju proizvodnje u SAD pale na plodno tlo. Hillary Clinton tu nije mogla puno napraviti. Već je desetljećima dio washingtonskog establišmenta. Dok je pokušavala emulirati Sandersov narativ o zauzdavanju Wall Streeta, šamarale su ju optužbe da ne želi objaviti transkripte govora koje je držala predstavnicima velikih banaka. Nakon što je uspjela na jedvite jade pobijediti Sandersa, uz ogromnu pomoć demokratskog establišmenta i bezbrojna kršenja pravila na izborima, preuzela je njegovu retoriku o nejednakosti. Do tada nikoga više, osim liberala koji žive u zatvorenim balončićima obalnih metropola, nije bilo briga za Hillary Clinton i njene prozirne priče u koje ni sama nije vjerovala.
A onda su krenuli mailovi. Wikileaks, i drugi izvori, objavili su ogromnu količinu e-mailova Hillary Clinton u kojima se, kada ih se dobro pročešljalo, moglo naći svašta. Dvije fokalne točke bili su e-mailovi u kojima se pokazuje da je Clinton svjesna da Katar i Saudijska Arabija, inače veliki donatori za njenu kampanju i njenu privatnu humanitarnu organizaciju, financiraju „Islamsku Državu“. Drugi i najbitniji e-mail je bio onaj u kojem su napokon procurili dijelovi transkripata njenih govora bankama gdje je govorila da se zalaže za politički pristup u kojem političar ima javu i privatnu poziciju, priznaje da se distancirala od srednje klase i tvrdi da je svođenje krivice za krizu iz 2008. godine na banke „pojednostavljivanje problema“. Osveta Amerike koju je zanemarila, Amerike iz malih i srednjih gradova, bila je okrutna.
Centrom protiv desnice
Očito je dakle, da nije sve u rasizmu i u seksizmu. Očito je da, iako rasizam i seksizam igraju ulogu, ne možemo jednostavno proglasiti Trumpove glasače idiotima koji bi najradije prebili ženu, zapalili crnca i popili pivo pred televizorom u prljavoj potkošulji. Istina je ipak nešto dublja od toga. Istina je da je Trump svojim porukama, koliko god bile banalne, uspio sebe prikazati kao kandidata koji prepoznaje probleme glasača, dok Clinton istovremeno nije mogla izbjeći imidž washingtonskog establišmentskog političara koji radi samo za sebe, a ne i za glasače.
Cijelo vrijeme demokrati su na raspolaganju imali čovjeka koji je privlačio desetine tisuća mladih ljudi – budućnost SAD-a – na mitinge. Ipak, izabrali su ignorirati Bernieja Sandersa. (FOTO: Hina)
Trump je medijima servirao na pladnju samoga sebe i reklamirao se kao netko tko pruža samo istinu, koliko god ona neugodna bila. Posegnuo je rukom, ne samo u podsvijest Amerike koja, kako tvrdi George Lakoff, vidi figuru vođe kao inherentno paternalističku figuru, onu od koje i očekuje da ponekada bude neugodna, ali da isto tako bude i iskrena, nego je i, dok su se njegovi lik i djelo vrtjeli na TV-u besplatno, i time uštedjeli gotovo tri milijarde dolara u oglasima, vodio kampanju po Rust Beltu iako je rijetko tko vjerovao da tamo može ostvariti premoć.
Demokrati su odlučili da će pod svaku cijenu izabrati Hillary Clinton. Bio je njen red da postane predsjednica. Znali su da se bore s desnim ekstremizmom i proto-fašističkim porukama, i odlučili su da će se protiv toga boriti establišmentskom političarkom prozirnom kao staklo. No, protiv desnice se ne bori centrom. Protiv desnice se bori ljevicom. Cijelo vrijeme su na raspolaganju imali čovjeka koji je privlačio desetine tisuća mladih ljudi – budućnost SAD-a – na mitinge. Ipak, izabrali su ignorirati Bernieja Sandersa, političara koji je imao neviđenu potporu američke javnosti, i odlučili su ga aktivno potkopavati u ime pobjede Hillary Clinton. Rezultati govore sami za sebe.