Nije Plenković izuzetak već potvrda pravila da se ovdašnji političari čim se dočepaju bilo kakve funkcije i fotelje koje znače moć prema novinarima odnose kao prema otiraču za svoje prljave cipele. Plenkovićev ispad tim je jadniji, jer smo, što bi rekao Zoran Milanović, od briselskog ćate navikli na uglađeno ponašanje i rečenice koje su se uglavnom držale forme iako su najčešće bile bez ikakvog stvarnog sadržaja
Odite vi na izbore pa ih pobijedite, pa onda planirajte proračun, brecnuo se premijer Andrej Plenković na pitanje kolege Hrvoja Krešića kako to da rashodi proračuna rastu u godini za koju svi upozoravaju da će biti najteža zbog niza obveza koje dospijevaju na naplatu.
Čak da je novinarski upit bio nesuvisliji, a suvisliji nije mogao biti, čak da je bio provokativnije formuliran i doveden na rub pristojnosti, a nije, nema što trenutačni premijer slati bilo kojeg novinara na izbore kao uvjet da bi s Njegovim Visočanstvom Andrejem Plenkovićem mogao razgovarati o deficitu proračuna. Čak da se radi i o anonimnom početniku i manje uglednom novinaru od Hrvoja Krešića ovjenčanog prestižnim medijskim nagradama i priznanjima.
Nije Plenković izuzetak već potvrda pravila da se ovdašnji političari čim se dočepaju bilo kakve funkcije i fotelje koje znače moć prema novinarima odnose kao prema otiraču za svoje prljave cipele. Plenkovićev ispad tim je jadniji, jer smo, što bi rekao Zoran Milanović, od briselskog ćate navikli na uglađeno ponašanje i rečenice koje su se uglavnom držale forme iako su najčešće bile bez ikakvog stvarnog sadržaja.
Ako je Plenković pukao nakon manje od dva mjeseca obnašanja vlasti, što sve možemo očekivati od njega do kraja mandata? Posebno je simptomatično što je svoje frustracije iskalio na novinaru, ni krivom ni dužnom za njegovo duševno stanje. Ne treba biti Freud, ne treba nam psihoanaliza kako bismo povezali taj Id, Ego i Superego ličnosti Andreja Plenkovića nakon što ga je latentna opsesija HDZ-a vlašću dovela na čelo stranke.
Mislio je Plenković da će osvajanjem Banskih dvora zadovoljiti sve animalističke nagone svojih Zajedničara i sebi kupiti četverogodišnji mir, no njihov libido za plijenom i privilegijama uvijek je bio iznad moralnih i etičkih vrijednosti i društvenih normi.
Osjeća to Plenković na svojoj premijerskoj koži, svakodnevno se uvjeravajući kako je nemoguće u briselsko ruho zaogrnuti vučju ćud HDZ-a. Doduše, i sam se ponaša kao zec bježeći od toga da se otvoreno suprotstavi onome što mu rade mangupi u vlastitim redovima.
U posljednji čas Plenković se spasio blamaže oko skidanja zastupničkog imuniteta Stevi Culeju zbog razbijanja ćirilićnih ploča, no nije imao kuraža sam skinuti onu “Za dom spremni u Jasenovcu”.
Za Plenkovića je ta međunarodna sramota i kršenje zakona bilo tek delikatno, iako mu je ispred nosa izazivajući paradirao notorni ustašofil s Hitlerovim brčićima, toliko delikatno da se nije usudio na odgovornost pozvati niti HDZ-ovu načelnicu općine Jasenovac Mariju Mačković koja je sve to blagoslovila.
Čkomio je Plenković pred Culejom i Mačković u strahu od pobune u vlastitim redovima da bi se sada sve u šesnaest junačio u obračunu s Hrvojem Krešićem koji je samo radio svoj posao.
Ne bi, naravno, premijeru nešto slično palo na pamet javno napraviti u Bruxellesu, tamo je to »fuj« i »pec«, jer bi izazvalo skandal. Tamo u Europi novinari su uistinu sedma sila, ta četvrta vlast kao korektiv državnoj, bez koje nema istinski demokratskog društva. Zna to dobro Plenković pa se na novinara breca na domaćem terenu, taj vječni ćato, doduše prvog platnog razreda.