JEZIK BOŠNJAČKOG NARODA: Naravno da je nelogično da jedna strana ima naziv predmeta “Jezik bošnjačkog naroda”, a druga “Srpski jezik”. Zašto i tamo nije opisni naziv? Nadalje, netočan je i naziv “Jezik bošnjačkog naroda” jer jezik nije vezan samo za taj narod, govore ga i druga tri naroda pa je to i njihov jezik, a oni nisu navedeni. Sve to u RS je primjer političke manipulacije
Snježana Kordić najpoznatija je lingvistkinja na području bivše Jugoslavije. Osim međunarodno valoriziranih znanstvenih radova, bila je saradnica na europskim univerzitetima. Autorica je kultne knjige ”Jezik i nacionalizam”.
INTERVIEW.BA: Vaša temeljna teza je da se u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori govori jedan jezik. Zašto je važna?
KORDIĆ: Ne bih to nazvala tezom, nego običnim konstatiranjem činjeničnog stanja. Jezična stvarnost i svi (socio)lingvistički kriteriji dokazuju da imamo jedan zajednički standardni jezik policentričnog tipa kakav je i njemački, engleski, arapski, španjolski… A zašto je to potrebno reći? Samo zato što je to istina, a ja sam znanstvenik, dakle osoba koja treba iznositi empirijski provjerljivu istinu.
INTERVIEW.BA: Pokrenuli ste projekt istovremenog izbacivanja nacionalnih naziva jezika u sve četiri države. Možete li ekskluzivno za Interview.ba reći više o tome?
KORDIĆ: Zadnjih desetljeća sve četiri zemlje institucionalno promiču četiri različita imena za jezik koja sugeriraju da se radi o četiri jezika. I onda se u praksi i ponašaju kao da su to četiri jezika, npr. razdvajaju djecu po nacionalnosti u školama u ime navodno različitih jezika, prevode u parlamentu BiH s engleskog tri puta na navodno tri jezika, traže zaseban televizijski kanal u ime navodno drugog jezika. Izlaz iz te situacije je da što više ljudi javno iznosi tvrdnju da imamo zajednički jezik i da zahtijevaju postizanje usuglašenosti oko jednog zajedničkog naziva za naš zajednički jezik.
Domaći lingvisti iz sve četiri države bi se trebali usuglasiti oko zajedničkoj naziva jezika. Ali oni su u službi nacionalizma i ne može se očekivati da će se brzo usuglasiti. Zato bi bilo realno primijeniti rješenje koje je već isprobano u svijetu u drugim sredinama kad je tamo vladao nacionalizam pa se to prelilo i u imenovanje zajedničkog jezika. Naprimjer, u Austriji nakon 2. svjetskog rata je vladala velika netrpeljivost prema Nijemcima pa su predmet materinskog jezika u školama preimenovali u “Nastavni jezik”. Sedam godina se tako zvao predmet u školama i svjedožbama, dok se netrpeljivost nije smirila i postalo ponovo moguće vidjeti ime drugog naroda u nazivu svog jezika.
Kod nas su u netrpeljivosti gori od Austrijanaca, preskočili su stupanj “Nastavni jezik” i otišli još korak dalje u svom nacionalizmu forsirajući četiri različite oznake za jezik i tvrdeći da su to četiri jezika. Zato sada treba napraviti korak nazad, vratiti barem na onaj stupanj kakav je bio u Austriji. A to je da se u sve četiri države predmet materinskog jezika u školama privremeno nazove neutralno “Nastavni jezik” u nižim razredima i “Jezik i književnost” u višim razredima. Time bi nestalo formalne osnove za razdvajanje djece, a djelovalo bi stimulativno i na poboljšavanje kvalitete nastave u smjeru veće objektivnosti i manje nacionalističkih pristranosti.
Zato sam na upravo održanoj konferenciji u Sarajevu predložila da se ne koristi ni izraz “bosanski jezik”, kao što sam mjesec dana ranije na konferenciji u Beogradu predložila da se ne koristi ni izraz “srpski jezik”. A već prije sam isto rekla za nazive “hrvatski jezik” i “crnogorski jezik”.
Kad bi uvođenje neutralnog naziva predmeta u škole počeli zahtijevati javno razni ljudi – učenici, njihovi roditelji, nastavnici – onda bi i neki političari mogli to uvrstiti u svoj program računajući da time pridobivaju određen broj glasača za sebe. U nekim drugim društvima bi fakultetski profesori jezika pokretali takvu promjenu, ali kod nas su baš oni izvor problema jer su se uskladili s nacionalističkom ideologijom.
INTERVIEW.BA: Kako se odnositi prema slučajevima u kojima zabrana naziva jezika predstavlja diskriminaciju, naprimjer s povratničkom populacijom u RS? Njima režim zabranjuje naziv jezika…
KORDIĆ: Naravno da je nelogično da jedna strana ima naziv predmeta “Jezik bošnjačkog naroda”, a druga strana “Srpski jezik”. Zašto i tamo nije opisni naziv? Nadalje, netočan je i naziv “Jezik bošnjačkog naroda” jer jezik nije vezan samo za taj narod, nego ga govore i druga tri naroda pa je to i njihov jezik, a oni nisu navedeni. Sve to u Republici Srpskoj je još jedan primjer političke manipulacije nazivom jezika i potvrđuje koliko je potrebno ono rješenje s neutralnim nazivom jezika koje sam predložila. Jer bez neutraliziranja naziva jezika pomoću “Nastavni jezik” ili “Jezik i književnost” nije moguće izići iz destruktivnog kola u kojem plešu svi naši nacionalizmi. Zaista se čovjek mora maknuti iz koordinata kretanja koje su nam zadali nacionalistički narativi. Tek kad se iskorači van, može se vidjeti i cjelina problema i iskristalizirala se rješenje.
INTERVIEW.BA: Pravo naroda da zove jezik svojim imenom?
KORDIĆ: Zanimljivo je da je njemački lingvist Bernhard Gröschel išao provjeriti gdje je zapisano to pravo i došao je do zaključka da je u doba hrvatske Deklaracije 1967. jednostavno izmišljeno da postoji to pravo. Oni su to lansirali, a drugi preuzeli bez provjeravanja i do danas se stotine puta pozivali na to nepostojeće pravo. Gröschel je utvrdio da ni u jednoj deklaraciji prava UN-a ili UNESCO-a i ni u jednoj evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava ili prava manjina (Helsinškog dogovora/OSCE-a ili Vijeća Evrope) ne postoji pravo naroda da jezik zove svojim imenom.
INTERVIEW.BA: U Hrvatskoj ste zbog svojih teza trpili represiju, pa ste nezaposleni?
KORDIĆ: Znate, svatko u životu donosi odluke i snosi posljedice svojih odluka. Ja sam sama odlučila da kritiziram neke pojave u mojoj struci i nisam imala iluzija da će zbog toga biti sretni oni koje kritiziram. Unaprijed sam znala posljedice koje to donosi i bila spremna na njih. Racionalno sam ušla u to, kao što nastojim biti maksimalno racionalna i u drugim stvarima. Ja nisam kamikaza. Sama sam u Zagrebu prije dvadeset godina dala otkaz na centralnoj nacionalnoj katedri za jezik. Žaliti se što sam nezaposlena ne bi bilo ni formalno u redu jer se nigdje u svojoj zemlji nisam ni kandidirala, iako su me neki nagovarali da se pro-forma kandidiram. Ali znam dobro kako sve to funkcionira pa nisam.
Bila sam još jednom, i to prije deset godina, u situaciji da je preda mnom mogućnost ugodnog i uglednog posla. Garantirana doživotna primanja u iznosu od 5.000 eura svakog mjeseca. To nije bilo obećanje, nego konkretan novac jer sam već radila na tom radnom mjestu pola godine i dobivala tu plaću. I onda je jedna osoba javno i službeno pred brojnim svjedocima među kojima su bili i moji studenti, postoji i zapisnik, uvjetovala potpisivanje trajnog ugovora time da kažem kako vi i ja govorimo drugim jezicima. Rekla je da i ona tako radi i da trebam i ja.
Ja sam bila pred donošenjem odluke i procijenila sam da mi prethodni dugogodišnji rad na stranim fakultetima omogućava da mogu biti trajno nezaposlena, i time nezavisna i slobodna. I nisam se odrekla znanosti i svega što sam dotad pisala. To mi je važnije. I ne vidim sebe kao nezaposlenu jer toliko stalno nešto radim, povodom zadnje knjige dala sam preko pedeset intervjua, ne znam kad bih uopće stigla biti još i formalno zaposlena.
INTERVIEW.BA:Vaš komentar na skretanje udesno u regionu i šire?
KORDIĆ: Već četvrt stoljeća je nacionalizam kod nas zaglušujuće ekstremnog intenziteta. Lupa u uši danas pa smo skloni reći da je sad u usponu. Ali ni imati stupanj nacionalizma kakav je bio jučer nije nikakva utjeha kojoj bi se trebali radovati. Čitavo vrijeme je institucionalno podupiran. Problem je kad sistem institucionalno podupire nacionalizam jer, kao što Holm Sundhaussen kaže, bez tog upravljanja odozgo iscrpi se snaga nacionalizma u ponekad nasilnim, najčešće kratkoročnim akcijama, koje prije ili poslije jednostavno presahnu. Tek zajednička igra manipulacije odozgo i nesigurnosti u bazi daje nacionalizmu njegovu neuračunljivu eksplozivnu snagu. Političari, intelektualci i novinari su njegovi stvarni protagonisti.
Bojkotiram HRT
INTERVIEW.BA: Koje medije volite?
KORDIĆ: Recimo, HRT bojkotiram gledati već četvrt stoljeća. Iako mi je profesija moj materinski jezik, pratim vizualne medije na engleskom ili njemačkom jer u mojoj zemlji jezični cenzori koriste HRT da usađuju u ljude novogovor. I ja jednostavno ne želim biti izložena tome, kao ni manipulatorskom sadržaju koji odašilje HRT čitavo vrijeme. U drugim medijima ima izvrsnih autora koje redovito čitam.