Komentar: Povodom obljetnice ubojstva jednog od “najvećih”, a možda i “najvećeg” predsjednika SAD-a, donosimo vam ekskluzivan prijevod prvog dijela rada, objavljenog na 50. godišnjicu tog događaja, u kojem se detaljno i jasno prolazi kroz, nakon istraživanja, najzastupljenije moguće scenarije “naručitelja” ubojstva Johna F. Kennedyja, te tko je od toga imao najveće koristi.
Nema više nade da će se ikad vidjeti dolazak pravednog Kennedyja i njegovo suprotstavljanje američkoj ratnoj mašini. No, ostavština živi i dalje.
Predsjednik John F. Kennedy ostaje junačka figura, skoro nalik Kristu, u srcima rastuće zajednice građana koji postaju svjesni katastrofalnih dugotrajnih posljedica njegovog ubojstva. On je možda jedini junak čiji bi javni kult mogao ikad iskupiti SAD.
John i Jackie Kennedy dolaze u Dallas, 22. studenog 1963.
Svakome tko pozorno prati nedavni razvoj u istraživanju o JFK-u nije promaknulo primijetiti da postoje u biti dvije vrste knjiga o njegovom ubojstvu. (Govorim samo o knjigama koje se bave ozbiljnom potragom za istinom, a ne o onima koje brane zataškavanje Warrenove komisije, poput bijedne Reclaiming History Vincenta Bugliosija iz 2007. godine).
Pedeset godina istražiteljskog rada i skidanje oznake tajnosti s arhivske građe suzilo je popis vjerojatnih osumnjičenika: na jednoj strani su knjige koje krive grupu unutar vojno-industrijskog kompleksa, od kojih su najnovije i najautoritetnije JFK and the Unspeakable: Why He died and Why it Matters (Touchstone, 2008.) Jamesa Douglassa, Brothers: The Hidden History of the Kennedy Years (Simon & Schuster, 2007.) Davida Talbota i Last Word: My Indictment of the CIA in the Murder of JFK (Skyhorse Publishing, 2011.) Marka Lanea.
S druge strane su knjige koje krive Lyndona Johnsona, predstavljene s nedavnim LBJ: The Mastermind of JFK’s Assassination (XLibris, 2010.) Phillipa Nelsona, LBJ and the Kennedy Killing, po očevicima ubojstva (Trine Day, 2013.) Jamesa Taguea i The Man Who Killed Kennedy: The Case Against LBJ (Skyhorse, 2013.) Rogera Stone.[i] Sumirat ću argumente obje ove teze, ukazati na njihove nedostatke i kontradikcije, te ih pokušati razriješiti upućujući na alternativne hipoteze.
Zagovarat ću da ove dvije linije istraživanja, ako se koherentno povežu, zbilja nadopunjuju jedna drugu, ali ne baš kao dvije polovice jedne istine; već prije kao dvije trećine te istine. Preostali treći dio slagalice su oni koji se uistinu “ne izgovaraju”.
1. Vojno-industrijski kompleks
Douglass, Talbot i Lane se u biti slažu s onim što je javni tužitelj New Orleansa, Jim Garrison uočio još 1968. godine: “Predsjednik Kennedy je ubijen iz jednog razloga: zato jer je radio na pomirenju sa [Sovjetskim Savezom] i Castrovom Kubom. […] Predsjednik Kennedy je umro jer je želio mir.” Implikacije koje je Garrison iznio su bile zastrašujuće: “U pravom i zastrašujućem smislu, naša vlast su CIA i Pentagon, dok je Kongres sveden na debatno društvo. […] Bojim se, temeljeno na mom iskustvu, da će fašizam doći u Ameriku u ime Nacionalne sigurnosti.”[ii]
Ono što je općenito poznato kao “Država nacionalne sigurnosti” je nastalo nakon 2. svjetskog rata. Rodni list te tvorevine je Zakon o nacionalnoj sigurnosti iz 1947., kojim je predsjednik Truman organizirao Združeno zapovjedništvo (JCS) pod postavljenim predsjedateljem, te ustanovio Vijeće za nacionalnu sigurnost (NSC) kao svoje savjetodavno tijelo (Eisenhower je kasnije uveo funkciju Savjetnika za nacionalnu sigurnost kao predsjednika tog Vijeća). Ustanovljavajuće akte ovog aparata Hladnog rata karakterizira pretjerivanje onih koji dižu uzbune, o ambicijama i moći sovjetske vojske, opravdavajući pravo SAD-a da intervenira u unutrašnje stvari svake zemlje, u blizini ili daleko, koja bi svojim naginjanjem ulijevo mogla okinuti “efekt domina” i prouzročiti pad cijele regije pod komunistički utjecaj (“Trumanova doktrina”). Izvješće NSC-a pod oznakom NSC-68 iz 7. travnja 1950., koje je jako utjecalo na vanjsku politiku SAD-a sljedećih dvadeset godina, tvrdilo je da Kremlj predstavlja prijetnju koja može “uništiti ne samo ovu Republiku, već i cijelu civilizaciju”.
Glavni autor izvješća, Paul Nitze, smatrao je da je preventivni nuklearni napad protiv SSSR-a poželjan, ali nepraktičan, “osim ako se ne pokaže da je u svojoj prirodi to protu-udar na napad koji je u tijeku ili pred ostvarivanjem.” Budući da je “ideja o “preventivnom ratu” – i smislu vojnog napada koji nije isprovociran vojnim napadom na nas ili naše saveznike – općenito neprihvatljiva Amerikancima.”[iii] Dakle, to izvješće iznosi posve drukčiju ideju od one o zastrašivanju, službenog opravdanja za nuklearni arsenal: kako napasti prvi, dovoljno jako da se uništi napadalačka moć neprijatelja, a zadržavajući privid samoobrane. To je pitanje opsjedalo Pentagon tijekom Kennedyjevog predsjedništva.
Ovaj je paranoidni militarizam pogonila industrija oružja, koja je s Pentagonom oformila ono što je Eisenhower nazvao “vojno-industrijskim kompleksom” u svom poznatom “obraćanju na odlasku” 17. siječnja 1961., kada je upozorio naciju da je “ovaj spoj goleme vojne infrastrukture i velike industrije oružja” stvorio “potencijal za poguban uspon moći u krivim rukama.”[iv]
Zakon o nacionalnoj sigurnosti iz 1947. je također stvorio CIA-u, službeno radi centralizacije obavještajne zajednice za upotrebu predsjednika, ali s proračunom koji je od 1952. većinom bio u rukama Direktorata planiranja, čija se specijalnost, “tajne operacije”, definira direktivom NSC-10/2 kao radnje “koje ova vlast izvršava ili financira protiv neprijateljskih stranih država ili skupina ili u svrhu podrške prijateljskim stranim državama ili skupinama, ali koje se tako planira i izvršava da svaka odgovornost vlade SAD-a za njih ne bude očigledna neovlaštenim osobama i da u slučaju njihova otkrivanja vlada SAD-a može vjerodostojno opovrgnuti svaku odgovornost (umiješanost, op. prev.) za njih.”[vi]
U teoriji osmišljen da odriješi predsjednika svake ilegalne radnje u slučaju javnog objelodanjivanja, princip “mogućnosti vjerodostojnog poricanja” daje CIA-i skoro potpunu autonomiju, jer je u biti oslobađa potrebe da predsjedniku otkrije svoje operacije, dok joj u isto vrijeme omogućuje predsjedničku zaštitu u slučaju neuspjeha. George Kennan, koji je pripremio dokument NSC-10/2, kasnije će ga nazvati “najvećom pogreškom koju sam ikad napravio.”[vii]
Na tri kontinenta, CIA, pod vodstvom Allena Dullesa, zbacivala je demokratski izabrane vlasti i zamijenjivala ih diktaturama pod tutorstvom SAD-a. Prvi veliki uspjeh je ostvarila na Bliskom istoku, državnim udarom 1953. godine kada je zbačen iranski premijer Mohammad Mossadegh koji je namjeravao nacionalizirati Anglo-iransku naftnu kompaniju (AOIC, 1954. preimenovana u British Petroleum); CIA je tada dovela šaha Mohammada Pahlavija u Teheran i krenula s obukom njegove tajne policije SAVAK-a od koje su svi strepili.[viii]
Otprilike u isto vrijeme, u Latinskoj Americi, CIA je nadgledala državni udar protiv izabranog predsjednika Gvatemale, Jacoboa Arbenza, koji je izvršila vojna hunta odgovorna za više od 200 000 tisuća ubijenih civila u razdoblju od 1954. do 1996. godine.
Svojim planom da podijeli dio zemlje siromašnim farmerima, odnosno njima 100 000, Arbenz je prijetio interesima multinacionalne tvrtke United Fruit Company, velikoj korporaciji biznisa s bananama koja je u svom vlasništvu imala više od 90% zemljišta. CIA-ine upute pod naslovom A Study of Assassination (Studija ubojstva, op. prev.), koje su napisane 1953., a oznaka tajnosti je skinuta 1997., sadrže detaljne instrukcije o raznim načinama ubojstva oružjem, bombom i simuliranom nesrećom. U nekim slučajevima, preporučuje se da ubojice budu “tajni agenti ili članovi kriminalnih organizacija.”[ix]
Kad je Kennedy naslijedio Eisenhowera u siječnju 1961., CIA si je postavila za cilj svrgavanje Fidela Castra na Kubi. Osnovali su kampove za treniranje paravojnih postrojbi u Nikaragvi za Kubance koji su pobjegli pred Castrovom revolucijom, kojima su se pridružili drugi plačenici iz Latinske Amerike. Plan se sastojao u iskrcavanju tih kontrarevolucionara na Kubu i potom slanja njima u pomoć američke mornarice i zrakoplovstva pod izgovorom podrške narodnom ustanku, odnosno invazije na Kubu bez etičkih kontroverzi – metode imperijalističkog ratovanja putem posredničkih ratova, koja danas izgleda poznato.
Plan je nadgledao Eisenhowerov potpredsjednik Nixon, ali je bio odgođen do nakon izbora 1960., na kojima je Nixon bio uvjeren u svoju pobjedu. Kad je pobijedio Kennedy, Dulles nije tratio ni trenutka da proda svoju operaciju novom predsjedniku, uvjeravajući ga da će invazija kubanskih izbjeglica biti dovoljna da pokrene narodni ustanak.
Kennedy se složio, ali je jasno upozorio da neće dopustiti nikakvo uplitanje vojske SAD-a – što bi predstavljalo čin rata. Dulles je bio uvjeren da će predsjednik popustiti jednom kad se bude suočio s nadolazećom krizom, kao što je to i objasnio u svojim bilješkama koje su posthumno objavljene: “Smatrali smo da kada stvari krenu – kada izbije stvarna kriza, da će svaka radnja koja bi bila potrebna za uspjeh biti odobrena prije nego što bi se dopustilo da poduhvat propadne.”[x]
Operacija je pokrenuta 15. travnja 1961.: kontingent od 1500 naoružanih kubanskih izbjeglica se ukrcao u sedam brodova na nikaragvanskog obali i iskrcao u Zaljevu svinja na Kubi. Castrova vojska ih je ubrzo opkolila i, kao što se očekivalo, oni su pozvali u pomoć SAD. Pet američkih razarača i nosač aviona Essex su bili na svega 2 milje od kubanske obale.
No, Kennedy je shvatio da su ga prevarili i odbio je poslati svoje brodove, osobno telefonirajući kapetanu flote kako bi mu zabranio svako kretanje. Otprilike 200 kubanskih pobunjenika je poginulo, a Castrove postrojbe su zarobile njih 1300. Kennedy je javno prihvatio odgovornost za neuspjeh operacije, ali bio je bijesan na CIA-u: “Želim raskomadati CIA-u u tisuću komadića i baciti ih u vjetar,” izjavio je Mike Mansfield da je čuo kako predsjednik govori. Kennedy je krenuo s otpuštanjem glavnih pokretača operacije, direktora Allena Dullesa i njegova dva zamjenika Charlesa Cabella i Richarda Bissella.[xi]
No, CIA je poput klana koji veže kodeks časti. Preostali članovi rukovodstva, koje je skoro sve unovačio Dulles, ostali su odani svom bivšem šefu i jako su nasilno zamjerili Kennedyju; nisu više tražili predsjednikov pristanak i zapravo su pretvorili CIA-u u paralelnu vlast.
Još su mu više zamjerili kubanski imigranti, dijaspora veličine skoro milijun ljudi koncentrirana oko Miamija na Floridi. SAD je njima poput privremenog utočišta i nisu toliko opsjednuti Hladnim ratim koliko ponovnim izbijanjem i pobjedom u kubanskom građanskom ratu.
Ti su kubanski domoljubi organizirani oko Kubanskog revolucionarnog vijeća koje se predstavlja kao legitimna vlast koja želi zamijeniti Castra, te koja služi kao pokroviteljska organizacija mnogim militantnim skupinama, a koju financiraju američke institucije u iznosu od 2 milijuna dolara godišnje.
U ljeto 1962. godine, prilikom rasprave s prijateljima o političkom trileru pod naslovom Sedam dana u Miamiju, Kennedy je rekao kako smatra da je ta priča o vojnom udaru u Bijeloj kući vjerodostojna:
“Moguće je. Može se dogoditi u ovoj zemlji,” rekao je, “ako bi, na primjer, zemlja imala mladog predsjednika, a on bi imao “Zaljev svinja”.”
Kad bi nakon “Zaljeva svinja” uslijedili jedan ili dva druga sukoba s generalima, dodao je, “… vojska bi praktički mislila da je njihova domoljubna dužnost da budu pripravni očuvati integritet nacije, a samo Bog zna koji bi segment demokracije branili kad bi zbacili izabranu vlast.”[xiii]
Kennedy je zaista imao još nekoliko “Zaljeva svinja”. Sljedeći je došao kao posljedica prvog jer je neuspjela invazija u Zaljevu svinja uvjerila Fidela Castra da se izjasni kao komunist i zatraži zaštitu za svoju zemlju od Sovjetskog Saveza. U listopadu 1962. godine, CIA-ini špijunski avioni U-2 su na Kubi snimili sovjetske nuklearne glave okrenute prema SAD-u.
Tijekom sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost koji je trajao 13 dana, Kennedy se uspio oduprijeti žestokim zahtjevima generala za trenutnim preventivnim zračnim udarom na lokacije kubanskih projektila, napadom koji vjerojatno ne bi uništio sve projektile prije nego što bi oni mogli biti ispaljeni, a koji bi značio objavu rata Sovjetskom Savezu. Kennedy je jednostavno uveo “striktnu karantenu na svu ofenzivnu vojnu opremu u isporuci Kubi” i uputio svog brata Roberta da pristupi razgovorima sa sovjetskim Vrhovnim poglavarom Nikitom Hruščovom putem njegovog veleposlanika u Washingtonu Anatolija Dobrinina.[xiv]
Prema izjavama sina Nikite Hruščova, poruka Roberta Kennedyja je glasila: “Ako ova situacija potraje duže, predsjednik nije siguran da ga vojska neće zbaciti i preuzeti vlast. […] Situacija bi se mogla oteti kontroli, s nepovratnim posljedicama. […] Ne znam koliko dugo još možemo izdržati protiv naših generala.”
Hruščov će komentirati svom ministru vanjskih poslova Andriju Gromikou, “Moramo dati Kennedyju do znanja da mu želimo pomoći… Da, pomoći. Sada imamo zajednički cilj, spasiti svijet od onih koji nas guraju u rat.” Kennedy i Hruščov će iz krize izići tajnim dogovorom u kojem Kennedy obećava da neće napasti Kubu i da će maknuti američke projektile u Turskoj, u zamjenu za povlačenje sovjetskih projektila s Kube.[xv]
Kennedy je tako uskratio Združenom zapovjedništvu povijesnu priliku da se sukobe s komunističkim vlastima.
Izbjegavanje katastrofe je zbližilo dvojicu poglavara; Hruščov je poslao Kennedyju privatno pismo u kojem je izrazio nadu da će, u osam godina Kennedyjevog predsjedništva, “[oni] moći stvoriti dobre uvjete za miran suživot na Zemlji i da će to ljudi [njihovih] zemalja jako cijeniti, kao i svi drugi narodi.”
To je bilo drugo pismo u njihovoj tajnoj korespondenciji koja će uključivati ukupno dvadeset i jedno. Prvo je napisao Hruščov tijekom Berlinske krize, 29. rujna 1961.: koje je Georgi Bolšakov, agent KGB-a odan Hruščovu i prerušen u novinara, zamotao u novine i diskretno dostavio Kennedyjevom tajniku za tisak, Pierreu Salingeru. Kennedy je pozitivno odgovorio na prijedlog Hruščova da zaobiđu svoje birokracije “radi osobnih, neslužbenih, ali svrhovitih izmjena mišljenja” koje “treba u cjelosti držati u tajnosti, ne insinuirati na njih u javnim izjavama, a najmanje ih otkriti medijima.”[xvi]
Kroz te tajne razgovore, dvojica ljudi su zajedno radila na izbjegavanju katastrofe. “Jedna od ironičnih stvari u ovoj cijeloj situaciji,” komentirao je Kennedy novinaru Normanu Cousinsu, “je da gospodin Hruščov i ja zauzimamo otprilike istu političku poziciju u svojim vlastima. On želi spriječiti nuklearni rat, ali se nalazi pod ogromnim pritiskom svoje tvrdolinijske rulje koja svaki potez u tom smjeru interpretira kao popuštanje. Ja imam slične probleme.”[xvii]
Treba zapamtiti da Nikita Hruščov nije bio samo Staljinov nasljednik, nego i arhitekt nastupanja “destaljinizacije” u SSSR-u. Njegovo prozivanje Staljinovih zločina na Kongresu komunističke partije 1956. je donijelo dašak nade Zapadu nakon objave u New York Timesu, a njegova politika d’etente (politika popuštanja napetosti, op. prev.) je počela otpuštati stisak represije u satelitskim državama.
S obzirom na njihovo tajno dopisivanje, da je Kennedy poživio i bio ponovo izabran 1964., gotovo je sigurno da bi tijekom 1960-ih on i Hruščov normalizirali odnose između svojih vlada i okončali Hladni rat.
Kennedyjev prijatelj Bill Walton se sjeća da mu je 19. studenog 1963., nakon potpisivanja prvog sporazuma o ograničavanju nuklearnog testiranja, Kennedy rekao da “namjerava biti prvi američki predsjednik koji će posjetiti Kremlj, čim on i Hruščov dosegnu još jedan sporazum o kontroli naoružanja”. [xviii]
Kennedy je ubijen tri dana kasnije. Njegov nasljednik Johnson nikad nije odgovorio na uzastopne molbe Hruščova za razgovorima.
Tragom svoje obećavajuće komunikacije s Hruščovom, Kennedy je 1963. pokušao uspostaviti dijalog s Fidelom Castrom.
Međutim, CIA je radila na sabotaži njegovih napora. Krajem 1960., zamjenik direktora planiranja Richard Bissell je kontaktirao mafijaške šefove kako bi ugovorio 150 000 dolara vrijedno ubojstvo Castra. Richard Helms, koji je naslijedio Bissela nakon čistke 1961., nastavio je u pravcu tog dogovora bez da je obavijestio novog CIA-inog direktora Johna McGonea, kojeg je postavio Kennedy.
Naravno, i predsjednika se držalo u mraku, pod opravdanjem da, kako je to Helms priznao pred Churchevim odborom, “Nitko ne želi osramotiti predsjednika Sjedinjenih Država raspravljajući u njegovoj prisutnosti o ubijanju stranih vođa.”[xix]
Istovremeno, naoružane skupine kubanskih imigranata koje je obučavala CIA su pokušale zatrovati odnose između američke i Castrove vlade. Od listopada 1962., najaktivnija od tih skupina, Alpha 66, je izvela napade duž kubanske obale, napadajući i komercijalne i vojne ruske brodove, te pritom ostavljajući desetke mrtvih s ciljem, prema riječima vođe Alphe 66 Antonia Veciana, “kako bi javno osramotili Kennedyja i prisilili ga na potez protiv Castra”.
Kennedy je odgovorio naređujući Obalnoj straži Floride da presretne napade i zaplijeni brodove skupine. Također je srezao novčana sredstva koja su stizala Kubanskom revolucionarnom vijeću, spuštajući ih s 2 milijuna dolara na manje od jednog. [xx]
U međuvremenu, Kennedy je nastavio s naporima u obnovi diplomatskih veza s Castrom, ostajući diskretan unutar rastuće atmosfere paranoidnog antikomunizma. Najviše svojih veza je ostvario među novinarima, zanimanju kojim se bavio prije ulaska u politiku.Zamolio je Lisu Howard, TV voditeljicu koja je intervjuirala Fidela Castra i bila bliska s Che Guevarom, da organizira tihi sastanak između Carlosa Lechuga, kubanskog veleposlanika pri UN-u, i Williama Attwooda, bivšeg novinara koji se također susreo s Castrom 1959., prije nego ga je Kennedy unaprijedio na poziciju UN-ovog diplomata. Prvi neslužbeni sastanak se održao u Howardinoj rezidenciji 23. rujna 1963. i doveo je do projekta sastanka između Castra i Attwooda na Kubi, koji će biti otkazan zbog smrti Kennedyja.[xxi]
Kennedy je također pozvao francuskog novinara Jeana Daniela. Saznavši da je Daniel planirao ići na Kubu intervjuirati Castra, Kennedy ga je pozvao u Bijelu kuću 24. listopada: službeno kako bi mu dao intervju, neslužbeno kako bi ga pitao da prenese poruku Castru. U svojoj poruci, Kennedy je izrazio ne samo želju za pomirenjem, nego i suosjećanje za narod Kube: “Vjerujem da nema zemlje na svijetu, […] gdje su ekonomska kolonizacija, ponižavanje i iskorištavanje gori nego na Kubi, za što je jednim dijelom zaslužna politika moje zemlje tijekom režima Batiste. […]
Otići ću čak i dalje: donekle je kao da je Batista bio inkarnacija brojnih grijeha koje su počinile Sjedinjene Države. Sada moramo platiti za te grijehe.”
Castro je entuzijastično primio Kennedyjevu poruku sućuti, komentirajući Danielu: “On i dalje ima mogućnost postati, u očima povijesti, najveći predsjednik Sjedinjenih Država, vođa koji napokon može shvatiti da je moguć suživot između kapitalista i socijalista, čak i u Amerikama.”
Daniel je ručao s Castrom kad su ih prekinule vijesti o atentatu.
U svjetlu nagomilavajućeg neprijateljstva iz vojno-obavještajnog vodstva s kojim se suočavao Kennedy, povjesničari koji ga obrađuju, poput Talbota, Douglassa i Lanea se slažu da je Kennedyjevo ubojstvo bio prikriveni državni udar kojeg je organizirala i izvela CIA, s podrškom vojnih generala i aktivne suradnje kubanskih imigranata.
Zbog svoje privrženosti obuzdavanju i razoružanju, te zbog svoje odlučnosti da unaprijedi diplomaciju i dijalog s Hruščovom i Castrom, Kennedyja su agresivni hladnokrvni ratnici doživljavali ne samo kao slabu kariku u zapovjednom lancu, nego također kao izdajicu u dosluhu s neprijateljem. Uostalom, državni udari i politička ubojstva izabranih predsjednika su bili CIA-ina specijalnost.
Povrh Kennedyjevih koraka prema miru s Hruščovom i Castrom nalazila se i njegova odluka o povlačenju iz Vijetnama. Kennedy se uvijek opirao eskaliranju tog rata, pristavši samo na zadržavanje 18 000 “vojnih savjetnika” tamo. A krajem 1963. odlučio ih je sve evakuirati.
Zabrinut da će njegovu odluku iskoristiti njegovi neprijatelji u predstojećoj kampanji 1964., htio je ostati tih oko toga sve do svog drugog mandata. “Prva stvar koju ću napraviti kada me ponovo izaberu”, povjerio se svojem pomoćniku Tipu O’Neillu, “je da ću izvesti Amerikance iz Vijetnama. […] to je moj prioritet broj 1 – otići iz jugoistočne Azije.”[xxiv]
Od 11. studenog, popločao je put za povlačenje direktivom NSAM-263, koja je uključivala uklanjanje “1000 američkog vojnog osoblja do kraja 1963.”, te “do kraja 1965. […] većinu američkog osoblja”.[xxv]
Upravo prije leta za Dallas, 21. studenog, pročitao je izvještaj o najnovijim žrtvama i komentirao svom pomoćnom tajniku za medije Malcolmu Kilduffu:
CIA je u Vijetnamu prakticirala istu sabotažu predsjedničke politike kao i na Kubi, namjerno pokušavajući destabilizirati zemlju.
Richard Starnes, dopisnik Washington Daily News-a u Sajgonu, napisao je 2. listopada 1963.:
“Priča o ulozi Središnje obavještajne agencije u Južnom Vijetnamu je sumorna kronika birokratske arogancije, tvrdoglavog zanemarivanja naredbi, te neobuzdane žeđi za moći. […]
Oni predstavljaju ogromnu moć i potpunu slobodu polaganja računa nikome.” Arthur Krock je sljedećeg dana citirao Starnesovu istragu u svojoj dnevnoj kolumni u New York Timesu, govoreći o “unutar-administrativnom ratu u Vijetnamu”.
Citirao je “vrlo visokog dužnosnika” koji je usporedio rast CIA-e sa “zloćudnosti” za koju nije bio siguran može li je i Bijela kuća više kontrolirati.” “Ako Sjedinjene Države ikada iskuse Sedam dana u svibnju, to će se dogoditi zbog CIA-e.”[xxvii]
30. listopada 1963., sjevernovijetnamskog katoličkog predsjednika Ngo Dinh Diema je zajedno s njegovim bratom i šogoricom ubila vojna hunta koja je preuzela moć s punom podrškom CIA-e.
Senator George Smathers se sjeća Kennedyjeve reakcije kada je čuo o svrgavanju i smrti Diema: “Moram nešto poduzeti oko tih gadova… trebalo bi im oduzeti njihovu prekomjernu moć”. Govorio je, naravno, o CIA-i.[xxix]
2. Kockar Johnson
Autori koji optužuju CIA-u sasvim uvjerljivo iznose argumente. Međutim, pažljiv i kritički pregled njihovih dokaza otkriva neke slabe točke.
Prvo, teško da itko od njih može imenovati krivca. Jedna iznimka je brazilska novinarka Claudia Furiati koja je, u svojoj knjizi iz 1994., ZR Rifle: The Plot to Kill Kennedy and Castro, označila Richarda Helmsa kao glavnog organizatora atentata na Kennedyja. No, optužba je vezana samo za Helmsovu poziciju zamjenika direktora planiranja i njegovu poznatu opsesiju o nužnosti atentata na Castra.
Drugo, teza “CIA-je-kriva” leži na pretpostavci o intimnoj vezi između rukovoditelja Pentagona i CIA-e, koji su navodno htjeli ukloniti Kennedyja iz istih razloga, zbog čega su se zajedno urotili. No, CIA nije dio Pentagona, a ni Douglass niti Talbot ne objašnjavaju dovoljno dobro kompleksnost odnosa između Združenog zapovjedništva i CIA-e, kojom nije upravljala vojska (među njenih sedam direktora osnivača samo jedan nije bio bankar ili odvjetnik s Wall Streeta).
Treće, Douglass i Talbot previše važnosti stavljaju na Oswaldovu vezu s CIA-om, a premalo na njegovu vezu s FBI-om, te su skloni miješanju jednih i drugih ignorirajući duboko rivalstvo između FBI-a i CIA-e. Postoje dokazi, kao što ćemo vidjeti, da je Oswald radio za CIA-u od 1959. do 1962., ali za 1963. postoje mnogo čvršći dokazi koji pokazuju da je Oswalda zapravo unajmio i kontrolirao FBI. Pojavljuje se čak i dokaz da ih je Warrenova komisija zataškala.
Na sjednici iza zatvorenih vrata 27. siječnja 1964., čiji je transkript s oznakom “strogo čuvana tajna” otkriven nakon zakonske bitke (koju je vodio Harold Weisberg i 1974. objavio u svojoj knjizi Whitewash IV), članovi komisije su raspravljali o dokazima koje je primio državni odvjetnik J. Lee Rankin o tome da je “Oswald radio kao tajni agent za FBI, […] kojemu je FBI kao poslodavac plaćao 200 dolara mjesečno od rujna 1962. sve do vremena atentata”. Rankin je tu informaciju nazvao “prljavom glasinom koja je veoma loša za komisiju”, te je rekao da se “mora izbrisati u kojoj god mjeri ova komisija to bude mogla učiniti”.[xxxi]
Četvrta slabost Douglass-Talbot-Lane teze je izravno vezana za treću: njihovo podcjenjivanje uloge Johnsona. Sumnje o umiješanosti Johnsona u Kennedyjevo ubojstvo su bile izražene od samog početka, posebno među Teksašanima, a mnoge knjige su veoma uvjerljivo argumentirale slučaj. Štoviše, dugo vremena je znano da je Nixon privatno držao Johnsona odgovornim. Prema njegovom bivšem pomoćniku Rogeru Stoneu, Nixon to nije nikada otvoreno rekao, ali bi govorio stvari poput:
“I Lyndon i ja smo htjeli biti predsjednik, razlika je bila u tome što ja ne bih ubio za to.”[xxxii]
Ponašanje Johnsona prije, tijekom i poslije ubojstva ne opravdava razinu povjerenja koju mu Douglass i Talbot iskazuju.
Prije: Johnsona je prozvalo nekoliko insajdera, uključujući i njegovog prijatelja Johna Connallyja koji je sjedio ispred JFK-a i koji je bio ranjen tog sudbonosnog dana, kao glavnog inicijatora Kennedyjevog putovanja u Dallas.[xxxiii]
Tijekom: Johnson je viđen (a možda i fotografiran, ako je Nelsonova analiza “Altgensove fotografije” točna) kako se iz neshvatljivih razloga saginje pod svoje sjedalo pri ulasku na Dealey Plazu.[xxxiv]
Poslije: Unutar nekoliko sati od ubojstva, Johnson je upotrijebio svu težinu svog novostečenog autoriteta kako bi spriječio potragu za istinom. Naredio je svom najbližem pomoćniku Cliffu Carteru da nazove okružnog tužitelja Dallasa Henryja Wadea, teksaškog državnog tužitelja Waggonera Carra i načelnika policije Jessea Curryja, te im naredi da optuže Oswalda i zatvore istragu.[xxxv]
Čak je osobno nazvao bolnicu u Dallasu 24. studenog kako bi naredio kirurgu, usred pokušaja spašavanja Oswaldovog života, da izvuče iz njega “priznanje na samrtnoj postelji”.[xxxvi]
U svojoj odlučnosti da zadrži istinu skrivenom, Johnson je imao punu podršku direktora FBI-a, Edgara Hoovera, koji je uokolo proširio dopis u kojem izjašnjava svoje uvjerenje da je Oswald samostalno djelovao tog poslijepodneva 22. studenog, te je novinarima otkrio svoje pronalaske početkom prosinca, prije nego je Warrenova komisija uopće mogla započeti s radom. Nitko nije mogao proturječiti Hooveru.
Johnsonovo brzo preokretanje Kennedyjeve politike prema Vijetnamu ne daje vjerodostojnost njegovoj nevinosti ili nedostatku prethodnog znanja o udaru na predsjednika u Dallasu.
Tek što je postavljen u Ovalni ured, 24. studenog, rekao je veleposlaniku Henryju Cabotu Lodgeu (kojeg je Kennedy pozvao u Washington s namjerom da mu uruči otkaz):
26. studenog., dan nakon Kennedyjevog sprovoda, Johnson je zakopao Kennedyjevu direktivu NSAM-263 i zamijenio je drugom, NSAM-273, koja zahtijeva od vojske da razvije plan za “Sjedinjene Države u vođenju rata na sjeveru”, uključujući “različite nivoe moguće povećane aktivnosti” i “vojne operacije do linije od 50 kilometara unutar Laosa” – što je prekršilo Ženevski sporazum iz 1962. o neutralnosti Laosa.[xxxix]
U siječnju 1964., još jedan dopis kojeg je potpisao general Maxwell Taylor je jasno ukazao na “odlučnost predsjednika u osiguranju pobjede nad izvana usmjeravanim i podržavanim komunističkim pobunjenicima u Južnom Vijetnamu […]. Kako bi to učinili, moramo se pripremiti za bilo koju razinu aktivnosti koja bude potrebna”.
Više se ne radi o pitanju zaustavljanja rata, nego o pobjedi pod svaku cijenu. Robert McNamara, i dalje kao ministar obrane, pristupio je Johnsonovom cilju predlažući mobilizaciju 50 000 vojnika i program “stupnjevanog otvorenog vojnog pritiska” protiv Sjevernog Vijetnama, politiku koju je Johnson ovjerio u ožujku 1964. preko memoranduma NSAM-288.[xl] Jedina stvar koja je nedostajala je bio pogodan izgovor: “incident u Tonkinškom zaljevu” 2. i 4. kolovoza 1964., za koji sada znamo da se nikada nije dogodio.
To je omogućilo Johnsonu da na nacionalnoj televiziji najavi “odmazdu” bombardiranjem sjevernovijetnamske mornarice, te da 7. kolovoza 1964. u Kongresu progura Tonkinšku rezoluciju koja mu je dala punomoć za slanje i do 500 000 vojnika u Sjeverni Vijetnam. Tim je Johnson strmoglavio vijetnamsko stanovništvo u desetljeće neizrecive patnje, ispustio 643 000 tona bombi kao dio operacije Rolling Thunder (Kotrljajuća munja, op. prev.), te oduzeo živote više od milijun civila.
Bivši potpredsjednik nije izdao Kennedyjevu vanjsku politiku samo Vijetnamskim ratom. Slično preokretanje politike se dogodilo i u Dominikanskoj Republici: Kennedy je podržavao predsjednika Juana Boscha, demokratski izabranog 1962., a kada ga je vojna hunta srušila s vlasti u rujnu 1963., Kennedy je obustavio diplomatske odnose i ekonomsku pomoć, što je vođe vojnog udara dovelo u težak položaj.
Međutim, kada su Boschovi pristaše 1965. organizirali pobunu protiv hunte, Johnson je naredio invaziju na Dominikansku Republiku kako bi spriječio navodno “komunističko” preuzimanje vlasti. “Johnson je iskoristio vojnu moć SAD-a protiv istih snaga koje je Kennedy 18 mjeseci ranije opisao kao demokratske i progresivne”, piše autor Donald Gibson. Brazil je još jedan slučaj u nizu: unatoč njegovom neuspjehu u usvajanju politike koju je favorizirao Međunarodni monetarni fond, i njegovim reformama za ograničavanje profita inozemnoj rudarskoj koncesiji, predsjednik João Goulard je imao podršku Kennedyja.
Međutim, 1. travnja 1964. je bio svrgnut vojnim udarom kojeg je orkestrirala CIA pod kodnim nazivom Operacija Brother Sam (Operacija Brat Sam, op. prev.) Sljedećeg dana je predsjednik Johnson čestitao novoj vladi. Tu je i Indonezija: predsjednik Kennedy je uspješno popravio odnose SAD-a s predsjednikom Sukarnom, kojima je ozbiljno naštetio vojni udar protiv njegove vlade 1958., a kojeg je podržala CIA. Kennedy je 1961. ugostio Sukarna u Bijeloj kući, te je planirao uzvratiti posjet.
Sukarno ga je ponovno pozvao u studenom 1963., riječima da će američkom predsjedniku prirediti “veličanstven doček kakvog još nitko nije imao ovdje”. Unutar nekoliko tjedana od preuzimanja ureda Johnson je promijenio politiku prema Indoneziji odbijajući potpisati direktivu za nastavak ekonomske pomoći. S podrškom CIA-e, država je ubrzo bila rastrgana krvavim građanskim ratom koji je završio svrgnućem Sukarna.[xli]
Johnson ima povijest uklanjanja ljudi koji mu stoje na putu do moći. 1952. godine, njegov osobni ubojica Mac Wallace je bio osuđen za ubojstvo Johna Kinsera, dečka Johnsonove sestre, koji je vjerojatno pokušao ucijeniti Johnsona zbog namještanja izbora 1948. kada je izabran za senatora.
Prema Robertu Carou, autoru Johnsonove biografije u četiri sveska, Johnson je bio čovjek koji je žeđao “za moći u njenom najogoljenijem obliku, za moći ne kako bi poboljšao živote drugih, nego kako bi manipulirao i dominirao njima, pokorio ih svojoj volji […], glad toliko jaka i prožimajuća da nikakvo uvažavanje moralnosti i etike, nikakva nanešena šteta sebi – ili bilo kome drugome – može stajati pred njom.”[xliii]
Zašto je John Kennedy izabrao Lyndona Johnsona za svog potpredsjednika, na iznenađenje svih svojih prijatelja i na zaprepaštenje svog brata Roberta? “Znate, nikada nismo uzeli u obzir Lyndona”, ispričao se jednog dana svom pomoćniku Hymanu Raskinu zbog te odluke, “ali ostao sam bez izbora … ti gadovi su mi pokušali podmetnuti. Prijetili su mi problemima, a meni ne treba još problema.”
Kennedy više nikad nije progovorio o ucjeni kojoj je bio izložen. Kad ga je o tome upitao Pierre Salinger, odgovorio je: “Cijela priča nikada neće biti znana. I bolje da je tako.” Evelyn Lincoln, koja je 12 godina bila Kennedyjeva osobna tajnica, je imala svoj pogled na to: “Jack je znao da bi Hoover i LBJ jednostavno posvuda ispunili zrak lažima o ženskarenju”.
Edgar Hoover, kojeg je njegov biograf Richard Hack nazvao Gospodarom lutaka, 19 godina je bio prijatelj i susjed Johnsona, te stručnjak s velikim iskustvom u ucjenjivanju: njegovi resursi u ormarima okrivljujućih tajni su mu omogućili da 48 godina ostane na čelu FBI-a, u rasponu mandata devet predsjednika, od 1924. do svoje smrti u dobi od 72 godine.[xlv] Nekoliko tjedana nakon što je John postao predsjednik, na primjer, Hoover je ljubazno informirao njegovog nadzornika, državnog tužitelja Roberta Kennedyja, kako je naišao na dokaze da su oca novog predsjednika “posjećivali mnogi gangsteri” prije izbora.[xlvi]
Kako se njegov prijatelj Kenneth O’Donnell sjeća, Kennedy bi opravdavao svoj odabir Johnsona govoreći:
“Imam 43 godine, […] Neću umrijeti u ovom uredu. Tako da potpredsjedništvo ništa ne znači.”[xlvii]
Naravno, Johnson je gledao na stvari drukčije: odgovarajući Clarei Boothe Luce na pitanje zašto je prihvatio poziciju koja je očito manje strateška nego pozicija vođe većine u Senatu koju je držao prije svoje nominacije za potpredsjednika, rekao je:
Prema tome, istražitelji poput Phillipa Nelsona, Jamesa Taguea ili Rogera Stonea vide Johnsona kao “glavnog organizatora” atentata na JFK-a. Nelson čak argumentira da kada je ucjenom preuzimao poziciju potpredsjednika, Johnson je već tada planirao preuzeti poziciju predsjednika ubojstvom.
Isto tako, Robert Kennedy je zapamtio da se njegov brat žalio na Johnsonovu nesposobnost pri vođenju Odbora za priliku ravnopravnog zapošljavanja (protiv rasne diskriminacije) kojeg mu je povjerio, dodajući:
Doista, Johnson je bio uključen u tri korupcijska skandala koja sežu u razdoblje njegovog zakupa pozicije teksaškog senatora, između 1949. i 1960., a da i ne spominjemo namještene izbore 1948. kojima je ušao u Senat, a što je dobro dokumentirao njegov biograf Robert Caro. U listopadu 1963., jedan od Johnsonovih bliskih teksaških suradnika, tajnik Ratne mornarice SAD-a Fred Korth, bio je prisiljen dati ostavku nakon što ga je ministarstvo pravosuđa povezalo s prijevarom u koju je bila umiješana teksaška kompanija General Dynamics u 7 milijardi dolara vrijednom ugovoru za gradnju vojnih aviona TFX.
Johnsonov osobni tajnik, Bobby Baker, optužen je u istom slučaju, a jedan od Bakerovih suradnika, Don Reynolds, svjedočio je protiv njega 22. studenog pred Odborom Senata za pravila i administraciju; potvrdio je da je vidio Bakera s kovčegom u kojem se nalazilo 100 tisuća dolara namijenjenih Johnsonu, te je još posvjedočio kako je i njemu ponuđen mito za tišinu.[liii] Optuženi Baker se pojavio na naslovnici tjednog magazina Life, samo nekoliko dana prije 22. studenog:
“Bomba Bobby Baker: […] Skandal raste i raste u Washingtonu.”[liv]
Još razorniji članak je bio u pripremi za sljedeće izdanje, kako je James Wagenvoord otkrio kao tadašnji glavni pomoćnik direktora izdavačkih projekata magazina Life:
Međutim, umjesto planiranog članka, Life je objavio 31 sliku Zapruderovog filma, ali u promijenjenom redoslijedu koji je strateški predstavio kretanje Kennedyjeve glave kao potvrdu onoga što će biti službena priča: da su metci stigli odostraga.
Kennedyjeva smrt je podigla Johnsona na poziciju predsjednika države i, u atmosferi nacionalne krize koju je stvorila ta tragedija, omogućila mu da zlostavlja i pravosuđe i medije pri postizanju svoje životne ambicije. Mnogi Amerikanci su odmah slutili da je Johnson umiješan u ubojstvo, posebno u Teksasu gdje su njegove metode i karakter bili bolje poznati. No, populacija je nekako bila razuvjerena od toga zbog činjenice da je novi vođa Bijele kuće ostavio nedirnutom vladu svog prethodnika. Osim toga, nitko od rodbine mrtvog predsjednika se nije javno suprotstavio službenoj priči.
Tko bi pomislio da bi svi ti ministri i savjetnici, od kojih su neki bili bliski prijatelji Kennedyja, mogli izdati svog heroja? I oni sami zapravo nisu mogli vjerovati u krivnju Johnsona, te su bili uvjereni da trebaju ostati ujedinjeni pod pokroviteljstvom nacionalnog interesa: “Trebam vas u ovom trenutku više nego vas je predsjednik Kennedy trebao”, ponavljao je Johnson svakome od njih.[lvi] Uostalom, sam Edgar Hoover je uvjerio naciju da je Oswald djelovao na vlastitu inicijativu. Slučaj je bio riješen. Bilo je potrebno osigurati opstanak vlade, barem do kraja predsjedničkog mandata, godinu dana kasnije.
Nekoliko ljudi je izravno povezalo Johnsona sa zločinom u Dallasu, počevši s Jackom Rubyjem, ubojicom Oswalda, koji je na jedva prikriven način govorio na snimanoj konferenciji za novinare iz svoje zatvorske ćelije u ožujku 1965.:
Ruby je bio jasniji u svom pismu na 16 stranica kojeg je uspio progurati van zatvora, kratko prije nego ga je shrvao rak 1967.[lviii]
Madeleine Brown, koja je bila ljubavnica Johnsona 20 godina, pisala je o Johnsonovom predznanju o ubojstvu u svojoj knjizi Texas in the Morning (1997.), te bi ponovila svakome kome je bilo stalo da čuje što joj je Johnson rekao 21. studenog 1963.:
Među mnogim Teksašanima koji su uvjereni u Johnsonovu krivnju je također Billie Sol Estes, teksaški biznismen koji je dugovao svoje bogatstvo Johnsonu i usmjeravao stotine tisuća dolara natrag Johnsonu 1950-ih godina, te koji je 1984. bezuspješno pokušao isposlovati blagonaklonost Ministarstva pravosuđa u zamjenu za informacije o pet drugih ubojstava koje je naredio Johnson, uključujući i ono Johnsonove vlastite sestre Josefe.[lx]
Zatim je tu i KGB, koji je “bio u posjedu podataka koji navodno ukazuju da je predsjednik Johnson odgovoran za ubojstvo pokojnog predsjednika Johna F. Kennedyja”, prema dopisu FBI-a iz 1. prosinca 1966. pod nazivom “Reakcija dužnosnika sovjetske komunističke partije na ubojstvo predsjednika Johna F. Kennedyja”, kojeg je 1966. pronašao Odbor za reviziju podataka o ubojstvu JFK-a.[lxii]
Čak i ako Johnson nije stajao iza urote protiv JFK-a, nezamislivo je da su urotnici djelovali bez njegovog prethodnog obećanja zaštite.
Uzimajući u obzir sve, vjerujem da ima dovoljno dokaza da je Johnson osobno mobilizirao svoju teksašku mrežu korumpiranih političara i rukovoditelja u pripremanju zasjede u svojoj državi. Uostalom, Kennedy je ubijen u Teksasu kako bi Teksašanin došao na vlast dok i dalje vidimo da Teksas ima snažan osjećaj odvojenosti u odnosu na Washington i elitu s istočne obale, stoljeće nakon američkog građanskog rata. Treba se osvrnuti i na činjenicu da je teksaško skladište knjiga gdje je Oswald dobio posao u listopadu 1963. pripadalo Davidu Haroldu Byrdu, dužnom poslovnom prijatelju Johnsona.
Byrd je bio suosnivač Ling Temco Voughta (LTV), koji je postao jedan od najvećih vladinih ugovorenih izvođača radova zahvaljujući senatoru Lyndonu Johnsonu. Nakon što je Johnsonov plaćeni ubojica Mac Wallace osuđen za ubojstvo i pušten s 5-godišnjom uvjetnom kaznom, Byrd ga je zaposlio kao direktora nabave LTV-a. Kao što je rečeno ranije, Wallace je ostavio svoj otisak na snajperskom gnijezdu na šestom katu skladišta školskih knjiga (odakle je nekoliko promašenih hitaca upućeno upravo prije fatalnih hitaca s travnatog brežuljka).[lxiii]
3. Ubojstvo pod lažnom zastavom
Je li moguće pomiriti dvije najuvjerljivije teorije o ubojstvu JFK-a? Nakon čitanja Douglassove knjige prije tri godine, smatram je potpuno uvjerljivom. tada sam otkrio Nelsonovu optužbu Johnsona, i otad se borim da upotpunim i pomirim te dvije teorije. Zaključio sam da se, možda, Douglass fokusirao na “sistemski” aspekt zlih sila koje su ubile Kennedyja, dok je Nelson otkrio ključni “osobni” faktor utjelovljen u Johnsonu.
Dok Douglass smatra fokusiranje na Johnsona distrakcijom, smatram da je dodalo duboku dimenziju njegovom vlastitom pogledu na zao sustav koji je ubio Kennedyja, naglašavajući psihopatski mentalitet koji ga pokreće. U mnogim ključnim točkama, međutim, stajališta Douglassa i Nelsona se ne mogu pomiriti, jedan od njih mora biti u krivu, barem što se tiče procjene uloge Johnsona.
Jedno vrijeme sam bio u napasti vjerovati Douglassu i smatrati da one koji ocrnjuju Johnsona, poput Nelsona, motivira neka vrsta traženja žrtvenog jarca, u namjeri da otklone krivnju sa sustava – poput teorije o Oswaldu. Kako je to prigodno okriviti žrtvenog jarca. Također sam prepoznao da su mnogi od onih koji su krivili Johnsona, poput Rubyja, Madeleine Brown i Billie Sol Estes, ljudi sumnjiva morala.
Nakon što sam pročitao više od dvadeset knjiga o JFK-u skenirajući gledišta, i provodeći nebrojene sate na web stranicama o JFK-u, sada imam suprotno stajalište: uvjeren sam da Douglass, Talbot, Lane, i drugi iz te škole zanemaruju ključni dio slagalice, dok “mrzitelji Johnsona” (kako ih talbot naziva) možda isto tako zanemaruju ključne faktore.
Iako istina koju Douglass jako talentirano otkriva ima ogromnu važnost, radi se samo o dijelu istine: Johnsonov dio priče je jednako važan jer postoji velika lekcija za naučiti u shvaćanju da američka demokracija može dovesti na vlast tako narcističku i užasno destruktivnu osobu kao što je LBJ. Da bismo razumjeli kako se ova dva pristupa mogu pomiriti, trebamo naći smisao u borbi između Johnsona i CIA-e nakon ubojstva JFK-a. U tu svrhu, vratimo se prvo na dokaze koji upućuju da je CIA kriva tijekom namještanja posrednika Oswalda.
Tijekom popodneva 22. studenog, dopisništvo United Press International-a je otkrilo da je navodni počinitelj, Lee Harvey Oswald, imao marksistička uvjerenja i veze s prosovjetskim režimom na Kubi:
“Ubojica predsjednika Kennedyja je deklarirani marksist koji je proveo tri godine u Rusiji pokušavajući se odreći svog američkog državljanstva… nakon što se predomislio i vratio u SAD godinu dana kasnije, Oswald je postao simpatizer kubanskog premijera, Fidela Castra.”[lxiv]
Kako bi se pojačala sumnja, jako puno otga se isčitalo iz Castrove izjave koju je dao tijekom ljeta 1963. godine, u vezi s posljednjim pokušajima atentata na njega: “Vođe SAD-a bi trebale misliti da ako pomažu terorističke planove za eliminaciju kubanskih vođa, ni oni sami neće biti sigurni.”
Originalni cjeloviti članak na engleskom jeziku možete naći ovdje.
O autoru
Laurent Guyénot: inžinjer (National School of Advanced Technology, 1982.) i istraživač Srednjeg vijeka (doktorat iz Srednjevjekovnih studija na Paris IV-Sorbonne, 2009.).
Autor je mnogih knjiga o ovoj tematici. Posvetio je posljednje tri godine (prije 50. obljetnice ubojstva Kennedyja, op. prev.) proučavanju povijesti SAD-a “iza zastora”, gdje je živio pet godina.
Bilješke
[1] Douglass, JFK and the Unspeakable, op. cit., str. xxiii.
[2] William Kelly citira izvješće HSCA, vol. XI, str. 77-8, dostupno ovdje.
[3] Piper, Final Judgment, op. cit., str. 284.
[4] Michael Collins Piper, Final Judgment: The Missing Link in the JFK Assassination Conspiracy, American Free Press, 6. izdanje, 2005., str. 284.
[5] Douglass, JFK and the Unspeakable, op. cit., str. 177.
[6] Alan Hart, Zionism, the Real Enemy of the Jews, vol. 2: David Becomes Goliath, Clarity Press, 2009., str. 273.
[7] Hart, Zionism, op. cit., str. 250*.
[8] Hart, Zionism, op. cit., str. 247-91*.
[9] Hart, Zionism, op. cit., str. 251-2.
—
[i] Za korisnu kompilaciju argumenata “Johnson-je-kriv”, posjetite također blog Roberta Morrowa.
[ii] David Talbot, Brothers: The Hidden History of the Kennedy Years, Simon & Schuster, 2007., str. 320.
[iv] Ovaj televizijski govor se može vidjeti na YouTube-u, “Eisenhowerovo oproštajno obraćanje”.
[v] Talbot, Brothers, op. cit., str. 68.
[vi] Arhiv nacionalne sigurnosti.
[vii] James Douglass, JFK and the Unspeakable: Why He died and Why it Matters, Touchstone, 2008., str. 33.
[viii] Stephen Kinzer, All the Shah’s Men: An American Coup and the Roots of Middle East Terror, John Wiley & Sons, 2003. U Arhivu nacionalne sigurnosti: “The Secret CIA History of the Iran Coup, 1953”, urednik Malcolm Byrne.
[ix] Arhiv nacionalne sigurnosti.
[x] Talbot, Brothers, op. cit., str. 47.
[xi] Douglass, JFK and the Unspeakable, op. cit., str. 14-5.
[xiii] Douglass, JFK and the Unspeakable, op. cit., str. 12-3.
[xiv] Robert Kennedy je prepričao tu krizu u Thirteen Days: A Memoir of the Cuban Missile Crisis, objavljeno 1969. (W.W. Norton & Co, 2000.). Robert, međutim, ostaje tajanstven o prikrivenoj prijetnji državnog udara koja je prijetio njegovom bratu.
[xv] Sergei Khrushchev, Nikita Khrushchev and the Creation of a Superpower, Pennsylvania State University, 2000., citat u Douglass, JFK and the Unspeakable, op. cit., str. 174-5.
[xvi] Peter Janney, Mary’s Mosaic: the CIA Conspiracy to Murder John F. Kennedy, Mary Pinchot Meyer, i Their Vision for World Peace, Skyhorse Publishing, 2012., str. 205 ; Douglass, JFK and the Unspeakable, op. cit., str. 220.
[xvii] Douglass, JFK and the Unspeakable, op. cit., str. 344.
[xviii] Douglass, JFK and the Unspeakable, op. cit., str. 378.
[xix] Church Committee, Alleged Assassination Plots Involving Foreign Leaders, 1975., str. 150.
[xx] Douglass, JFK and the Unspeakable, op. cit., str. 342, 58.
[xxi] Douglass, JFK and the Unspeakable, op. cit., str. 70.
[xxii] Arhiv nacionalne sigurnosti.
[xxiii] Jean Daniel, “Unofficial Envoy: An Historic Report from Two Capitals,” New Republic, 14. prosinac 1963., citat u Douglass, JFK and the Unspeakable, op. cit., str. 73, 251 i Talbot, Brothers, op. cit., str. 252-3.
[xxiv] Douglass, JFK and the Unspeakable, op. cit., str. 102-5, 181-2.
[xxvi] Phillip Nelson, LBJ: The Mastermind of JFK’s Assassination, XLibris, 2010., str. 638.
[xxvii] Douglass, JFK and the Unspeakable, op. cit., str. 186, 196.
[xxviii] Douglass, JFK and the Unspeakable, op. cit., str. 12-3.
[xxix] Douglass, JFK and the Unspeakable, op. cit., str. 211.
[xxx] Fletcher Prouty, The CIA, Vietnam, and the Plot to Assassinate John F. Kennedy, Skyhorse Publishing, 2011.
[xxxi] Douglass, JFK and the Unspeakable, op. cit., str. 65.
[xxxii] Roger Stone, The Man Who Killed Kennedy: The Case Against LBJ, Skyhorse, 2013., Pogledajte kako se Nixon smije dok govori da LBJ “nikad ne voli biti broj 2” ovdje.
[xxxiii] Pogledajte svjedočenje Douga Thompsona ovdje.
[xxxiv] Nelson, LBJ: The Mastermind, op. cit., str. 497-512.
[xxxv] Nelson, LBJ: The Mastermind, op. cit., str. 513-4.
[xxxvi] Nelson, LBJ: The Mastermind, op. cit., str. 585.
[xxxvii] Nelson, LBJ: The Mastermind, op. cit., str. 454-5.
[xxxviii] Janney, Mary’s Mosaic, op. cit., str. 260.
[xli] Donald Gibson, Battling Wall Street: the Kennedy Presidency, Sheridan Square Press, 1994., str. 78-84; Douglass, JFK and the Unspeakable, op. cit., str. 253-6.
[xlii] Nelson, LBJ: The Mastermind, op. cit., str. 271-80, 286-9.
[xliii] Citat u Nelson, LBJ: The Mastermind, op. cit., str. 17.
[xliv] Jeff Shesol, Mutual Contempt: Lyndon Johnson, Robert Kennedy, and the Feud that Defined a Decade, WW Norton & Co, 1997., 2012., str. 1, 95.
[xlv] Richard Hack, Puppetmaster: The Secret Life of J. Edgard Hoover, New Millennium Press, 2004.
[xlvi] Richard Mahoney, The Kennedy Brothers: The Rise and Fall of Jack and Bobby, Arcade Publishing, 2011., str. 156, 165.
[xlvii] Nelson, LBJ: The Mastermind, op. cit., str. 318-20.
[xlviii] Mahoney, The Kennedy Brothers, op. cit., str. 64.
[xlix] Benjamin Bradlee, Conversations with Kennedy, 1975., Pocket Books, 1976., str. 17.
[l] Jacqueline Kennedy, Historic Conversations on Life with John F. Kennedy, Hyperion, 2011.
[li] Shesol, Mutual Contempt, op. cit., str. 73.
[lii] Nelson, LBJ: The Mastermind, op. cit., str. 372.
[liii] Russ Baker, Family of Secrets: The Bush Dynasty, America’s Invisible Government, and the Hidden History of the Last Fifty Years, Bloomsbury Press, 2009., str. 183.
[liv] Nelson, LBJ: The Mastermind, op. cit., str. 370.
[lv] Janney, Mary’s Mosaic, op. cit., str. 259.
[lvi] Kenneth O’Donnell i David Powers, Johnny We Hardly Knew Ye: Memories of John Fitzgerald Kennedy, Little, Brown & Co, 1970., str. 38.
[lvii] Pogledajte na YouTube-u, “Jack Ruby govori”.
[lviii] Nelson, LBJ: The Mastermind, op. cit., str. 604-7.
[lix] Nelson, LBJ: The Mastermind, op. cit., str. 376.
[lx] William Reymond i Billie Sol Estes, JFK. Le Dernier témoin, Flammarion, 2003.
[lxi] Nelson, LBJ: The Mastermind, op. cit., str. 610-1.
[lxii] Ovaj memorandum se citira u James Tague, LBJ and the Kennedy Killing, by Assassination Eyewitness, Trine Day, 2013., Pogledajte na web stranici OAH-a (Organizacija američkih povjesničara).
[lxiii] Tague, LBJ and the Kennedy Killing, op. cit., kindle pozicija 4846-4992.
[lxiv] Pogledajte snimku u dokumentarnom filmu JFK: 3 Shots That Changed America, The History Channel, 2009.