Kako je nastala pravoslavna crkva Ante Pavelića koju proustaška desnica želi obnoviti: Osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve 1942. događa se nakon što je genocid nad srpskim narodom u NDH bjesnio već godinu dana. Deseci tisuća pravoslavaca već su bili pobijeni, kao i četvrtina sveštenstva, a svi episkopi protjerani
Zamislimo na trenutak Knin 1992. Deseci tisuća Hrvata protjerani su iz tzv. Republike Srpske Krajine, a oni koji su ostali okupili su se oko crkve svetog Ante u Kninu, ispred koje je postrojena počasna četa Vojske RSK. Na misi u crkvi, u prisutnosti predsjednika RSKMilana Babića, katolički svećenik proglašava autokefalnu Hrvatsku katoličku crkvu, a onda u pratnji visokih funkcionera RSK vrši smotru počasne čete. Otprilike ovoliko simpatičan događaj zbio se 1942. u Zagrebu, kada su vlasti NDH iz šešira izvukle bivšeg mitropolita novomoskovskog Germogena, koji je iz Rusije pobjegao nakon dolaska komunista na vlast. Njemu je naloženo da u stvarnost provede ideju ratnog zločinca i poglavnika Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelića o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve. U svom govoru u Hrvatskom državnom saboru 28. veljače 1942. Pavelić poručuje kako se nitko ne dira u pravoslavlje, ‘ali u Hrvatskoj ne može biti srpske pravoslavne crkve’. Dodao je da ukoliko ‘crkvena organizacija nije internacionalna, ako je partikularna, onda može biti samo nacionalna hrvatska, onda može biti samo takva, koja u svome duhovnom životu vrši i uživa potpunu slobodu, slobodu savjesti, ali u svim drugim stvarima mora biti pod nadzorom hrvatske države i njezinih oblasti’.
HPC je službeno osnovan 6. lipnja 1942., a dan kasnije u Sabornom hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu ustoličen je mitropolit Germogen. Osim Zagrebačke mitropolije, HPC je osnovao i brodsku, sarajevsku i petrovačku eparhiju. Upravo na dan ustoličenja Germogena na čelo HPC-a dogodila se scena poput one s početka teksta, kada Germogen u pratnji ustaških zločinaca paradira ispred počasne domobranske čete.
Mitropolit Germogen rođen je 1861. kao Grigorije Ivanovič Maksimov u Kubanu, u kozačkoj porodici. Boljševičku revoluciju dočekao je kao novomoskovski mitropolit, a u našim krajevima završio je 1922. nakon bijega iz Rusije, preko Grčke. Služio je u Srbiji u manastirima Ravanica i Rakovac, fruškogorskom manastiru Hopovo, a proglašenje ustaške države dočekao je u manastiru Grgeteg. Tamo su ga pronašli ustaše, koji su očito tražili nekoga koga bi mogli postaviti na čelo svoje pravoslavne crkve. Izbor je pao na ostarjelog i preplašenog Germogena, koji je u tom trenutku imao 82 godine.
Samo osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve događa se nakon što je genocid nad srpskim narodom u NDH bjesnio već godinu dana. Deseci tisuća pravoslavaca su već bili pobijeni, ustaški pohodi po Kordunu, Baniji, Lici, Slavoniji, Srijemu i Bosni i Hercegovini u smrt su odvodili kompletna sela, brišući i najmanje znakove srpskog imena i vjere. Ustaše su ubili oko 200 pravoslavnih svećenika, između ostalih mitropolita dabrobosanskog Petra Zimonjića i episkope gornjokarlovačkog Savu Trlajića i banjolučkog Platona Jovanovića. Mitropolit zagrebački Dositej Vasić uhapšen je od ustaša i mučen. Nakon boravka u bolnici, gdje mu nije pružena primjerena pomoć, pušten je. Ubrzo je umro od posljedica zlostavljanja. Dakle nije bilo lako pronaći nekoga tko bi se prihvatio sramotne dužnosti poglavara HPC-a. Svi episkopi bili su protjerani, četvrtina sveštenstva pobijena, ostali su pobjegli, a u NDH je ostalo oko 80 pravoslavnih sveštenika. Tako su se Germogenu pridružili većinom njegovi sunarodnjaci i nekolicina većinom nezavršenih studenata bogoslovije.
U to vrijeme Katolička je crkva provodila velike akcije pokrštavanja pravoslavaca, pa je više od 200.000 Srba, plašeći se smrti, milom ili silom prešlo na katoličanstvo. U takvim okolnostima, kada su čak i talijanski fašisti i njemački nacisti bili zgroženi zvjerstvima ustaških koljača, i pod pritiskom činjenice da se sve što je moglo držati pušku po Lici, Baniji i Kordunu pridružilo partizanima krenuvši u borbu za goli život i opstanak, Pavelić pokušava ublažiti svoju genocidnu politiku i približiti preostale pravoslavce ideji NDH. Njegova politika koja kaže da trećinu Srba treba pobiti, trećinu iseliti, a trećinu pokatoličiti, bila je u punom zamahu.
Sramotna avantura u koju se upustilo desetak pravoslavnih ustaških kolaboranata na čelu s Germogenom neslavno je završila pred puščanim cijevima partizanskih jedinica, ubrzo po oslobođenju. Vojni sud Komande grada Zagreba osudio je mitropolita HPC-a 29. lipnja 1945. po kratkom postupku na smrt. Kazna je izvršena dan kasnije. U istom procesu na smrt je osuđeno još nekoliko sveštenika HPC-a, ali i katoličke i evangeličke crkve. Prvi na popisu osuđenih bio je koljač iz Jasenovca, bivši fratar i upravitelj logora Miroslav Filipović-Majstorović.
HPC je tako prestao postojati i do 2009., kada u Zadru izvjesni Ivo Matanović osniva Hrvatsku udrugu pravoslavnih vjernika, nije se gotovo ni čulo za tu Pavelićevu crkvu. Široj javnosti Matanović je postao poznat po organizaciji marša na kojem su sudionici nosili domobranske i ustaške uniforme, a 2008. pokušao je u Zadru organizirati misu u počast prosinačkim žrtvama iz 1918. godine. Tada se, kao predsjednik udruge hrvatskih političkih uznika, požalio kako je misa propala jer je ‘u udruzi ostalo malo pravih ustaša’. Matanović se tada otvoreno deklarirao kao ustaša i dodao kako su ga iznevjerili domobrani, koji su ih, kako je rekao, napustili i 1943. godine. ‘Svi oni koji su poslije 1943. pristupili domobranima više naginju partizanima nego ustašama’, požalio se Matanović, koji s pravoslavljem do tada nije imao nikakve veze.
Na poziv deklariranog ustaše Matanovića, iz Bugarske u Hrvatsku 2013. dolazi pravoslavni sveštenik Aleksandar Ivanov i proglašava se arhiepiskopom HPC-a. Osim Ivanova, koji je prošle godine služio parastos pravoslavcima koji su poginuli kao pripadnici HV-a, i to u prisustvu ‘velikih poštovatelja pravoslavlja’ Mije Crnoje, Dobroslava Parage i Ante Belje, još se jedna osoba predstavlja čelnikom HPC-a. To je izvjesni Andrija Škulić, koji se predstavlja kao mitropolit, a i on je bio projekt Ive Matanovića. Oba samoproglašena čelnika hrvatskog pravoslavlja u međuvremenu su se posvadila i s Matanovićem i međusobno. Bugarin Ivanov bio je taj koji je u društvu neoustaše Marka Juriča prošlog tjedna, na pravoslavni Badnjak, provocirao pravoslavne vjernike služeći obred ispred Sabornog hrama Srpske pravoslavne crkve u centru Zagreba. Na posljednjem popisu stanovništva više od 16.000 građana izjasnilo se Hrvatima pravoslavne vjere. Sada ih svojataju Ivanov, Škulić i slični, iako je i prošlog tjedna, po publici koju je Ivanov okupio, bilo očito da njihove projekte ne slijede i ne podupiru nikakvi pravoslavni vjernici, već isključivo proustaški desničari.