U predblagdanske dane u Australiji se zametnula rasprava o rodnoj razdijeljenosti dječjih igračaka i o tome da bi se i dječacima trebale poklanjati barbike. Kako je riječ o jednome od najtvrđih tabua naše civilizacije, koji je, kao i svaki drugi tabu, i silno izazovan i pogodan za svjetonazorske ratne manevre, tako se priča munjevito proširila po velikim svjetskim novinama, da bi na kraju stigla i do naših krajeva. Za mene, međutim, prekasno. Četrdeset i tri-četiri godine prekasno.
Bio sam šestogodišnjak, bila je ista ovakva zima, samo sarajevska, birvakteilska, s više minusa i snijegom do uzavrat, išli smo Titovom ulicom pored Olomana, kada sam u prodavaonici igračaka, inače najboljoj u mom životu, ugledao veličanstvenu lutkinu kuću. Dvokatnica s prizemljem i tavanom, sagrađena od drveta, s kuhinjom, nekoliko kupaonica i s tri velike, prostrane sobe i jednom manjom, dječjom, puna namještaja i pokućstva, sve to veličine omanjeg pisaćeg stola. Cimnuo sam majku za rukav, rekao – ja bih ono, a ona mi je nezainteresirano uzvratila – to je za djevojčice. O, kako sam se tad posramio, ama za deset sljedećih djetinjstva i za sav odrasli život nije me oblio takav sram, jer sam poželio nešto što je žensko.
Poslije sam, kad god bismo prolazili glavnom sarajevskom ulicom, okretao glavu na drugu stranu, sve dok jednoga dana, konačno, nisu iz izloga sklonili lutkinu kuću, dok je netko nije kupio i nije se našla u sobi nekoga tko je bio te sreće da se rodi kao djevojčica. Godine su morale proći, morao sam odrasti, odvojiti se od kuće, progledati svijet drukčijim očima, pa da shvatim zašto mi je majka ono rekla. Uglavnom zato da me “skine s dnevnog reda” – bila je to njezina fraza, pa da je ovdje ponovim. Baš joj je u kući trebala ta skalamerija od lutkine kuće i baš joj je trebalo da joj se svuda po kući povaljuje minijaturni namještaj. Ali čak i da nije tako, lutkina kuća iz njezine perspektive nije bila za dječake. Zbog lutke, naravno. Iako mene nikakve lutke nisu zanimale – onda kao ni danas – niti su me zanimali drugi ljudi, plastični i gumeni ili živi, moji vršnjaci, kao ni oni stariji. Zanimale su me te male puste sobe, minijaturni kamini, starinska kuhinja u prizemlju, i tavan na koji bih mogao pospremati stare stvari.
Je li to ženska ili je to muška igra? Nemam pojma. Odrastao sam i više se ne sramim, ali grdno sam im zamjerio, prvo majci, a onda i ostatku svijeta, što su mi uskratili lutkinu kuću. Kada se nađem u velikom njemačkom ili švicarskom gradu – gdje idem jer ljude zanima moje umijeće pričanja i pisanja malih i velikih priča – potražim u gradskom vodiču ili telefonskom imeniku, raspitam se pa nađem dućan s lutkinim kućama. I onda stojim pred izlogom i dugo gledam. Danas su to, uglavnom, igračke za odrasle, zanimacija za hobiste, kao što je to i sklapanje minijaturnih drvenih jedrenjaka ili aviona iz Drugoga svjetskog rata, i da nisam takav kakav jesam, da mi čežnja nije važnija od njezina ostvarenja, mogao bih si i danas kupiti lutkinu kuću, namjestiti je nasred radne sobe, graditi je, adaptirati, naseljavati, preuređivati, kupovati novi namještaj – jer se u dućanima s lukinim kućama može kupiti baš sve, u bezbroj varijacija i stilova i u minijaturnim razmjerima – ali već imam previše takvih, čudnih interesa, da bih si priuštio još jedan. Osim toga, ono što je ostalo izgubljeno u djetinjstvu, to će zauvijek ostati nenadoknadivo. Ne mogu da prestanem čeznuti za lutkinom kućom, jer je nisam dobio kada je za to bilo vrijeme.
Vjerojatno postoje dječaci koji isto tako požele lutku. Barbiku ili neku drugu, jednako realističnu. To je još nešto u čemu odrasli pokazuju nerazumijevanje prema djeci, iako se ne tiče nikakvog rodnog ili kulturološkog tabua: djeca čim se izvuku iz pelena, čim odrastu u male ljude, žele što realističnije igračke. Djeca ne podnose stilizaciju, ne vole grube i neprecizne drvene igračke, folklorne igračke kojim su se igrali njihove šukunbabe i šukundjedovi, djeca ne vole dizajn igračaka, nego traže igračke koje bi bile kao prave. Auto kao pravi, kuća kao prava, lutka kao prava.
Tko su dječaci koji potajno žele barbike, ali umiru od srama da ne iznevjere svoju muškost? Kada si sasvim mali dječak, do muškosti ti je zbog nekog vraga više stalo nego kada si već stari kenjac. Odrasla je predrasuda, uglavnom potpuno neutemeljena, da će od dječaka koji se igra lutkama svašta biti. I da će, da prostite, biti peder kad odraste. A u toj su stvari roditelji u golemoj većini zastrašujuće konzervativni: čak i oni koji podržavaju homoseksualce u borbi za emancipaciju i ljudska prava, i oni koji ponosno šetkaju na paradama ponosa, prečesto se groze toga da im kćeri ispadu lezbijke, sinovi pederi. I onda im je noćna mora da im se sinčići ne poigraju barbikom.
A ustvari ta vrsta interesa nema puno veze s tim u koga će se tko zaljubljivati kada odraste. Više bi se to moglo ticati nekih budućih roditeljstava. Zašto ne bismo mislili da će dječačić koji se brine za svoju barbiku, navečer je nosi na spavanje, ujutro je strpljivo hrani, a onda je izvodi u kolicima u grad, biti tako brižan i prema svojoj djeci? Meni se to čini nekako logično. Vama ne? Nego mislite da će taj dječačić, božemiprosti, odrasti u grdnog homoseksualca, pa se stvar može preduprijediti samo time da mu se umjesto barbike kupi traktor, svemirski pištolj i nogometna lopta s logom posljednjeg Svjetskog prvenstva? Nije lako vašoj djeci s vama, nije lako pederima s vašom podrškom, nikome nije lako…
Na meni se već u ono vrijeme vidjelo da neću imati djece: nimalo me nisu zanimale barbike, ni bilo kakve lutke, ni kositreni vojnici koji će se u kasnijim desetljećima transformirati u avatare, ni itko živ do li mene samog. Samim sam sobom mogao naseliti svaki moj svijet. I to je, vjerojatno, neki psihološki defekt, ali iz tog je defekta, recimo, nastala i potreba za pričanjem priča. Iz defekta se, dakle, rodila moja profesionalna orijentacija, koju se, gledano iz današnje perspektive, moglo naslutiti u ranom djetinjstvu i u izboru igračaka kojim sam kroz djetinjstvo vođen.
Iako sam, dakle, bio fasciniran uređenjem lutkine kuće, razmještanjem minijaturnog namještaja, preuređenjem sitnih interijera, lijepljenjem tapeta po zidovima manjim od dlana, ništa me od svega toga kao odraslog čovjeka neće privlačiti. Ili hoće: ali samo u minijaturi, u lutkinoj, a ne u mojoj kući, i u priči. Djetinji interesi su se transformirali u neke druge interese, a nabralo se fobija i trauma zbog kojih, da me je ikada i zanimalo rušenje pravih zidova u pravim stanovima, kupovina pravog namještaja i pretvaranje spavaćih soba u kuhinje, dnevnih boravaka u kupaone, a tavana u studije za kreativni rad, u međuvremenu bi me od toga već prošla volja. Pravila igre razlikuju se od životnih pravila. I malo kome se u životu dogodi da mu odrasli život proistekne iz dječje igre. To je još jedan od razloga zbog kojih bi dječacima u ruke trebalo dati barbike, ako ih barbike baš i zanimaju.
U trećem nastavku Knausgaardove “Moje borbe”, najutjecajnije prozne knjige našega doba – što, naravno, neće i ne mogu razumjeti oni koji je nisu čitali – pisac se bavi svojim djetinjstvom. I na vrlo zanimljiv i šokantan način rodnim i seksualnim aspektima djetinjstva. Piše kako je kao dječak uživao da dugo zadržava defekaciju, e da bi mu poslije bilo što teže, da ga boli, i da onda uživa u toj boli. Naravno, mali Karl Ove nije imao pojma što ta njegova fantazija znači, niti što sve konotira. Konotacije će se pojaviti tek u čitateljevoj imaginaciji. Odrastanje je čudo, jer u djetinjstvu, javno ili tajno, skriveno ili raskriveno, prođeš kroz sve faze i forme rodnog, tjelesnog i emocionalnog bivanja: bivaš muško, ali na trenutke i žensko, tvoje su čežnje heteroseksualne i homoseksualne, a usput si psihopat – mravima i skakavcima otkidaš noge i gledaš kako se muče – sadist i mazohist, dobra i nedužna duša, monstrum i dobričina. Kada bi čovjek sve to pamtio, kada se ne bi sramio samoga sebe nakon što shvatio što je sve bio ili što sve jest, bilo bi mnogo lakše i ugodnije biti među ljudima, ali i biti sa samim sobom. Unutrašnji svijet djeteta takav je maštoviti bošovsko-brojgelovski pakao, takva noćna mora s elementima raja, da je tu barbika za dječake sitna i nevažna stvar. Nešto što se više tiče odraslih nego djece, premda bi djeci, dječacima, nesumnjivo bilo drago da i oni mogu do barbike.
U to vrijeme, dok je Karl Ove uživao u tome da u njemu “govno naraste” i da mu onda pri izlasku nanosi bol, krenuo je u školu plivanja, i mama mu je grdnom greškom kupila kapu za plivanje sa cvjetićima. Žensku kapu. O koja je to za njega bila tragedija, koja cjeloživotna trauma, izlaziti pred vršnjake sa ženskom kapom na glavi. E, sad povežite jednu i drugu stvar i dobit ćete rodni i seksualni identitet djeteta.
Nevjerojatno je, međutim, što se većina odraslih ovakvih stvari ne sjeća. U podsvijest našega svijeta potisnuti su čitavi svjetovi. Mnogo veći od onih vidljivih. Otud kolektivne mržnje i ratovi. Sve bi bilo bolje da ste klincu kupili barbiku, a klinki kaubojski pištolj i tenk. Meni lutkinu kuću.