Činjenica da se međunarodno priznanje ne slavi zbog njegovih stvarnih učinaka na dobrobit građana, nego iz propagandnih i ritualnih razloga, trajno je obilježila hrvatsku vanjsku politiku, kaže tportalov komentator analizirajući proslavu 25. obljetnice priznanja Hrvatske i ‘sveopći perceptivni poremećaj koji je potopio hrvatsku javnost’ na primjeru bure koja se podigla povodom nedavnoga putovanja predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u Washington
Slavila se ovih dana godišnjica priznanja Republike Hrvatske nekih europskih država. Slavila se poslovično neukusno iako je riječ samo o tome da je priznanjem tek konstatirano činjenično stanje: u Hrvatskoj je tada bio (i ostao) na vlasti režim koji je efektivno kontrolirao određen teritorij i određen broj podanika; donosio je i primjenjivao zakone i imao monopol na fizičku prisilu što su temeljni atributi državnosti.
Teorija međunarodnog prava ne pripisuje priznanju konstitutivni već deklaratorni značaj, što znači da država ne nastaje priznanjem; ona već postoji što druga država prima k znanju. Taj čin svejedno ima izvjesni simbolički i propagandni značaj te se stoga u Hrvatskoj i slavi njegova obljetnica jer su hrvatskoj političkoj eliti simbolika i propaganda, uopće fikcije i prividi, važniji od stvarnosti.
Zato je i zaboravljeno da je priznanje Hrvatske 1992., kao i priznanje Srbije na Berlinskom kongresu 1878., bilo uvjetovano dužnošću novopriznate države da poštuje prava etničkih i vjerskih manjina. (Što civilizirane i demokratske države inače čine sa zadovoljstvom i bezuvjetno).
Zašto slaviti 15. siječnja?
Zbog notorne moralne i intelektualne konfuzije međunarodno priznanje Hrvatske ne slavi se iz razloga zbog kojih bi ga doista trebalo slaviti, a to je početak procesa u kojem su diplomatski predstavnici drugih država počeli pristizati u Zagreb i došli u priliku vršiti politički pritisak na Tuđmanov režim.
Države treba tući dok su mlade. Da drhte od straha pred Građaninom.
U trenutku kada je stekao međunarodni subjektivitet, taj režim se više nije mogao ponašati samovoljno i međunarodna diplomacija ga je počela – premda odveć blago i obzirno – dovoditi u red i privoditi pristojnosti. U tome nikada nije u potpunosti uspjela i to je proces koji traje i danas jednako polovično, ali je kako-tako započeo 15. siječnja 1992. godine.
Već je sama prisutnost veleposlanstava zapadnih demokracija u Zagrebu predstavljala nekakvo jamstvo da će režim donekle obuzdati svoje šovinističke porive. Iako žalosno nedostatan, vanjskopolitički pritisak je ostao posljednja crta obrane slobode od straha, svijeća usred suverene tame, jedina krhka veza s vrednotama zapadne demokracije i utočište (o, tako istinski domoljubne) nade da bi Hrvatska s vremenom možda mogla postati demokratska zemlja.
Zato treba slaviti petnaesti siječnja.
Činjenica da se međunarodno priznanje ne slavi zbog njegovih stvarnih učinaka na dobrobit građana (ako ništa drugo nakon 15. siječnja 1992. stekli su mogućnost traženja azila u kakvom zapadnom veleposlanstvu), nego iz propagandnih i ritualnih razloga, trajno je obilježila hrvatsku vanjsku politiku.
Ona je bila i ostala prazni ritual u službi jeftine državotvorne simbolike. Nažalost ili na svu sreću, hrvatska diplomacija drugog izbora i nema s obzirom na zanemarivu političku i ekonomsku težinu Hrvatske u međunarodnim odnosima. Velikim silama ona po prirodi stvari ne može ponuditi ništa osim poslušnosti, što uopće nije loše sve dok velike sile, barem načelno, postupaju iz demokratskih pobuda. No, ako se velike sile u svojem imperijalnom pokeru odluče za kakav proxy rat, građani Hrvatske bit će svedeni na krvave žetone.
Čini se da neodgovorne provincijalce koji kreiraju i sukreiraju hrvatsku vanjsku politiku veseli upravo takav ishod jer u njemu vide prigodu za svoju omiljenu zabavu: kvarenje odnosa sa susjednim spojenim posudama. U tome im, dakako, Bosna i Hercegovina, Mađarska, Slovenija i Srbija svesrdno pomažu jer su, kao i Hrvatska, sove koje se rugaju sjenici.
Suvišno je reći da bi diplomatska služba, kao i svaka druga državna služba, trebala slijepo služiti interesima građana, njihovim pravima i njihovoj udobnosti te da ‘suverenost’, ‘domovinska sigurnost’, ‘nacionalni interesi’ i slične budalaštine građane izlažu pogibelji, neslobodi i siromaštvu.
Gospodarskom diplomacijom na ulagače
Jedna od omiljenih floskula hrvatske vanjske politike je i takozvana gospodarska diplomacija. Ako hrvatske tvrtke ne uspijevaju izvesti svoju robu na inozemna tržišta nema te diplomacije koja im može pomoći. S druge strane, inozemni kapital je nemoguće nagovoriti na investicije ako poslovanje nije jednostavno i isplativo, a kad jest, kapital će doći sam, bez uplitanja države. ‘Gospodarska diplomacija’ može samo otjerati ozbiljne investitore i privući korumpirane spekulante što, uostalom, i jest njena stvarna svrha.
Koliko je sveopći perceptivni poremećaj potopio hrvatsku javnost, pokazuje i primjer putovanja gospođe Grabar Kitarović u Washington. Okomiše se mnogi na predsjednicu republike vičući kako javnost mora znati što ona radi u Washingtonu. Ne mora. (Osim što nikog prisebnog to i ne zanima.)
Diplomacija je diskretan posao, premda je teško zamisliti kakve bi to tajne Sjedinjene Države poželjele podijeliti s gospođom Grabar Kitarović. Neki su tvrdili kako se na sumnjiva diplomatska putovanja nepotrebno troši državni novac. Zaboravili su da gospođa Grabar Kitarović proizvodi manju štetu kada je daleko i od Hrvatske i od javnosti te da bi porezni obveznici bili na čistom dobitku da je u Washingtonu ili bilo gdje ostala što dulje.
Drugi su tvrdili da ‘nas’ (što god to bilo) sramoti u inozemstvu. Nejasno je kako bi ikoga i na bilo koji način – osim, ne daj Bože, sebe samu – gospođa Grabar Kitarović mogla osramotiti. Možda može osramotiti one koji se emotivno identificiraju s državom i njenim službenicima, ali to je samo njihova intimna sramota koja se također nikoga ne tiče.
Predsjednica je samo dosadna
Treći su, pak, rekli da je u Washingtonu ispala smiješna. Ma nije. Ona je samo dosadna. Kako bilo, tim su primjedbama kritičari gospođe Grabar Kitarović pokazali dirljivu naivnost: doživjeli su ozbiljno i nju i dužnost koju obnaša. Njeni pristaše – nesretnici, takvima ih je Bog dao – to nisu shvatili, pa su kritike, koje su Predsjednici velikodušno dale značaj koji nema, proglasili državnim udarom.
Tako to biva u komedijama zabune: oni koji su washingtonski izlet doživjeli kao državnički pothvat su na stanovit način, a da toga (opet) nisu svjesni, bili u pravu. Naime, gospođa Grabar Kitarović doista čini sve što je u njenoj moći, pa i više od toga, ali za učinke svojih pothvata nije i ne može biti odgovorna.
Koliko god se trudila, sve što čini ostaje tijesno omeđeno slikom i prilikom ustanove koju ‘predstavlja i zastupa’ – kako stoji u Ustavu – ‘u zemlji i inozemstvu’. Nije problem u Predsjednici. Problem je u Republici.