Prvo su HDZ-ovci izabrali Plenkovića. Sada u SDP-u Bernardića. A ako Most ikad održi svoj stranački kongres, opet im ostaje Petrov. Sva trojica su suhi politički tehnokrati, popravljači s bijelim ovratnicima umjesto reformatora
Ledeno doba nekarizmatičnih lidera nastupilo je kod Hrvata. Era birokrata, frazerskih oratora, sivih službenika bez prijelomnih vizija, šarma i sposobnosti da ponesu sljedbenike. Ista stvar u tri najjače stranke. Simptom teške bolesti politike, entropija sustava? Ili poželjna normalizacija zanimanja koje treba služiti narodu staloženo i bez spektakla? Vjerojatno su oba nagađanja točna koliko i netočna, tek će izvedba pokazati ide li stvar ikako nabolje s tim licima od voska koja ne stvaraju ni naklonost, ni antipatiju.
Prvo su HDZ-ovci izabrali Plenkovića. Sada u SDP-u Bernardića. A ako Most ikad održi svoj stranački kongres, opet im ostaje Petrov. Sva trojica su suhi politički tehnokrati, popravljači s bijelim ovratnicima umjesto reformatora. Govore kao da žvaču suhu slamu, bez zanosa i živopisne geste. Namješten mali osmijeh. Ruke bez pomaka. Dijapazon od eventualno tisuću riječi koje prevrću u krug. Ni kod jednoga ni deset deka karizme. Nema je ni kod Kolinde Grabar-Kitarović, manje od bijednih 13 posto popularnosti govori sve o tome koliko oduševljenja u masi proizvodi naša “uspravnica” nakon dvije godine mandata. No, nekarizmatičnome Ivi Josipoviću istraživanja su davala ogromnu popularanost, a onda je izbore izgubio.
Pa je li karizma uopće važna? Treba li taj mošusni miris onima koji vode i u velikoj mjeri upravljaju snuždenim životima nacije? Ili smo mi, koji u pravilu kasnimo za »svijetom«, a tamo se emocije trenutno hvataju za mračne trumpističke figure, zaključili da je sve propalo, da su velike ideje unaprijed osuđene na poraz i da ionako nema puta izvan utabanih blatnih staza za koje se lijepe potplati, pa makar da onda dignu plaćicu za koji posto više nego što je sada?
Danas Plenković i Petrov. Sutra Bernardić. Zapravo posve svejedno.
Vrag će ga znati koji je ovo sada vrag da su našu politiku osvojile osobnosti bez osobnosti. Jedino što o tome znam zaključiti na kratki rok jest da smo mi, u ovom globalno nevoljnim vremenu, ipak na nešto boljem tragu nego što su zemlje poput Austrije gdje je, doduše ekstremni desničar, Norbert Hofer izgubio na predsjedničkim izborima, ali je dobio zapravo ogromnih 46,7 posto glasova. Bolje mrkla dosada, nego pakao i ekspresna propast.
Ma imali smo mi svoju dozu karizmatičnih političara, ali krune su na kraju pale u blato. Sanader je znao sa svima, rođeni maher za PR, vrtio je Hrvatsku oko malog prsta, HDZ mu je klicao kao mesiji. Kraj znamo: laž, manipulacija, frustracija. Jak politički eros imao je i Milanović, ali rezultat pustoš, poslije njega SDP nema pojma što bi točno počeo sam sa sobom. Karamarku je falilo sve što je trebao imati, lako još za karizmu. Tuđmanovu su stvorila prijelomna vremena i palica njegovog autokratskog vladanja društvom. A kud ćeš većeg karizmatika nego što je bio časni Vlado Gotovac, ali na izborima, svejedno, nikad nije dobio ništa. Karizmatici su, uostalom, bili Hitler i Staljin. U dobrom dijelu Amerike sada je Trump. Kod nas se za karizmu kod neukih bori Pernar, ali to njegovo više sliči na cirkus.
Pa hajde da mi probamo bez karizmatika. Bar deset deka karizme ne bi škodilo ovoj našoj službeničkoj posadi, malo te zlatne aure. Ali dobro, da vidimo što rade pa će je neki možda i steći.