Seriju ulja na platnu “Prokleta posada” ovaj gledatelj sklon je vidjeti i tumačiti na dva načina: kao forenzičku rekonstrukciju događaja na predlošku jedne škotske pjesme, i kao priču koja slikom pripovijeda pjesmu. Ni u jednom ni u drugom tumačenju ne radi se o ilustraciji, niti o slikarovoj inspiraciji pjesmom. “Prokleta posada” nije posljedica pjesme, nego postoji usporedo s njom, ili nastaje iz nje, kao što iz pronađenoga kitovog zuba, iz fosila zuba, biva rekonstruirana cijela životinja, jedan živi organizam i njegova sudbina, zajedno sa sudbinama onih koji su je ulovili, i njihovim sjećanjima na taj događaj. Iz jednoga kitovog zuba – kao i iz jedne škotske pjesme – mogu se rekonstruirati kit i kitolov, a zatim i cjelokupna povijest života na zemlji, od nastanka svijeta do danas.
Serija je izložena u Laubi, blizu Črnomerca, u ulici koja nosi ime zloglasnoga i okrutnog baruna Filipovića, jedne izrazito tople zime. Devet slika, izloženih na ciglenim zidovima i na dvije pregrade čine cjelinu koju je moguće razbijati, i koja će, pretpostavljam, biti razbijena nakon što “Prokleta posada” pređe ocean i doživi svoju njujoršku postavku, nakon čega će svaka od slika dobiti novi, drukčiji smisao, koji će, dijelom, ovisiti i o kontekstu u kojem će biti izložene. Ali jedno je izvjesno, te slike više neće biti “Prokleta posada”, jer se u njima pojedinačno ne nalazi misao cjeline, nego samo svih devet slika čine cjelinu. Treba li unaprijed žaliti za “Prokletom posadom”, za tim što je, uskoro, više neće biti, i razbit će se kao o ledenu santu, kao o Grytviken, na jednoj od devet slika? Ne, jer je u izvjesnome razbijaju serije, razbijanju ovoga djela Zlatana Vehabovića na devet budućih samostalnih djela, o kojima nam je teško govoriti, jer još uvijek na takav način ne postoje, premda su naslikana, upisana sudbina “Proklete posade”. U njoj je, možda, i nehotična metafora ovog kitolova, ali i pjesme koja ga usporedo prati.
“Prokleta posada” muška je priča o samoći. U zoru, ili za vrijeme bijelih noći, na slikama, i pod fantastičnim sumračnim svjetlom galerije, počinje lov na ulješuru. Gledatelj, naravno, ne može – ne želi i ne mora – pobjeći od jednoga od najfantastičnijih romana svjetske književnosti, Melvilleovog “Mobyja Dicka”, koji je u kolektivnu imaginaciju, pa i u moralni osjećaj svijeta, uselio dvojbu. Veličanstven je i duboko grešan lov na kita, veličanstven je to grijeh.
Vehabovićeve slike su narativne i to je u “Prokletoj posadi” naracija iz trećega lica. Istina, on slika autoportret, i vidi sebe iz nemoguće perspektive, onako kako živ čovjek neće sebe vidjeti nikada, osim u snovima, ponekad i u sjećanju. Dakle, vidi sebe onako kako ga gledaju samo drugi – s leđa. Time je gledatelju sugerirano da je riječ o trećemu licu iz sna i iz sjećanja, kada čovjek samome sebi biva drugi. Osim toga, u najvećoj životnoj samoći sebe vidimo odozgor, sa strane, izvan tijela. S leđa.
Pjesma “My Donal” je, međutim, ženska pjesma. Lijepa i tužna, ova škotska sevdalinka ispovijeda gorki bijes njegove žene. Ona ne prihvaća to da njezin čovjek odlazi u lov na veliku životinju samo zbog njezina mirisa, zbog ambre – koju je u ovome jeziku i kulturi do vijeka ozloglasio jedan ugledni fašist – kojom će se zatim, ne misleći, namirisati neka bogata dama, kojoj se ona svojom pjesmom i obraća. Vehabovićeva perspektiva je muška, pripada drugoj strani u događaju, funkcionira na drugo evanđelje. Za razliku od evanđelistice, on nema odnos prema socijalnom momentu u priči. Ne žali svoga života u borbi s kitom, za razliku od nje koja za njegov život strepi, i ogorči se nad onom koja će se namirisati kitovom smrću. U svemu tome postoji i moment one infantilne muške ludosti, koji se javlja u igri, u avanturi, u skrivanju stvarnih razloga za odlazak u rat. On se uživljava u avanturu, a ona misli što će biti s djecom ako se on ne vrati…
Vratimo se jednoj od slika koje će ostati nakon što “Prokleta posada” bude zanavijek razbijena. Mislim da se ta slika zove “Grytviken”. Tamno, jako tamno zatalasano more, i sivo-bijela obala. Može to biti, ovako gledan, i ledeni brijeg, velika santa, koja se otkinula od obale i traži svoj Titanic. Ali nije, nego je to, ipak, Grytviken, to je zemlja, negdje uz divlja mora gdje se ubijaju ulješure. Tako je vide ljudi s kitolovca, ili iz gumenog čamca, iz krhke ljudske perspektive kojoj tu i nije mjesto, pa zato muškarce toliko i privlači. Možda na slici sitno sipi morski snijeg, ali sasvim sigurno puše neki težak vjetar. Gledatelju se, međutim, čini da vidi nešto čega u “Prokletoj posadi” nema, nije eksplicirano. Zahrđali, gvozdeni kitolovac, kabina s prozorima koji su izvana poprskani morskom vodom i naftom. Kroz takav se prozor vidi Grytviken… Premda nije retorična, niti na njoj ima živih, to je ovom gledatelju najvažnija slika u seriji. U njoj se sabralo ostalih osam slika, zato će najzanimljiviji biti kontekst u kojem će se, nakon razbijanja “Proklete posade”, ona naći. Kako, vjerojatno, nikada nećemo vidjeti zid na kojemu će visiti, ili nećemo ući u depo u kojem će biti čuvana od očiju, slobodni smo zamišljati njezin budući kontekst i njezino buduće značenje.
Zlatan Vehabović rođen je 1982. u Banjoj Luci. Prije tri godine je u jednom intervjuu, na pitanje o svome podrijetlu i o okolnostima doseljenja u Zagreb, rekao tvrdo: “Dopuštam si luksuz da još ne razmišljam o Banjoj Luci ili Bosni i Hercegovini.” Ta rečenica zvuči kao manifest i kao stav. Kao šutnja koja o temi i o onome koji šuti govori više od svih ceremonijalno izgovorenih riječi. Istina, u njoj postoji ta mala, od tri glasa sačinjena riječ – “još”. Njome se odgađa nešto što će, po nalogu onih koji pitaju, jednoga dana i uslijediti. I neka tako ostane. Nakon što se jednom otisne, čovjek vječno traga za svojom Hiperborejom. I još je ne nalazi. Ili traga za prostorom savršene samoće – koji je tako genijalno opisivao Melville – koji je zadan već i činjenicom nepovoljne klime. Kitovi i kitolovci su sami već i zato što je riječ o predjelima koji su za svako veće društvo, za ciklame i princeze, prilično nepodnošljivi. Ničim Vehabović nije obavezan, osim svojom Hiperborejom, a na pitanja odakle je, gdje se rodio, slobodan je odgovoriti riječima onoga genijalnog beogradskog Travničanina i Sarajlije: “Svaki čovek mora negde da se rodi…”
Veličina i snaga njegova slikarstva je u misli i u snažnom pripovjedačkom daru. I u zanatu, i u likovnome daru, naravno, ali zanat i dar ne djeluju šokantno. Još od izuma fotografske kamere, likovni dar ne može šokirati. Odavno već ni fotografije nisu šokantne. Slika svijeta, općenito, više nije šokantna. Ljudi su postali slijepci. Ne gledaju, nego osluškuju. I možda je ta nemogućnost da slika šokira i dovela do onoga što se dugo nazivalo “kraj slikarstva”, i nakon čega je genijalni figurativac, pa apstraktni slikar Vojo Dimitrijević na kraju slikao – antislike. Povratak slici, i ovaj mali i vrlo uzbudljivi zagrebački rivajvl slikarstva, pa još figurativnog, uvijek je u vezi s jakom mišlju, ili s pripovijedanjem. (ili s dekoracijom, ali o tome nećemo…) Nije, naime, dovoljno imitirati Luciana Freuda da bi se danas bilo slikar. Trebalo bi imati njegovu privatnu dramu i ludost u vlastitoj glavi. Bez toga je sve samo dekoracija, ili Freud za sirotinju i tranzicijske tajkune i njihove široke bijele zidove.
Zlatan Vehabović ima misao i priču, ima ih na veličanstven, grandiozan način. Nije on nikakva slikarska zvijezda, kao što se priča po našoj maloj varošici, niti je on nastao iz ove ili bilo koje druge kulture. Vehabović je usamljen slučaj, a takav bi bio i da se rodio u Calaisu i doselio se u London, da se rodio u Port au-Princeu i stigao u New York, jer ni u tom slučaju ne bi on bio dionik jedne kulture, niti pripadnik lokalne scene. On ni tada ne bi nastao na valu određenoga trenda ili mode, ne bi bio uspoređivan ili tretiran u lokalnim natjecanjima u bacanju kamena s ramena i lovu na srdele i sitniju plavu ribu. I ne bi bio nikakva mlada slikarska zvijezda. Zvijezde za dekoraciju. Uvredljivo je umjetnikom dekorirati bilo koju, pa i najbjedniju kulturu.
On je slikar velikih formata. Jedan od njih, tih velikih formata, reproduciran je na omotnici moje knjige. Ustvari, ne jedan, nego tri akvarela, na tri različite omotnice iste knjige. Nijedan od njih u stvarnosti nije bio veći od dlana. Ali u svojoj misli, to su uvijek veliki formati.
Jednom davno, jedna mi je gospođa na nevjerojatno šarenom odjelu s voćem u zagrebačkom Mercatoru spomenula Zlatana Vehabovića, podrazumijevajući, vrlo uljudno, da ne znam za tog mladića. Ako mi to prije i nije bilo jasno – jer sam bio vidio jedva nekoliko njegovih studentskih slika – u tom sam trenutku mogao biti siguran da on nikada neće postati dekorativna zvjezdica ove, ili neke druge kulture.
Izvor: jergovic