Ruljizam

Eto, dočekali smo da Evropa strepi nad svakim novim izborima ili referendumima koji se događaju u zemljama članicama Evropske unije. Posljednji put gaće su joj se tresle ovog vikenda, kada je padala odluka hoće li u Austriji na predsjedničkim izborima pobijediti filonacist Norbert Hofer (nije) i hoće li na ustavnom referendumu u Italiji premijer Matteo Renzi biti pometen od populista tipa Beppe Grillo i sličnih (jeste). Muke ovime tek počinju. Iduće godine održavaju se izbori u trima ponajvažnijim članicama EU-a, Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj, nad kojima također lebdi opasnost sunovraćivanja u desni populizam, pa čak i ako to ne uspije, ili ne uspije sasvim, jasno je da je svijet zapadne demokracije na prekretnici. Najsnažniji zamah tome dala je pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima koja, doduše, nema sasvim jednoznačan predznak. Novi predsjednik SAD-a kombinira neke sasvim prihvatljive promjene (kraj američke svjetske dominacije) s krajnje neprihvatljivima, zapravo degutantno natražnjačkim (sotoniziranje stranaca, posebno onih nekršćanskog porijekla), što sliči na računsku operaciju s paklenski puno nepoznanica. Ali što god bilo, iz američkog vrha kapitalističkog svijeta stigla je sasvim nedvosmislena poruka.

Današnji neoliberalni kapitalizam dolazi svome kraju, zapravo je već u fazi raspada i razgradnje, a prilično je jasno i u kom pravcu će taj proces ići. Kako nije stvorena uvjerljiva i efikasna alternativa tom neoliberalnom megasustavu, on će se mijenjati prema još rigidnijim i autoritarnijim modelima vladanja, a to će onda postati obrazac koji će slijediti i manje zemlje s periferije današnjeg kapitalističkog kozmosa. Zapravo su one već pohitale tome ususret, za što su najbolji primjer postkomunističke zemlje Istočne Evrope, gdje se otklizavanje u konzervativni populizam dogodilo ne samo u zemljama s desnim vladama (Poljska, Mađarska) nego i nominalno lijevim (Slovačka). Kako s ovim stoji Hrvatska? I ovdje raste desni populizam, dok mu se onaj lijevi, zapravo hinjeno lijevi, više pokušava prilagoditi nego suprotstaviti. Ali postoji i jedna referentna razlika. U većini zemalja koje je poharala pandemija populizma velike tradicionalne političke stranke su ili uzdrmane (SAD, Francuska, Španjolska…) ili sasvim razorene (Italija, Grčka…). Toga u Hrvatskoj nema.

Iako HDZ i SDP ne izgledaju ni približno moćno i potentno kao u svojim najboljim danima, a vode ih i sve slabiji lideri koji često ne znaju tko im glavu nosi, oni su i dalje tu, oni su i dalje nosivi stupovi hrvatske politike. Istinabog, nije to više stara slika, u kojoj su ti stupovi izgledali stameno kao karijatide, a raste i broj onih koji bi ih htjeli prodrmati, pa i izglaviti, ako se da. Dosta je jasno vidljiva i shema toga. Pojednostavljeno rečeno, HDZ je počeo gubiti snagu jer mu se kao populistički konkurent nametnuo Most, koji se izdaje kao stranka iskrenijih katolika i poštenijih državnih dužnosnika. I stvar dobro funkcionira, iako je jasno da je riječ o na brzinu premaljanoj fasadi iza koje stoji manje-više isti sadržaj. U nekim stvarima, kao što je tijesna personalna povezanost s dijelom katoličke hijerarhije, čak i gora. Sasvim dobro funkcionira i ovo sa i oko Živog zida, koji se pojavio kao populistički sustanar SDP-ovih inicijativa za obuzdavanje svemoći banaka. Kako su te inicijative presahnule, sada se više sluša što o takvim temama govore navodni Sinčićevi ‘rušitelji sistema’, iako oni zapravo parazitiraju unutar istog tog trulog sistema (osnivanje fiktivnih političkih stranaka da bi se zadržalo šapu na državnim parama, krivotvorenje vlastite stručne spreme, ucjenjivanje ljudi kojima navodno pružaju zaštitu). Ali to je jednostavno tako. Oni koje se smatra graditeljima sistema nisu više in, prema njima se naginje prepuna kibla sve većeg javnog prezira, iako su još dovoljno snažni i vitalni da ih se ne može kao stari namještaj maknuti sa scene.

Zašto namještaj ne može biti maknut? Odgovor može izgledati čudno, ali je zapravo logičan. Hrvatska je, znamo, duboko podijeljena zemlja, što je, naravno, loše, ali istodobno djeluje i stabilizirajuće, kao što je djelovala stabilizirajuće ista takva podjela svijeta u doba hladnog rata. Jer u takvim situacijama svatko kontrolira svoje. HDZ drži na uzdi kompletnu desnicu, od umjerene do radikalne, ekstremne, i premda je tu bilo razlika (Tuđman je radikale držao izvan stranke, a Karamarko im je otvorio vrata), nikakav desni populizam nije mogao i ne može ozbiljno ugroziti tu stranku. Tu sada nešto pokušavaju disidenti ili poludisidenti tipa Glasnovića, Hasanbegovića, Culeja, Esih i sličnih, ali čak ni plašljivi Plenković, koji nije u stanju presjeći ni najteže ustaške incidente kao ovaj u Jasenovcu, neće imati s time ozbiljnih problema. S druge strane, SDP baštini autentični antifašizam, koji nije došao na ruskim tenkovima, a uz to i sjećanje na prijašnje socijalno pravednije društvo. Pod tim hrastom gotovo je nemoguće zamisliti nicanje neke nove, autentičnije lijeve inicijative ili stranke, koliko god bilo jasno da se hrastu krošnja prorijedila, a u lišću se jedva održavaju znakovi života. Tako su dvije najveće stranke zaštitile svaka svoje bokove. Jedini koji ih je povremeno probijao je Milan Bandić, neokrunjeni kralj hrvatskog populizma, ali s golemom bistričkom svijećom u jednoj i Titovom slikom u drugoj ruci on je mogao dogurati samo do sasvim lijepih pet gradonačelničkih mandata. Ostalo je cirkus.

Znači li sve ovo da je populizam u Hrvatskoj nemoguć i isključen, bez obzira na to što on postaje sve probojniji i efikasniji dio politike u Evropi, a nakon izbora Trumpa i u cijelom evroatlantskom svijetu? O, to bi ipak bilo pretjerano reći, lako bi to čovjeku moglo prisjesti kao prekrupan zalogaj, jer njoj možda prijeti nešto još gore. Ruljizam. Ovdje se treba vratiti na spomenutu hropćuću krizu današnjeg neoliberalnog kapitalizma, koji je svojom ultraliberalnom ekonomskom politikom uništio svaku solidarnost u društvu. I to ne samo onu iz vremena socijalizma nego i iz vremena države blagostanja u samome kapitalizmu, što je razdoblje njegovog najvećeg prosperiteta (pedesete, šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća). I što sada, gdje je izlaz? Tu pamet staje, jer izlaz se traži u još više ultraliberalizma i u još više prezira prema solidarnosti, što se prihvaća i u Hrvatskoj ili preciznije, prihvaćaju to i desna i lijeva polovica hrvatskog kapitalističkog poretka.

I tako onda gledaš Ivana Pernara kako mobitelom snima kuhinje za sirotinju po Zagrebu i od toga pravi svoje cinične i vesele rijalitije. Jedna gospođa s pravom ga je tresnula po glavi, ali polako, Pernar je navikao na neuspjehe, generalno mu dobro ide, tako da on i slični možda moraju još samo malo pričekati da skupe dovoljno pristaša da tobože preporode, ali zapravo samo prevrnu kao stol u krčmi političku scenu. To je ruljizam.

portalnovosti