Uvažavajući prijedloge vijeća koje je (p)ostavio Zlatko Hasanbegović, ministrica kulture u posljednjem krugu otkupa knjiga za narodne biblioteke nastavlja provoditi staru politiku novim financijskim sredstvima
![]()
Siva perspektiva
Ako je retorika Nine Obuljen Koržinek donijela dobrodošao ideološki zaokret Ministarstvu kulture, njena se politika za sada svodi na nastavak starih praksi novim sredstvima. A sredstva su, jasno, financijska: u trećem ovogodišnjem krugu otkupa knjiga domaćih izdavača za fondove narodnih biblioteka, ministrica je – u skladu s prijedlozima stručnog vijeća koje je (p)ostavio Zlatko Hasanbegović – potrošila oko 4,2 milijuna kuna: po prilično visokoj cijeni na kraju smo dobili omanji kulturni skandal. Među otkupljenim naslovima, naime – izvijestili su već i oni mediji koji kulturu prate samo marginalno – nema ‘Pjesama iz Lore 2016.’ Borisa Dežulovića, zbirke ‘Step by step – Stepinac’ Predraga Lucića ni stripa ‘List vode – Atlantida’ Alema Ćurina. Nastavljamo niz: odbijeni su još i prijevod kapitalne trotomne ‘Povijesti seksualnosti’ Michela Foucaulta, ‘O političkom’ Chantal Mouffe, ‘Trpite ono što morate?’ Janisa Varufakisa, ‘Marx nije mrtav’ Damira Pilića, ‘Rasprava o miru i nasilju’ Nerzuka Ćurka, ‘Gazda’ Saše Paparelle, ‘Stranac’ Rade Šerbedžije, ‘Avangarda krležiana’ Predraga Brebanovića, ‘Ne uzimaj me u usta’ Saše Ćirića, ‘Radikalnost ljubavi’ Srećka Horvata, čak četrdesetak strip-albuma… S druge strane, kriterije zadovoljavaju sva četiri toma sabranih komentara Ivana Miklenića iz Glasa Koncila pod naslovom ‘Okovana Hrvatska’, studije i monografije o Domovinskom ratu i hrvatskim banovima, ‘Otajstvo Trojedinoga Boga u slikovnome izričaju’ Marije Pehar i četiristotinjak primjeraka knjiga Ivana Aralice. Činjenica da je Ministarstvo kroz cijelu 2016. za otkup knjiga izdvojilo samo 9 milijuna kuna – čak za četvrtinu manje nego prošle godine – tako se najednom ne doima pretjerano problematičnom. Doduše, bilo bi nepošteno reći da je selekcija bila ideološki posve crno-bijela: više nam se, nekako, čini siva. A takva je i perspektiva: nastavi li ministrica u ime proklamirane stabilizacije institucija uvažavati sugestije povjerenstava i vijeća što ih je – u pohodu na te iste institucije – postavio njen predšasnik, još ćemo neko vrijeme svjedočiti kulturnoj politici lišenoj minimalnog senzibiliteta spram albuma vrhunskih svjetskih stripaša, naslova novije društvene teorije i autora tzv. regionalne književnosti. Svjedočit ćemo dakle politici zakukuljenoj u nacionalni konzervativizam, reduciranoj na mentalni izolacionizam, zaostaloj negdje na prijelazu iz dvadesetog u devetnaesto stoljeće. Ili, da to kažemo sasvim kratko: Hasanbegović je otišao, živio Zlatko.
Centar Tomaž Šalamun
A dok strpljivo čekamo da se potezi nove ministrice usklade s njenim obećanjima, po sretnije vijesti iz kulture idemo preko granice. U utorak, 27. decembra, na drugu godišnjicu smrti Tomaža Šalamuna, u Ljubljani će biti otvoren centar posvećen jednom od najvećih slovenskih i (post)jugoslavenskih pjesnika. Njegova udovica, slikarica Metka Krašovec, javnosti ustupa veliku Šalamunovu zbirku knjiga; osim knjižnice, novi će centar ugošćavati predavanja, promocije i tribine, pa zainteresiranije među ovdašnjim ljubitelji(ca)ma poezije drugarski upućujemo u Cankarjevu 5.
Činjenično stanje
Otkako je upitna teza da živimo u ‘postčinjeničnom dobu’ proglašena neupitnom činjenicom, zbunjene zapadne elite pronašle su rješenje za svoje probleme. Brexit, Trumpova pobjeda, uspon populističke desnice: sve se to zbiva zato što društvene mreže propuštaju neprovjerene medijske vijesti, a zatucane su mase dovoljno glupe da takvim vijestima povjeruju. Zvuči jednostavno: hajde da provjerimo. Kao što to, recimo, u pronicljivom eseju ‘The Fallacy of Post-Truth’, objavljenom na portalu Jacobin, čine danski politolozi Rune Møller Stahl i Bue Rübner Hansen, postavljajući elementarno pitanje: a kada je zapravo ‘postčinjenična era’ započela? Prije nekoliko tjedana, kada je Oksfordski rječnik proglasio ‘post-truth’ riječju godine? Ili da se ipak vratimo u prethodnu deceniju, kada je cijeli svijet sasvim ozbiljno raspravljao o tajnim oružjima za masovno uništenje na Bliskom istoku, pa krenuo u katastrofalnu vojnu intervenciju? Zašto ne u devedesete, kada je skandal oko Billa Clintona i Monice Lewinsky inauguriran u centralno političko pitanje Sjedinjenih Država? Možda vrijedi pokušati još ranije: s tajnim ratovima Ronalda Reagana u Srednjoj Americi osamdesetih, s medijski potenciranim lovom na komunističke vještice pedesetih? Priča o ‘postčinjeničnom dobu’, ukratko, ima dosta stranu: nema puno veze s činjenicama. A kada je dijagnoza promašena, ni tretman ne može biti bolji: Facebook, po mnogima glavni krivac za širenje lažnih vijesti, pokrenuo je ovih dana veliku ofanzivu na medijske neistine, oslonivši se pritom isljučivo na dobru volju svojih korisnika i volonterski rad nekolicine suradnika. Ubuduće, svaki prilog koji dovoljan broj ljudi na Facebooku označi kao netočan bit će poslan na provjeru navodno neutralnim novinarskim organizacijama: padne li kod njih na testu, past će i u našem news feedu, pa bi lažne vijesti, žigosane procjenom neovisnih stručnjaka, trebale potonuti duboko u informacijski talog. Jedna od bogatijih medijskih korporacija na svijetu odlučila je dakle problem riješiti tako da pritom ne potroši ni dolar: autsorsajući odgovornost ‘običnim’ korisnicima i neplaćenim novinarima sada nam uzroke problema nudi kao njegovo rješenje. Najprecizniji komentar ove zamisli sastavila je za sada njemačka vlada: uoči parlamentarnih izbora raspisanih za septembar iduće godine spremaju se u parlament uputiti prijedlog zakona prema kojem će Facebook za svaku lažnu vijest koju ne ukloni u roku od 24 sata platiti kaznu od pola milijuna eura.
KickAss se vraća
‘Neprijateljska propaganda’ sklona je, u praksi i teoriji, internetskoj pirateriji: stoga smo na ovom mjestu revno bilježili havarije svih većih gusarskih sajtova, a njih je u godini na izmaku bilo mnogo. U julu je, podsjetimo se, potonuo golemi KickAss, mjesec kasnije ugasila se popularna tražilica Torrentz, u septembru Torrenthound, a u novembru muzički tracker What.cd: sada se, napokon, čini da možemo šerati i jednu lijepu vijest. Prvi koji je otišao, naime, prvi se i vraća: najveći dio ekipe koja je održavala KickAss izdržao je miniranje sajta i istragu američke Vlade, skoro pola godina popravljao štetu pa ovih dana napokon ponovno izronio na površinu. Na novoj adresi Katcr.co stvari, doduše, još uvijek zapinju i škripe, učitavanja su spora i stranica se ruši, ali programeri obećavaju da će KickAss uskoro opet izgledati kao u vrijeme kada je bio najposjećeniji torrent servis na svijetu. Usput odbacuju optužbe za kriminal: ‘KickAss Torrents je forum zajednice internetskih korisnika i tražilica torrenta. To je smisao onoga što mi jesmo i radimo, i to se neće promijeniti. Usprkos drukčijim mišljenjima, torrenti nisu ilegalni’, upozoravaju, podsjećajući da službe za sigurnost Sjedinjenih Država još uvijek istražuju pokretače sajta, bez obzira na to što oni nisu američki građani i ne podliježu američkim zakonima.