Sinoć poslije 20h00 je službena najava sirijske države televizije glasila: “Aleppo je u potpunosti u rukama vlade! Posljednje linije obrane pobunjenika su pale!”
Ovo je prekretnica u sirijskom ratu, jer je završila bitka koja je u Aleppu započela u srpnju 2012. godine. Nakon službene potvrde o oslobođenju, grad je doslovno eksplodirao od sreće, a stanovnici su izašli na ulice i slavili. Nakon više četiri godine patnji, napokon može početi obnova zajednice. Na samom frontu su ostali još džepovi otpora terorista u nekoliko zgrada na samom jugu istočnog Aleppa, ali se može reći da je poslije četiri godine i pet mjeseci bitka za Aleppo gotova.
Drugi po veličini sirijski grad više neće biti podijeljen improviziranim rovovima i utvrdama u gradskom području, niti će iz njega stizati prizori s olupinama starih autobusa, prevrnutih na cesti kako bi se označile neprohodne granice između vladinih i islamističkih teritorija. Unatoč činjenici da je dio grada doslovno sravnjen sa zemljom, sinoćnje slavlje i sirijske crveno-bijelo-crne trobojnice i su znak da je Aleppo još uvijek “normalan grad“, gdje se, kao bilo gdje drugdje u svijetu, može ići iz jedne četvrti u drugu, bez straha da ćete biti ubijeni snajperskim metkom ili uhićeni i obezglavljeni. Više neće biti granica, jer su se one urušile u posljednjih nekoliko dana i otišle su u povijest posljednjim žestokim udarom sirijske vojske i saveznika.
Zapadni mediji su u srpnju ove godine počeli pisati o “zapadnom Aleppu” i “istočnom Aleppu”. Prvi je dio onaj kojeg su držale vladine snage, a drugi je bio pod nadzorom takozvanih “protuvladinih pobunjenika”. Zapravo, čak je i to dovoljno da se razumije pakao u kojem su stanovnici Aleppa živjeli proteklih godina.
Sirijska vojska u oslobođenom Aleppu
Ovaj je grad do 2011. bio gospodarsko srce Sirije, prije svega industrijsko, ali i odredišna točka za cijeli Bliski istok. Onda se našao na udaru revolucionarnih snaga i podijeljen je do neprepoznatljivosti. U jednom trenutku je i de facto prestao biti ujedinjeni grad s ujedinjenom zajednicom. Stoga sinoćnje slavlje nije bilo slavlje samo zbog povratka vladinih snaga, nego zbog povratka zajedništva stanovništva, koje su podijelili razni zapovjednici, samozvani imami i proroci pridošli iz svih dijelova šire regije, najvećim dijelom iz Turske i zaljevskih monarhija. Koliko god se zapadni mediji trudili da sirijski sukob prikažu kao sektaški sukob između lokalnih sunita, šiita i alavita, sinoć se nazdravljalo upravo povratku tog zajedništva.
Treba pozdraviti i novo-staro zajedništvo između pristaša Assada s onim Sirijcima koji su 2011. podigli zastave “revolucije” i sanjali da mogu izgraditi jednu drugačiju i bolju zemlju, da bi se kasnije probudili u srednjovjekovnoj vehabijskoj noćnoj mori. Najbolji primjer takvog zajedništva je današnja predaja 1 500 militanata u gradu Kanakiru, južno od Damaska, koji su se, zajedno sa svojim plemenskim starješinama, sastali sa sirijskim vladinim dužnosnicima, položili oružje, zatražili amnestiju i uključili se u proces pomirenja.
Predaja 1 500 militanata u gradu Kanakiru
U Kanakiru se uz pratnju lokalnih plemenskih vođa predalo 1 500 militanataSada u Aleppu žive svi zajedno i bez straha, unatoč činjenici da i dalje traje žestoka propaganda “Bijelih kaciga“, takozvane “humanitarne skupine” osnovane od strane britanskih obavještajaca, koja je u svijet slala za mnoge “jedine vjerodostojne informacije o stradanju istočnog Aleppa i zločinima sirijskih i ruskih snaga i njihovih saveznika”.
Čak i danas, kada teroristi drže još nekoliko zgrada i ne žele položiti oružje, “Bijele kacige” i nepoznati izvori “aktivista revolucije” izvještavaju o “likvidaciji desetina civila od strane režimskih snaga i njihovih saveznika”. Ovu je informaciju komentirao čak i UN.
Kako javlja BBC, glavni tajnik Ujedinjenih naroda, Ban Ki-moon, pozvao je sve strane, a posebice predsjednika Assada i njegove saveznike, da zaštite civile. Nešto ranije u ponedjeljak, savjetnik UN-a za humanitarna pitanja Jan Egeland je rekao “kako će Sirija i Rusija biti odgovorne za bilo kakve zločine koje budu počinile provladine milicije u Aleppu”.
“Glavni tajnik UN-a je uznemiren zbog izvješća o zločinima nad velikim brojem civila, uključujući žene i djecu, posljednjih nekoliko sati u Alepu. Iako ističe da Ujedinjeni narodi nisu u stanju dobiti neovisnu potvrdu ovih izvješća, glavni tajnik izražava veliku zabrinutost zbog svih na koje se ona odnose. Naložio je svom posebnom izaslaniku za Siriju da hitno prenese ovu poruku svim stranama u sukobu”, navodi se u priopćenju Ban Ki-moona, koje je potpisao njegov glasnogovornik Stephane Dujarric, čime zapravo priznaje da se izvješća temelje na nepotvrđenim informacijama iz ranije poznatih i više puta demantiranih izvora.
Sve to sada možda uopće nije važno i ključno je kako obnoviti ovaj ranjeni grad. Aleppo će dugo pamtiti ožiljke ovog rata, a priče koje će se prenositi s generacije na generaciju će slaviti one koji su dali živote njegovu slobodu. Heroji “Centralnog zatvora” ili “Bolnice Kindi“, ali i mnogi drugi, znani i neznani, neće biti zaboravljeni.
Aleppo je simbol sirijskog rata. To nije bila samo jedna od bitaka između dvije vojske ili dvije različite vizije o budućnosti zemlje. To je bila bitka između sirijske države, njenih stanovnika, institucija i vlade, protiv terorističkih skupina i hordi osnovanih, financiranih i naoružavanih od raznih centara moći u regiji i svijetu. Ove su skupine, uz podršku zapadnih zemalja, Turske i zaljevskih monarhija, proteklih godina na niz bojišta napadale i razbijale vladine snage, a glavni im je cilj diljem zemlje bio, baš kao u Aleppu, unijeti razdor u lokalnu zajednicu.
Dakle, sinoć se nije toliko slavio predsjednik Assad, nego je narod spontano izašao na ulice i trgove kako bi nazdravio velikoj mogućnosti povratka stare Sirije – jedne države i jedne nacije.
Ovo bi se slavlje istovremeno moglo nazvati i rekvijem posvećen Zapadu, Muslimanskom bratstvu i Ankari, te vehabijskim fanaticima iz Saudijske Arabije, koji sa svim uloženim milijardama, oružjem i propagandom nisu uspjeli ostvariti svoje planove i razoriti i pokoriti Siriju. Sinoćnje slavlje Sirijaca je bio i “posljednji pozdrav” bivšoj hrvatskoj upravi, koja je u vrijeme predsjednika Josipovića, premijera Milanovića i ministrice Vesne Pusić islamističkim hordama u Siriji poslala preko 3 000 tona oružja.
Slavio se povratak Sirije kao države i nacionalno zajedništvo, jer će nakon Aleppa i ostalih završih bitaka ipak Sirijci biti ti koji će odlučiti tko će ih i kako voditi. Nakon stoljeća zajedničkog života sunita, šiita, alavita, kršćana, Druza, pa čak i Kurda i Turkomana, nema sumnje da će oni biti u stanju odraditi i tu zadaću.
Zapravo je koncept vrlo jednostavan, ali ga Zapad ne razumije. Nakon primirja, zatraženih u trenutku kada u islamisti nadzirali jedva pet četvornih kilometara u Aleppu, optužbi na račun ruskog zrakoplovstva i sankcija protiv vlade Bashara Al-Assada, SAD i EU čak i sada nastavljaju usporavati proces dovršetka sirijskog sukoba, jer i dalje ne vjeruju da se vladine snage ne bore toliko za ostanak na vlasti obitelji Al-Assad, nego za Siriju kao zajednicu svih njenih naroda, koja će, kao takva, biti stup stabilnosti Bliskog istoka.
Istina je i da Assad sada u rukama drži cijelu prijestolnicu, osiguranu padom brojnih islamističkih enklava u širem području Damaska, kao i ostale ključne gradove u zemlji, poput Homsa i Hame, kao u dvije priobalne pokrajine, Latakiju i Tartus.
Takozvani “umjereni pobunjenici” kontroliraju samo pokrajinu Idlib, dio južne pokrajine Dara’a, dok skupine koje podržava Turska drže sjeverni dio pokrajine Aleppo, gdje pokušavaju zauzeti grad Al-Bab.
U međuvremenu Kurdi drže “njihov dio” takozvane “Rojave” na sjeveru zemlje i proteklih mjeseci se nisu pokazali skloni Assadu, ali ni da su sposobni za napade na vladine snage, kao što se dogodilo prošlog ljeta u Hasaki. Osim toga, sustavno se prešućuje činjenica da Kurdi i nisu “progresivni” kako ih prikazuju zapadni mediji, ali i da niti u jednom od tri predratna područja ne čine apsolutnu, nego relativnu većinu s udjelom od najviše 45% stanovništva. No, Kurdi sada tvrde kako polažu pravo na ogromna područja Sirije u kojima nema kurdske populacije.
Kurdska područja u Siriji
Kurdska područja u sjevernoj Siriji u kojima nigdje ne čin aposlutnu većinuNe zaboravimo da nisu bezazlene optužbe na račun Kurda i njihovog odnosa prema ostalim narodima, što je jučer potvrdila i vatikanska agencija Fides. Naime, kršćani sjeverne Sirije se žale kako Kurdi provode popis stanovništva kojim mijenjaju demografsku sliku regije Hasaka.
Vatikan prenosi tužbe koje dolaze od strane organizacija za obranu prava lokalnih manjina, uključujući i asirske kršćane u Hasaki. Izvješća koja je zaprimio Vatikan govore o popisu stanovništva koji je proveden prošlog tjedna, a izazvao je prosvjed lokalnog stanovništva. U nekim mjestima, kao na primjer u Qamishliju, kurdska lokalna uprava je nametnula policijski sat čak i po danu, a popis o demografskim podacima se provodi od kuće do kuće. Asirski kršćani Hasake tvrde da ovaj popis nema pravni legitimitet, da se ne provodi prema međunarodnim standardima za ovu vrstu upravne prakse, a posebnu zabrinutost su, osim lokalnih arapskih muslimana, izrazili i kršćani Aramejci i Kaldejci. Svi zajedno ističu da se ovim popisom želi promijeniti demografska ravnoteža u korist Kurda, posebno nakon masovnog raseljavanja uzrokovanog u pet godina sirijskog sukoba.
Političke i vojne snage sirijskih Kurda djeluju kao politički entitet neovisan od središnje države, bez obzira na činjenicu da je Hasaka regija sirijske države. Prema istim izvorima, čak ni većina Kurda ne prihvaća politički liniju kurdske “Stranke demokratske unije” (PYD), koja popisivanjem stanovništva u ovom trenutku pokušava promijeniti demografsku sliku pokrajine, naravno, sve u skladu s njenim separatističkim težnjama.
Za kraj spomenimo i ISIL, koji od velikih gradova nadzire samo Raqqu, glavni grad istoimene pokrajine u pustinjskom području Sirije. Nema sumnje da je za Damask zauzimanje Aleppa velika vojna i diplomatska pobjeda, koja će uvelike promijeniti ravnotežu snaga i ojačati međunarodni utjecaj legitimnih sirijskih vlasti.
U ovom trenutku nijedna zapadna vlada ne može ne uzeti u obzir Bashara Al-Assada, niti tražiti od njega da napusti predsjednički ured i zemlju.
Istina, zbog činjenice da je ISIL opet zauzeo Palmiru proslava Aleppa traje uz gorak okus u ustima. No, s druge strane, iako Palmira ima ogromnu simboličnu važnost, ovo mjesto nije od ključne strateške važnosti, a ovaj potez militanata “kalifata” je za mnoge bio pokušaj da se odvrati pozornost od Aleppa, ali i da se zapadnim medijima da prilika da umanje značaj oslobađanja drugog po veličini grada u zemlji. Istog je mišljenja i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, koji je izjavio:
“kako je ISIL napadom na Palmiru dao prostora za disanje militantima okruženim u Aleppu”.
Po završetku velike bitke za Aleppo će sirijska vojska imati snage kojima ponovno može osloboditi Palmiru, iako nitko ne zna kakvi su operativni planovi i kada će se to dogoditi.
Gledajući kartu Sirije, možda će sada prioritet biti proširiti sigurnosni perimetar oko Aleppa, kako bi grad konačno mogao početi živjeti normalno. U tom smislu je ključna komunikacija s Damaskom, što znači pokretanje operacija u smjeru pokrajine Idlib. Ključni cilj ovih operacija bi bila autocesta M5, koja povezuje sjever i jug zemlje, odnosno Aleppo i Damask. U tom scenariju bi sa zapada pritisak na islamiste mogle vršiti snage iz planina Latakije, a s juga one iz one pravca Hame. Proteklih tjedana su za nova bojišta spremne i snage iz šireg područja Damaska, koje su obavile veći dio posla čišćenja islamističkih enklava u širem području sirijske prijestolnice. No, dio tih snaga će sigurno biti prebačen u pokrajinu Dara’a, a tek onda bi se mogla planirati velike operacije protiv terorista “Islamske države” u pustinjskim područjima.
Tu je i situacija oko Al-Baba, kojeg svi žele zauzeti, ali nitko nema dovoljno snage za posljednji veliki udar na ISIL. Ankara je u pomoć proturskim islamističkim skupinama u to područje poslala 300 “Plavih beretki”, odnosno, bojnu komandosa 11. brigade turske vojske, koja bi, prije odlučujućeg napada na grad Al-Bab, trebala poboljšati borbene sposobnosti prvih linija “Štita Eufrata“.
Međutim, samo deset kilometara južnije se nalaze sirijske snage, a istočno i zapadno su Kurdi, kojima je kategorički imperativ ujediniti područja istočno i zapadno na sirijsko-turskoj granici. Iako je Ankara najavila da je Al-Bab “strateški cilj” proturskih islamističkih milicija i turske vojske, i da neće dozvoliti da ga zauzmu Kurdi, trenutno je situacija nejasna i jedno sigurno jest da su turska vojska i proturske milicije nadomak gradu, ali da ISIL ne misli položiti oružje bez borbe, kao što je bio slučaj na početku kampanje “Štit Eufrata” u gradu Jarabulusu.
No, sve su ovo planovi neprijatelja Sirije, zemlje koju čeka dug put do potpunog oslobođenja. Ipak, slavlje u Aleppu i uklanjanje barijera na gradskim prometnicama označavaju put kojim treba krenuti, jer pobjeda u Aleppu nije samo oslobođenje jednog od glavnih gradova jedne od sirijskih pokrajina, nego pobjeda ujedinjene Sirije protiv barbarstva i sponzora terorizma diljem Bliskog istoka i šire.