Kako je saborski zastupnik Željko Glasnović na tribini u Australiji falsificirao sadržaj Haške konvencije o zakonima i običajima rata, pronalazeći u njoj dopuštenje i opravdanje za strijeljanje partizana u Endehaziji… I kani li po istoj konvenciji strijeljati i one koje danas naziva “Crvenim Kmerima”
Jedna od najčitanijih vijesti dana jučerašnjeg stigla je iz Australije, gdje je saborski zastupnik dijaspore i umirovljeni general Željko Glasnović hrvatskim iseljenicima nadahnuto govorio o novostima iz Staroga Kraja. Ako je vjerovati izvještajima s južne hemisfere, Glasnović je i u Australiji opravdao svoju reputaciju osvajača hrvatskoga kulturnog prostora.
Tako je svatko onaj tko na Najmlađem Kontinentu žudi za književnim novitetima u domovini, direktno od Glasnovića mogao dobiti sljedeću preporuku za trenutke razbibrige i kulturnoga uzdizanja: »Imate knjigu ‘Zločini odmetnika u NDH’. To je tiskalo Ministarstvo vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske.«
Umirovljeni general voli ostavljati dojam pasioniranog čitatelja svega i svačega – od Cicerona do Huntera S. Thompsona – pa takvom eruditu nije za zamjeriti što je iseljenike, uslijed zbrke u glavi prekrcanoj knjižnom građom, nehotice obmanuo, fulajući i naslov knjige i nakladnika.
Pretpostavljam da je Glasnović svoju australsku publiku htio zaintrigirati za literarne čari tzv. Sive knjige pod punim naslovom »Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima Hrvatske narodne države«, objavljene nedavne 1942. u nakladi Hrvatskog Izdavalačkog Bibliografskog Zavoda, ali po nalogu Ministarstva vanjskih poslova NDH, a čiji se pretisak pojavio nešto nedavnije 1991. u izdanju Hrvatske demokratske stranke.
Besjedeći o lijepom štivu, književni trendseter Glasnović se pohvalio da u svojoj biblioteci ima i raritetni primjerak radne knjižice Milorada Pupovca. I ne samo da posjeduje tu bibliofilsku dragocjenost, nego ju je i pročitao od korica do korica. Stoga je iskoristio prigodu da je znatiželjnom čitateljstvu u Australiji prepriča vlastitim riječima: »Znate šta piše tu? Komunistička partija – član i ‘profešn’ – optičar.«
Založio se prosvjetitelj Glasnović i za procvat historiografske produkcije u Hrvatskoj, pozvavši Hrvate da sami pišu svoju povijest, pa tako i povijest Nezavisne Države Hrvatske koja je »bila međunarodno priznata«, a danas se, eto, stotine i stotine kutija s njezinim arhivskim dokumentima nalaze u Beogradu i nitko ih ne traži natrag.
U istom dahu je ovaj osvjedočeni humanist – koji je povijest hrvatskoga obućarstva i stomatologije odavno zadužio besmrtnom krilaticom »Ovdje demokracija i nije potrebna. Nama treba vojna uprava i čizma u zube!« – izložio i načela civiliziranog ratovanja koja su se u toj »međunarodno priznatoj državi«, izvan svake sumnje, duboko poštivala i široko primjenjivala.
»Tko su bili partizani? Oni su bili teroristi. Po Haškoj konvenciji iz 1908., vi ste njih mogli strijeljati!« – kazao je Glasnović, ne opterećujući ni sebe ni slušateljstvo suvišnim činjenicama.
Na stranu sad što se poslovično akribičnom generalu omakla pogrešna godina, budući da 1908. nije potpisana nikakva Haška konvencija. Valjda je mislio na Hašku konvenciju o zakonima i običajima rata na kopnu uz pripadajući joj Pravilnik o kopnenom ratovanju iz 1907. Ona, međutim, nijednom odredbom ne dopušta niti odobrava da se strijelja bilo koga. Valjda je zbog toga vlasti »međunarodno priznate« i planetarno ugledne Endehazije i nisu ratificirale.
Ali zato je NDH potpisala druge važne dokumente koji su svjedočili o njezinoj privrženosti stečevinama međunarodnog prava: pristupnicu Trojnom paktu, Rimske ugovore, objavu rata Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, ali i rasne uredbe prema kojima su i civili nearijevske pripadnosti bili tretirani kao teroristi koje se moglo strijeljati, zlostavljati, pljačkati, zatvarati u koncentracijske logore, mučiti, istrebljivati…
Pa kad Glasnović danas falsificira sadržaj Haške konvencije iz 1907. kako bi opravdao zločine ustaških vlasti prema »teroristima«, vjerojatno mu ne bi bilo teško da, služeći se istom metodologijom, pokuša objasniti po čemu to ustaški režim – instaliran voljom Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija koji su u to vrijeme terorizirali skoro čitavu Europu – nije bio teroristički. I da, takav načitan, obznani je li još itko na ovom svijetu – izuzev nacifašista, njihovih marioneta i sljedbenika – borce protiv fašističkog terora nazivao teroristima koje je dopušteno i štoviše poželjno strijeljati.
Sveukome Glasnoviću valjda ne bi predstavljalo problem da nam, na kraju krajeva, otkrije i po čemu to on osobno, kad zagovara zamjenu demokracije vojnom upravom i čizmom u zube, nije terorist. I koji ga to zakon štiti od sankcija za propovijedanje mržnje, za pozivanje na nasilje i na uvođenje vojne diktature?
Čuli su, eto, hrvatski iseljenici od Željka Glasnovića mnoštvo književnih, međunarodno-pravnih i historiografskih novosti iz daleke postojbine koja im se, sudeći po izlaganjima saborskoga zastupnika, morala učiniti udaljenijom u vremenu negoli u prostoru. Kao da je kalendarski zaostala jedno tri četvrt vijeka.
Kako bi upotpunio taj dojam, Glasnović je svoje friške vijesti iz četrdesetih godina prošloga stoljeća začinio informacijom o pilotima NDH koji su »bili uspješniji i od savezničkih«, e da bi danas pali u zaborav.
Donio je Glasnović iseljenicima, istinabog, i poneku nešto manje pljesnivu novicu od ovih endehazijskih »breaking news«, poput recimo one o »Crvenim Kmerima« koji »nikada nisu željeli hrvatsku državu« i koji su »nekad hodočastili u Beograd, a sad idu u Bruxelles«. Pa neka pod južnim nebom nagađaju je li uvaženi gost iz suvremene Hrvatske pod tim briselskim hodočasnicima mislio i na aktualnog hrvatskog premijera Andreja Plenkovića…
I neka im Glasnović objasni po kojoj je međunarodnoj konvenciji dopušteno strijeljati te »Crvene Kmere«