Grupni portret s gradonačelnikom: “… govorili nismo ništa zagrljeni, zagrljeni…”
Fotografija na kojoj su razdragana i bezbrižna lica snimljena na novogodišnjem prijemu kakve slavonskobrodski gradonačelnik Mirko Duspara već tradicionalno krajem godine organizira za predstavnike medija u glavnoj odaji gradske uprave, kako bi im zahvalio na dobroj suradnji i njihovom radu u godini na izmaku – izaziva i kod gledatelja sklonih aktualnoj vlasti, uslikanim medijskim mediokritetima i kod nezahtjevnih konzumenata medijskih sadržaja, stanovitu nelagodu spram onoga što im se otvorilo pogledu. Sličan efekt polučuju Ezopove basne u kojima se govori o istini supostojanja i uzajamnog podnošenja jačih i slabijih životinja¹. Ma koliko god bile poučne kao vjerne psihološke ilustracije dobrih i loših ljudskih osobina, basne su i sociološko-literarni surogat za prikaz odnosa snaga među slojevima u društvu. Reprezentacija lokalnih medijskih trudbenika uporno se i bez stida i srama odaziva gradonačelnikovim pozivima na režirane novogodišnje prijeme, uvjereni kako se ovaj neće sjetiti da je on lav i da će zaboraviti kako su oni miševi, koze, magarci… I to ne bi bio problem da nasmiješeni predstavnici medija ne dolaze lavu na istinu i noge godinama, tijekom cijele godine. Upravo taj kontinuitet suživota gradskih vlasti i lokalnih raspršivača vijesti, čiji je klimaks novogodišnje druženje u sekularnoj (?) vijećničkoj sali, na čijem zidu, iznad njihovih glava, vjese tri moćna, opominjuća autoritarna simbola, trebao bi zabrinjavati gledatelje fotografije, građane Broda, zapravo. To bezbolno produžavanje odnosa na zasadama međusobnog toleriranja neispunjavanja obveza, to stalno trajanje primirja, ta neprekidna, nekonfliktna veza između prvog političara Broda (i ne samo njega!) i prijenosnika informacija, ta logika „sve je u redu, sve mi je jasno“, to odsustvo odmaka – sve bi to trebalo rezultirati demonstracijama podrivačkog podsmijeha i prezira.
SBPeriskop, mali, ali ne i slabi, elektronički samizdat, istaknuti basnoliki prizor sa svim njegovim reperkusijama i pozadinom smisla, koju orisava ovo veselo prezentiranje pokoravanja autoritetu, uočava, ne samo kao suprotnost vlastitom nezavisnjačkom statusu, nego i kao opreku novinarskoj etici. U tom smislu treba se prisjetiti deklaracije Međunarodne federacija novinara koja služi „kao etnički standard profesionalnog ponašanja novinara“. Njenih devet točaka glasi: 1. Poštovanje istine i prava javnosti na istinu prava je dužnost novinara. 2. U obavljanju svojih dužnosti, novinar će uvijek braniti načela slobode i pravo na objektivan komentar ili kritiku. 3. Novinar će izvještavati u skladu s činjenicama kojima podrijetlo dobro poznaje. Novinar neće izostaviti bitnu informaciju ili krivotvoriti dokumente. 4. Novinar će se uvijek koristiti moralnim metodama, kako bi došao do vijesti, fotografije ili dokumenta. 5. Novinar će sve poduzeti kako bi ispravio objavljenu informaciju čim se ispostavi da je namjerno netočna, pa i bez intervencije ispravka. 6. Novinar će poštovati profesionalne tajne u sveti s izvorima informacije koju je dobio u povjerenju. 7. Novinar je svjestan opasnosti od diskriminacije koju nerijetko potiču mediji, te će sve učiniti da izbjegne produbljivanje tave diskriminacije, posebno one koja je utemeljena na razlikama u rasi, spolu, vjeri itd. 8. Novinar će smatrati velikom uvredom: plagijat, zlobne pogrešne interpretacije i klevete i neosnovane optužbe, a i prihvaćanje mita radi tiskanja neke informacije. 9. Novinar vrijedan ovoga naziva smatrat će svojom dužnošću slijediti već spomenuta načela. Primjećuje li itko ijedno jedino lice s fascinatne fotografije, odgovarajuće slikovite, u smislu nezgodne istine o stanju brodskog novinarstva, a koje se u potpunosti pridržava svih devet točaka? Ni ja!
Novinarstvo svedeno na kroničarenje – ispunjavanje novinskih rubrika/portalskih kategorija o svakodnevnim tekućim događajima, bez “snimaka” egzistencijalnog angsta koji je zavladao srcima i glavama nezaposlenih ljudi, uinvaliđeno povlađivanjem i nezamjeranjem, bez nedvosmislenih stavova o društevnim, političkim, kulturnim i gospodarskim vrijednostima, novinarstvo bez vremenskih i prostornih komparacija, novinarstvo bez otvorenog snebivanja nad očibodećim manifestacijama političkog i ekonomskog Nasilja, Laži i Gluposti, novinarstvo bez osude pljačkaške koruptivnosti, bez kritike gleichschaltunga, bez hrabrosti i strasti, bez evidentiranja ozloglašenih „uspjeha“ lokalnog šerifa, novinarstvo bez poriva da surađuje samo s istinom, novinarstvo nošenja mikrofona i skidanja izjava s diktafona i smartphonea, novinarstvo koje omalovažava vrhunsku litaraturu i rad na sebi, novinarsvo bez revolta u službi društvenih promjena, novinarstvo koje žmiri nad nedopuštenim kadroviranjima, novinarstvo koje ne istražuje, novinarstvo nesklono borbi… novinarstvo je umiljatih ovaca koje hoće sisati dvije majke: svoje šefove, urednike i vlasnike koji su u dosluhu sa spomenutim lavom, i lava samog. Biti između dvije matere, u toplom, nahranjen, zbrinut, ideal je predstavnika brodskih medija. A dok se lagodno sisa, ne kreće se i ne bori za novu duhovnu hranu.
Na jukstapoziciji spram kapitalističko-tranzicijskog realizma koji se u jednom svom sektoru manifestira i kao podložništvo i kao odavno usustavljeni (novinarski) ovčji i mišji rezoni, nalaze se emancipacijski entuzijasti. Za svoju entuzijastičku knjigu Na kraju vremena, svojevrsnu intelektualnu pripremu za bitku, koju prihvaćamo kao radni stimulans, Slavoj Žižek, kaže: „Ova je knjiga u tom smislu borbena i slijedi Pavlovu iznenađujuću relevantnu definiciju: ‘Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovog mračnog svijeta /kosmokratoras/, protiv zlih duhova na nebesima’ (Efežanima, 6:12). Ili, prevedeno na današnji jezik: ‘Naša borba nije borba protiv postojećih korumpiranih pojedinaca, već protiv onih na vlasti općenito, protiv njihovog autoriteta, protiv globalnog poretka i ideološke mistifikacije koja ga podupire.’“
P. S. Valjda je očito da se izrečene kvalifikacije ne odnose na privatne osobe lica s fotografije, koje su, odreda, simpatične, ugodne i odgojene, već na njihov profesionalni habitus.
______________________________________
¹ Tri potkrijepljujuće Ezopove basne
Vuk i pas
Vuk je promatrao uhranjenoga psa na lancu te ga je upitao tko ga je privezao i ugojio. Pas mu je odgovorio da je to učinio lovac. Vuk mu potom reče da ne bi želio da se to dogodi njegovu prijatelju, jer su jednako teški i lanac i glad.
Divlji i pitomi magarac
Jednoga je dana divlji magarac ugledao pitoma magarca u zaklonu. Približio mu se i počeo govoriti kako je sretan, hvalio je njegovu tjelesnu ljepotu i obilje koje mu je dostupno. Nedugo zatim vidio je kako natovaren teško hoda ispred vlasnika koji ga je udarao štapom. Ponovno mu se obratio i rekao: “Nisi sretan kako sam bio mislio. Za obilje hrane i blagodati moraš trpjeti teška poniženja i mučno raditi.”
Lav i magarac
Lav i magarac postali su prijatelji te su krenuli u lov. Na posljetku su došli do jedne pećine u kojoj su živjele divokoze. Lav je stajao na ulazu u pećinu i motrio na njih, a magarac je ušao i počeo njakati da bi ih preplašio. Lav je tako uspio ugrabiti većinu divokoza. Magarac je potom izašao i pitao lava o svojoj odvažnosti i uspjehu. Lav mu je odgovorio: “Prijatelju, i mene bi preplašio da nisam znao da si magarac.”