Nakon 12 odgledanih epizoda, ispunio sam kvotu gledanja TV-a za siječanj. Postojao je dovoljno dobar razlog da kvotu popuni jedna TV serija pogledana u kontinuitetu, razvikane “Novine”. Prvo, seriju potpisuje Dalibor Matanić, režiser koji je pred dosta godina režirao toplu, ljudsku i umjetnički kreativnu priču “Blagajnica hoće ići na more”. Ako niste gledali “Blagajnicu”, grešku svakako ispravite.
Dodatni razlog da konzumiram “Novine” je scenarist, Ivica Đikić, poznati novinar Slobodne Dalmacije i Feral Tribunea, nagrađivani književnik i publicist. Treći je razlog bio kap koja je prelila čašu. “Novine” su jedno vrijeme bile žestoko razvikane. Više puta uhodani medijski desant na građane krenuo je po svim frontovima: mainstream mediji; neovisni mediji ovisni samo o podršci američkih, državnih i EU donacija; samostalni aktivisti (i poneki) iz (svih) tih udruga; nezavisni intelektualci; “tržišni mehanizmi” (navodno je serija prodana nekoj izraelskoj TV kući, koja, navodno, inače ne kupuje inozemne sadržaje); svi s nekim javnim dometom, iole većim od Mujinog, dok Hasi viče na drugo brdo, hvalili su “Novine”. Uobičajena gunđala i mrgudi financirani iz istih izvora, poput desne klike boraca protiv abortusa, nisu držali kontru. Desničari su seriju bar prešutno prihvaćali.
Stanimo malo, polako, ovakva javna podrška rezervirana je samo za specijalne slučajeve. To je privuklo moju punu pažnju.
Ovo neće biti pozitivan osvrt, pa ću s pozitivnim stvarima krenuti na početku. Najpozitivnija stvar su glumci, njihovo uživljavanje u uloge, ali i kostimi i šminka, sukladni društvenim ulogama, i profilima ličnosti koje interpretiraju. Srećom, u većini epizoda, uz rijetke, tužne oscilacije, glumcima su u usta metnuti dijalozi koji prilično odudaraju od klišeiziranih, šupljih i besadržajnih dijaloga iz sapunica, ovdje su dijalozi zanimljiviji i smisleniji.
Pohvalio bih i vizualnu dorađenost. Obrada snimljenog materijala dobro podržava atmosferu svake scene. Pomodarstvo tu ipak uzima svoj danak, pa se naracija pojačava pretjeranim korištenjem pomodarskih efekata, sposobnih da beznačajne scene prikažu kao značajne. U prvom redu tu je slow motion. Izuzmimo iz kritike scene u kojima se likovi umivaju, uranjaju lica u vodu – tu slow motion primjereno doprinosi izričaju. Međutim, u brojnim drugim scenama se korištenje efekata nepotrebno ubacuje i otežava koncentraciju na sadržaj, ili stvara emocionalno ozračje ni iz čega.
Glavne zamjerke
Najvažnija kritika Matanićeve i Đikićeve serije je da se radi o jednom destruktivnom djelu, punom teške dekadencije. S obzirom da nema glavnog lika, već se paralelno vode priče o sudbinama većeg broja likova, krenimo od paralelnih priča i njihovog zajedničkog nazivnika. Svi likovi, osim jedne obitelji, čvrsto su povezani patološkim oblicima seksa i konzumiranjem droga i alkohola.
Junakinja slobodnog novinarstva, poštena i pravedna novinarka s renomeom rušenja nekoliko ministara (rušenja, zapamtite, ne stvaranja!) u slobodno vrijeme “troši” muža svoje mlađe sestre. Taj seks, autori nam neizravno poručuju, i nije nešto, odvija se po unajmljenim sobičcima, a završava ciničnim primjedbama žene “u kvaru”. Kad njen šogor zaboravlja na noćnom ormariću prsten, pri početku serijala, dobiva primjedbu da mu je na ormariću “ostala vjernost”. U zadnjem dijelu serijala mlađa sestra otkriva nevjeru, zajedno s kriminalom svog muža, povezanog s gradonačelnikom, pa se naguta pilula da se ubije. Dio razloga za samoubojstvo je i povezanost sa suprugovim mutnim poslovima, kroz vođenje firme zadužene za pranje novca.
Na kraju, novinarka s patološkim odnosom prema seksu, koja olako povrijedi sestru i zbog nečega što joj nije previše važno, u pijanom druženju s kolegama poručuje mlađoj kolegici, od nedavna slavnoj zbog otkrivanja afere, da je sada “velika” novinarka, ali da će jednog dana shvatiti da je to sve besmisleno, i neka do tada uživa. Kojim pravom takav lik ikome može govoriti što ima, a što nema smisla? No to je samo malen dio destruktivnih diverzija koje autori ubacuju u seriju.
Sve se odvija uz uvođenje alkohola, cigareta, ponekad i droge, u svakodnevno ponašanje. Svi mnogo piju. Sve žene, osim jedne spomenute familije, rado se prepuštaju impulzivnom i izvještačenom seksu, ponekad zbog potrebe da seksom steknu neku poslovnu prednost, zbog bolesnog iživljavanja ili dosade, što završava svađama. Gradonačelnik siluje prijateljicu svoje kćerke, a pri objavi kandidature za predsjednika države mu podmetnu slike iz homoseksualnih orgija, i objave na nekom portalu. Urednica novina, koja to incidentom postaje i prestaje biti, na poslu radi sa suprugom, novinarom koji ju otvoreno vara. Žena s kojom novinar vara suprugu uskoro postaje odvjetnica i, zapravo, prostitutka svog klijenta, bogatog poduzetnika. Supruga tog poduzetnika se drogira, pije, i bivša je ljubavnica gradonačelnika, s kojim je ostala trudna, pa pobacila kod nestručnog nadriliječnika, zbog čega ne može imati djece.
Gradonačelnikov pomoćnik, taj koji po iznajmljenim sobicama bez posebnog veselja spava sa sestrom svoje supruge, završava u zatvoru. Nakon zatvora, serija ga prikazuje kao nelošeg momka koji je, eto, malo pogriješio, i više ne uspijeva uspostaviti kontakt s uvrijeđenom suprugom.
U igri je i poduzetnikova majka, puna informacija o aferama i spletkama. Majka s nadbiskupom kombinira kadrovska rješenja, daje mu novac, na samom početku nepažnjom ubija troje pijanih u automobilu koji izlijeće pred njen teški terenac…
Jedini donekle normalni lik je stariji novinar, na mjestu nekog uvijek pomoćnog ili pod-pomoćnog urednika, sa sinom invalidom i normalnom, lojalnom suprugom. S njime se događa jedna od rijetkih, relativno optimističnih scena. Sina u školi maltretira neki oveći i podeblji klinac, kostimiran tako da podsjeća na skinheada. Već nakon prvog ozbiljnijeg kontakta s ocem svog kolege iz škole, klinac se na prilično normalan način povlači i prihvaća svoju krivicu.
Normalne osobe su u seriji iznimka, a pravilo je promocija destruktivnosti, kaosa, dekadencije i beznađa. Gledajući kasnije epizode, prisjetio sam se kako Rijeka izgleda tokom karnevala, snimao sam karneval kao fotograf. Potpuno opušteni i veseli domaći ljudi, bez kompleksa, u smiješnim kostimima se zafrkavaju i glupiraju po cesti. Atmosfera je vrlo optimistična i vesela. I to su autori, posebnim zanatskim trikovima, uspjeli pokvariti.
Različite vesele scene karnevala prikazuju se uz istu pozadinsku muziku, s trajno prisutnim, ujednačenim ritmom. Prolaskom kroz karnevalske povorke, isti ritam i glazba u pozadini se miješaju s tihim “upadom” stvarnih zvukova veselja i karnevalske zafrkancije, pa karnevalska svečanost dobiva sablasni izgled. Koristi se i slow motion, jer bismo se trebali uživjeti u raspoloženje naših likova dok prolaze karnevalskim povorkama. Umjesto toga, usporeni pokreti lica iz karnevalskog defilea pretvaraju se u sablasne poruke.
Zastrašujuća i depresivna je i glazba koja prati najavnu špicu. Dronom snimane kadrove Rijeke, glazbom se pokušava prikazati kao u nekom napetom, špijunskom filmu. “Teška” i napeta muzika otuđenja pokušava nas uvesti u atmosferu beznađa i besmisla, sve to kroz kadrove mirnog gradića u kojem se, u stvarnosti, praktički svi poznaju, gdje su ljudi prijazni i veseli, i gdje se bez straha ulicama šeće i u sitne sate.
Pažnja gledatelja povremeno se privlači jednom “sapuničarskom” tehnikom rezanja kadrova. Kadrovi u kojima se ništa ne događa nego likovi samo šeću, sjedaju, ustaju, blesavo gledaju i ne rade ništa, se režu na duge šnite. Kad počne dijalog s nekim sadržajem ključnim za radnju, kadar se, kao u sapunicama, sreže praktički usred riječi, da ostane “napetost” čekanja nastavka dijaloga između istih aktera, u ovoj ili sljedećim epizodama. To je neuvjerljivo i loše, zato što jasno pokazuje namjeru da se manipulira interesom gledatelja. Matanić to nije radio u “Blagajnici”.
Dva argumenta za obranu serije “Novine”
Izrečene kritike mogu dobiti brojne protuargumente, a osvrnut ću se na dva koja smatram najjačima. Prvo, u obranu serije “Novine” može se reći da ona bilježi stanje kakvo jest. No to stanje uopće nije zabilježeno.
Serija “Novine” stvara sliku potpuno razorenog društva u kojem nema normalnih ljudi. To je posebno netočno kad govorimo o cijelom društvu, ali držimo se naoko točnije varijante: obrane serije uz objašnjenje da serija prikazuje stvarno stanje u medijima. U medijima stanje jest loše, ali ne toliko loše koliko lošim ga se prikazuje. U medijima su negativno selekcionirani ljudi, ali i ljudi koji svojom plaćicom i marljivim radom hrane obitelji. Takvi, normalni ljudi, su mnogo češći nego što su vidljivi u seriji. Naravno, sadržaj koji izlazi iz medija jest otprilike sukladan najgorim projekcijama ove serije, ali taj sadržaj rade i sasvim normalni ljudi, da zarade plaću. Čim budu u povoljnijim uvjetima, raditi će objektivnije i konstruktivnije sadržaje.
Postoji još važniji razlog zbog kojeg “Novine” ne bilježe pravo stanje društva. Naime, nigdje se ne spominje šapat zapadnih ambasada, koje preko vlasnika novina, ali i izravnim naredbama novinarima, upravljaju medijskim prostorom Hrvatske. Domaći pikzibneri i poslušničke političke stranke se prikazuju kao neke face i vertikale moći, dok u stvarnosti, kada zapadni analitičari u svojim procjenama zaključe da je potrebna smjena, te vertikale moći odlete u zatvor. Pojednostavljeno rečeno, domaći baje u našoj zemlji ne smiju krasti ni našu šumu, ako se za nju zainteresira kakav strani poduzetnik, a da ne govorimo o medijima s izravnim utjecajem na javnost. Neka se netko samo usudi pisati, recimo u Novom Listu, kad je već Rijeka na tapeti, nešto protiv projekta “Rijeka, EU prijestolnica kulture 2020”, ili kako se već zove ta akcija.
Drugo, u obranu serije “Novine” netko bi mogao reći da se radi o umjetničkoj slobodi. Taj je argument posebno tanak, kod nas se propagandni aparat spomenut na početku, od državne televizije i pohvale “nezavisnih” medija, prozapadnih nevladinih udruga i “slobodnih intelektualaca”, ne aktivira zbog umjetničkih sloboda, a ni desničari ne šute slučajno i zabadave, nego zbog političkih ciljeva okupatora. Politički je cilj okupatora, svima je to jasno, uvijek jedan te isti: razoriti društvo, da bi okupacija bila jednostavnija, sigurnija za okupatora i profitabilnija.
Serija “Novine” pokušava nas uskladiti s nekim “normalnim” ponašanjima: bračnom nevjerom u obitelji, pretjeranim opijanjem, rješavanjem problema za šankom, naručujući piće više, spuštanjem glave pred većom silom (nitko se ne usprotivi ni poduzetnicima ni političarima, osim novinarke koja spava sa šogorom), usputnim seksom i nefunkcionalnim brakovima… To serija ne čini izravno govoreći da tako treba biti, nego odsustvom bilo kakvih modela društveno konstruktivnih i normalnih ponašanja, odsustvom prikaza normalnog života i sretnih obitelji, prikazima patologije kao jedine opcije za relativno normalne ljude. Dobro karakterizirani likovi i mnoštvo stručno prikazanih korporativnih ponašanja dodatni su razlog odgovornosti autora za seriju. Oni su znali što rade.
S obzirom na zaista teško stanje društva, mi ne trebamo sluđivanje normalnih ljudi, ni prezentiranje defetizma i pogrešnih primjera omladini. Ova serija omladinu uči da je propala, čim se zaposli. Mi trebamo pozitivne primjere iz kojih ćemo saznati kako možemo preuzeti kontrolu nad ovakvom zemljom punom prirodnih resursa, i spasiti svoje društvo. Umjetnici imaju pravo stvarati na način kakav god im odgovara, s punom umjetničkom slobodom, ali ne mogu očekivati da ne vidimo tko im drži pozadinu.
Ako je doista istina da je serija prodana TV kući u Izraelu, zavaljali smo ih za pare. Negativan društveni utjecaj kakav “Novine” imaju na naše društvo, imat će i na njihovo. Nama jest teško, ali s njima suosjećam kao da su naši, i ne bih im bio u koži. To što njihova vlast radi na demonizaciji vlastitog naroda, skupo će plaćati generacije normalnih ljudi, koji samo žele ono što se u seriji “Novine” ne vidi. Ti normalni ljudi uopće neće znati zašto plaćaju tu cijenu, a kako to izgleda, možemo im mi objasniti, nama se počelo događati 1990. i ne prestaje do danas.
Ako želite promatrati napad na društvo uživo, pogledajte situaciju s razaranjem društva u Srbiji. Masa sadržaja za mlade šalje destruktivne poruke, glorificira kriminal ili potiče na patologiju. Pogledajte proizvode producentske kuće primjerenog imena “Toxic Entertainment”, ili poslušajte što se govori u video spotu na kraju ovog teksta.
Neki kažu da se taj video spot izruguje s bogatom Tiffany, ali nije tako, jer bi u tom slučaju bio ispričan od strane siromašne Milice. Ostali uratci umjetnice s umjetničkim imenom MC Sajsi, ne ostavljaju dvojbu o čemu se radi. “Umjetnost” na kakvu vas upućujem je jedan od brojnih koraka pripreme Srbije i njenog društva za ulazak u NATO pakt. Sada se obećaju dolari, kuje, droga i hip-hop, a kad uđu, tužni aktivistički vitezovi će im snimati serije s porukom da nemaju izlaza. Prvi puta sam donju pjesmu čuo na modnoj reviji 2015. godine, i nisam vjerovao da bi netko takav tekst objavio pod svojim imenom. Čuvajte djecu, i pomognite da im pripremimo neke druge primjere. Ne samo da nismo rekli zadnju riječ, nego se namjeravamo i osloboditi.