Kucati na vrata koja je Vučićeva vlada već otvorila usvajanjem Akcijskog plana za ostvarivanje prava hrvatske i svih ostalih nacionalnih manjina u Srbiji jalov je i nepotreban posao, a u konačnici može donijeti više štete nego koristi
U ožujku ove godine Ministarstvo prosvjete Srbije, Hrvatsko nacionalno vijeće u Srbiji i Zavod za izdavanje udžbenika potpisali su memorandum kojim su definirali mjere i aktivnosti kojima će unaprijediti i pospješiti obrazovanje na hrvatskom jeziku. Memorandum je potpisan odmah nakon što je Vlada Srbije usvojila Akcijski plan za ostvarivanje prava nacionalnih manjina kao dio pristupnog pregovaračkog paketa s Europskom unijom u poglavlju 23 o pravosuđu i ljudskim pravima i slobodama.
Vlada Srbije je Akcijski plan izradila na temelju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe, Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima te izvještaja ekspertne misije Europske komisije za nacionalne manjine. U njegovoj izradi aktivno su sudjelovali stručnjaci Vijeća Europe i predsjednici i predstavnici svih vijeća nacionalnih manjina, pa i Hrvatskog nacionalnog vijeća. Njegovu realizaciju nadzire Savjet za nacionalne manjine kao radno tijelo Vlade Srbije, a čine ga predsjednici vijeća nacionalnih manjina. Savjet kvartalno analizira i ocjenjuje realizaciju Akcijskog plana koji se sastoji od jedanaest poglavlja, među kojima su i kultura i mediji, obrazovanje te upotreba jezika nacionalnih manjina. Nakon dva tromjesečja od usvajanja Akcijskog plana, Savjet je zaključio da je realizirano oko 80 posto planiranih mjera i aktivnosti.
Početkom ovog mjeseca i premijer Andrej Plenković najavio je da će položaj Hrvata u Srbiji biti jedna od glavnih tema bilateralnih razgovora sa Srbijom. Učinio je to nakon sastanka s predsjednikom Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji Slavenom Bačićem i predsjednikom Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i zastupnikom u Skupštini Srbije Tomislavom Žigmanovim. Žigmanov je u intervjuu ‘Večernjem listu’, nakon susreta s Plenkovićem, pobrojao ključne probleme s kojima se Hrvati u Srbiji svakodnevno suočavaju, no pritom je naglasio: ‘Moram reći da nakon susreta premijera Aleksandra Vučića i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović ima određenih pomaka kad je riječ o izdavanju udžbenika na hrvatskom jeziku, otvaranju novih odjela u obrazovanju te povećanju broja sati našeg programa na Radiju Novi Sad, no najveći problem i dalje su integracija hrvatske manjine u srbijanskom društvu te politička reprezentacija u Srbiji. Sadašnji model ne odgovara pripadnicima hrvatske zajednice kao relativno male, teritorijalno disperzirane i ranjene zajednice koja je trpjela fizičko nasilje 90-ih godina, gdje još postoje rašireni strah i osjećaj nesigurnosti.’ Nije rekao, ali je činjenica da postojeći model izbora zastupnika nacionalnih manjina ponajprije odgovara najbrojnijima među njima, Mađarima i Bošnjacima, pa su ga one isforsirale.
Žigmanov je pri kraju intervjua poručio: ‘Mi želimo jednakost, dostojanstvo i ravnopravnost u srbijanskom društvu čiji smo lojalni članovi, gdje uredno i iznad prosjeka plaćamo poreze. Želimo jednake šanse, no to teško možemo ostvariti bez podrške i interesa RH.’ Na novinarski upit jesu li od premijera Plenkovića dobili jamstva da ‘neće biti zaboravljeni’, odgovorio je da je to bio tek prvi njihov susret i da ‘neka velika jamstva nisu dana jer Hrvatska za to nema mehanizma, ali premijer je izrazio podršku našim nastojanjima i političkim zahtjevima’.
O hrvatskoj blokadi otvaranja pregovaračkog područja 26 o obrazovanju i kulturi, koje je Srbija trebala ovih dana otvoriti u paketu s poglavljima 5 i 25 u pristupnim pregovorima s EU-om, Žigmanov, ali i Plenković javno nisu rekli ni riječi. Nekako je bilo logično da blokiranje tog pregovaračkog područja nije imalo smisla nakon što su se stvari za Hrvate u Srbiji u području obrazovanja, kulture i medija počele mijenjati nabolje, ponajprije zbog realizacije srpskog Akcijskog plana i Deklaracije koju su potpisali predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Vučić. Kucati na vrata koja je Vučićeva vlada otvorila usvajanjem Akcijskog plana za ostvarivanje prava hrvatske i svih ostalih nacionalnih manjina u Srbiji jalov je i nepotreban posao, a u konačnici može donijeti više štete nego koristi, pogotovo hrvatskoj manjini u Srbiji, a recipročno i srpskoj u Hrvatskoj. Umjesto da budu most između dvije zemlje, kako im se tepa, još jednom će poslužiti kao moneta za potkusurivanje.
Plenković, Bačić i Žigmanov jedini znaju je li na njihovu sastanku dogovorena blokada srpskog otvaranja pregovaračkog poglavlja o obrazovanju i kulturi kao mehanizam pritiska na srpske vlasti da ubrzaju realizaciju hrvatskih manjinskih prava u tim oblastima, čije je pak ostvarivanje definirano u već otvorenom pregovaračkom području o pravosuđu i ljudskim pravima i slobodama. Kako god, rezultat je jednak onomu kad se ptice pokuša loviti topom. Hrvatska blokada srpskog otvaranja jednog od najlakših pregovaračkih područja (26) kako bi se Srbiju prisililo da ubrza primjenu kriterija i standarda iz jednog od najtežih pregovaračkih područja (23), koje se zbog toga među prvima otvara i posljednje zatvara, dodatno je pogoršala ionako loše i krhke hrvatsko-srpske odnose.
S obiju strana Dunava odmah je krenulo licitiranje tko se kojoj od dviju nacionalnih manjina u bližoj i daljoj prošlosti više krvi napio, a u medijima su nebom iznad Hrvatske i Srbije već uzletjeli i američki vojni helikopteri i ruski vojni avioni. U Bruxellesu su pak svemu pristupili kao još jednoj balkanskoj tučnjavi u koju se zasad ne žele miješati jer su procijenili da spada u red onih koje naglo planu i još brže se ugase. Uostalom, premijer Plenković i inoministar Stier već su najavili da bi se neotvoreno poglavlje moglo otvoriti već početkom sljedeće godine, a to je ovjerio i europovjerenik Hahn.
Premda izgleda kao još jedna bura u čaši vode, najnovija epizoda u hrvatsko-srpskom utjerivanju ‘povijesne pravde’ svjedoči da su vladajuće elite i jedne i druge zemlje još uvijek okovane nacionalističkim ludilom iz devedesetih godina koje ih priječi da konzumiraju i ona rješenje koja su im ponuđena na europskom pladnju. Umjesto da neposredno dogovaraju kako da Hrvatska kao članica Europske unije, a Srbija kao kandidatkinja za članstvo što efikasnije i brže primijene eurostandarde koje su preuzele, odnosno preuzimaju, Plenkovićeva i Vučićeva vlada krenule su stopama svojih prethodnika koji su se najčešće bavili time kako da jedni druge zaskoče i prevedu žedne preko vode, jer navodno većina birača s ove i one strane Dunava od njih to očekuje zbog međusobne mržnje koja se stoljećima u njima taložila. Ako im je konačni politički cilj da s one strane Dunava posve nestane Hrvata, a s ove Srba, onda su još jednom pokazali da su dobri učenici svojih učitelja na koje se još uvijek pozivaju i u koje se javno i tajno zaklinju.