Nemoć potpune moći

Prikazan u standardno sjajnom programu Human Rights Film Festivala koji je prošli mjesec održan u Zagrebu i Rijeci, film Smrt Luja XIV. španjolsko-katalonskog redatelja Alberta Serre, jedan je od filmskih vrhunaca protekle godine. Predstavnik nevjerojatno inventivnog katalonskog art filma, unutar kojeg se izdvajaju i veliki José Luis Guerín (U Sylvijinom gradu), Sergio Caballero (Finisterrae) i José María de Orbe (Otac), Serra se svakim novim djelom potvrđuje kao pravi filmski buntovnik i jedan od najvažnijih suvremenih redatelja.

Njegovi su filmovi neobični literarno-povijesni pastiši – Viteška čast (2006) prati šumska gluvarenja Don Quijetoa i Sancha Panze, Pjev ptica (2008) putovanje Tri kralja kroz brdovitu pustopoljinu, a Povijest moje smrti (2013) šašavo spaja Casanovu i Drakulu. Serra u njima razvija samosvojan pristup kostimiranom filmu u kojemu avangardnu ozbiljnost potkopava apsurdnim humorom i improvizirajućom naravi nastupa neprofesionalnih glumaca. Ipak, u posljednja se dva uratka u njegovom pristupu ponešto mijenja – ritam je malo brži, veća je važnost na dijalogu, manje se ističe prirodni pejzaž – a on sam pokazuje snažniji interes za propitivanje spoja povijesti i politike. Smrt Luja XIV. je autorov dosad najpristupačniji uradak, pa tako i savršen za upoznavanje s njegovim začudnim svijetom.

Smrt Luja XIV. je, nešto slično kao i Povijest moje smrti, komorno djelo koje se odvija u aristokratskim sobama i salonima Francuske 18. stoljeća. Serrin se koncept otkriva već u naslovu, a i ovaj je put sasvim jednostavan – prati zadnja dva tjedna u životu Luja XIV., kralja čiji su život i vladavina postali sinonim za tiransku narav apsolutizma u kojemu je sva moć koncentrirana u rukama pojedinca. Politički se potentni koncept filma temelji na suprostavljanju kraljevih pozicija, one svemoćnika koji ima potpunu vlast nad pitanjima života i smrti u kraljevstvu, te one bolesnika koji bespomoćno umire pomaljanjem gangrenoznih mrlja na potkoljenici. Gledatelj pritom cijeli film voajerski prati kako vladara napušta život, kako Kralj Sunce umire u mukama kao najobičniji pučanin. Serrino se djelo stoga bavi nečim naizgled nezamislivim – suštinskom nemoći potpune moći.

Za razliku od njegovih dosadašnjih, po mnogočemu antirealističkih filmova, Smrt Luja XIV. je  smireniji, manje brehtijanski film. Sam scenarij filma autor tako crpi iz povijesnih kronika o zadnjim danima kraljevog života, pogotovo iz zapisa Saint-Simona. Osim uvjerljivosti povijesnog konteksta te realističkih dijaloga, osobito je važno što Serra po prvi put u svojem filmu, uz amatere, angažira i profesionalne glumce. Luja tako maestralno igra Jean-Pierre Léaud, francuska glumačka legenda i zaštitno lice francuskog novog vala. Svojim izuzetno predanim nastupom usidruje cijeli film koji praktički postaje njegov veliki glumački testament.

Već su u prvoj, vizualno predivnoj sceni, otkrivene smjernice redateljevog crnohumornog prikaza nemoći. Na krovnom vrtu punom rascvjetanog cvijeća vidimo kralja kako mirno sjedi ispred svojih slugu. Iznenada im samouvjereno kaže: “Naprijed”. Sluge ga polagano, uz ponešto muke, počinju gurati po stazi, što prati škripavi zvuk opiranja kotača kolica. Iako se čini da kralj na taj način zaziva hrabri korak u budućnost, njegov poziv kao da daje naslutiti sasvim suprotno – poziv prema vlastitom neumitnom kraju.

Luj XIV. će ostatak filma većinom biti zarobljenik vlastite sobe, nasukan na krevetu, skriven pod bujnom vlasuljom, iznemogao i dezorijentiran. Zarobljenost sugerira i jedini kasniji kadar prirode u filmu, u pogledu na zelena brda kroz rešetkasti prozor. Odbijajući servirati gotove poruke i emocije, Serra majstorski balansira suprostavljene tonove ozbiljnosti i ironijskog odmaka. S tim je povezan strpljivi, gotovo dokumentaristički pristup kojim se stvara osjećaj izuzetne neposrednosti, pa gledatelj postaje voajer koji svjedoči polaganom odmotavanju ljudske tragedije.

Ako je s jednim povlaštenim silnikom teško suosjećati, gledatelju kraljev hod prema smrti ipak postaje potresan jer je proces umiranja prikazan kao univerzalno ljudski, sasvim nespektakularan i intiman, pa i prilično apsurdan. Mračnosti filma pritom doprinosi  klaustrofobična atmosfera prostorija dvora. Iako bogate teksturama, lišene su glamura, pa djeluju poput najobičnijih sobičaka osvijetljenih rijetkim svijećama. Serra i direktor fotografije Jonathan Ricquebourg (koji zamjenjuje genijalca Jimmyja Gimferrera s kojim je redatelj dosad surađivao) posebnu pak pozornost daju slikarskoj kvaliteti kadrova koju postižu odnosom preciznih kompozicija i prirodnog osvjetljenja.

Oko kraljeve postelje cijeli film obigrava svita dvorjana, poslužitelja i liječnika, a u komunikaciji s njima bolesnik ipak zadržava status autoriteta. Léaudov savršeno pogođen, intuitivni glumački pristup, Luja u isto vrijeme čini i ranjivim i nadmenim. Njegov je odnos s podanicima pak savršeno sažet u jednoj razmjeni sa slugom. Tako Luj, mazeći svoje pse, razdragano kaže: “Oni me vole”, a na to mu sluga sasvim jasno odgovori: “Vi ste njihov gospodar.”

Hijerarhija je u filmu prikrivena spletom uslužnosti i ritualnosti dvorskog života, no ispod servilnosti ipak se otkriva razina samosvjesnog i samouvjerenog držanja podanika, temeljena, prije svega, na razlikovanju položaja između nas i njega. Podanici se tako, kao u Hegelovoj prispodobi o robu i gospodaru, samom aktivnošću služenja lišavaju straha te stječu moć i slobodu nad ovisnim kraljem. To, recimo, naglašava i konačna izjava jednog od podanika nakon Lujeve smrti: “Gospodo, drugi put ćemo bolje”. Ona ironično sugerira da podanici ostaju neokrznuti poviješću i nadživljuju kraljeve.

Serrin prethodni film Povijest moje smrti parnjak je Smrti Luja XIV. S ta dva djela on upisuje povijesni luk kroz 18. stoljeće kojim povezuje kraljevu smrt (1715.) i Francusku revoluciju. U njima, među ostalim, otvara samosvojan dijalog o odnosu racionalističke misli prema znanosti, slobodi, religiji, revoluciji, opresiji i svemoći. Povijest moje smrti se tako događa nekih sedamdesetak godina nakon smrti Luja XIV., uoči Francuske revolucije. U filmu prpošni, postariji Casanova, u nizu monologa predviđa dolazak revolucije koja će zbaciti povlaštenu kastu kojoj i sam pripada. Na kraju će je u filmu alegorijski i dočekati u suočenju s Drakulom, utjelovljenjem ideje krvožedne revolucije, a do koje će dovesti prosvjetiteljske ideje projicirane u zahtjevu za slobodom, bratstvom i jednakosti.

Liječnici koji u Smrti Luja XIV. naglašavaju svoj znanstveni pristup, nude materijalističko čitanje svijeta koje će savršenu potvrdu dobiti u sceni seciranja kraljevog trupla. Oni kao da analizirajući njegove organe nude prosvjetiteljski lijek protiv svakog kulta ličnosti. Polagano osipanje aure transcedentne datosti, kralja čini sasvim sitnim i čovječnim. Vlastodržac je samo čovjek, a njegova svjetovna moć u biti nema veze s Bogom, prije prešutnim prihvaćanjem njegovih podanika.

Na liniji Serrine povijesno-intelektualne rekonstrukcije u posljednja dva filma, Luj XIV. mora umrijeti kako bi živa, kritička misao prosvjetiteljstvamogla još snažnije bljesnuti tijekom vladavine njegovih nasljednika i posljedično dovesti do Revolucije. Nakon sedamdesetak godina vladavine despot mora umrijeti i kako bi se njegovi podanici podsjetili da nije besmrtan.

Ta je emancipativna misao prvi korak prema tome da jednoga dana, desetljećima nakon smrti Luja XIV., narod njegova nasljednika odvede na stratište, na kojemu će mjera kraljeve ljudskosti biti potvrđena padom sječiva giljotine.

h-alter