Nadimci naših političara možda najbolje zrcale društveni hiperrealizam “samostalne, neovisne, suverene, dosanjane, izborene, slobodne”… od njezinog dojenačkog doba. Galerija nadimaka nabujala je već u rodilištu “hrvatske slobode”.
Je li nam preostalo još samo beznadno tresnuti debelim mesom na kamenjar hrvatske zbilje i neutješno lupati glavurdama o armirani zid beznađa zbog tamo nekog Vase, Šoguna i Pipija, sutra Zokija ili Crnog Marka, “našeg Milana” ili Nicka, možda Bibe ili Bubija, Šuje, Šiška, Dugog, Lanca…? Na magarcu naše tragikomične politike, da ne spominjemo slikovitije epitete iz građanskih usta, ti likovi privlače pozornost voajerskog tipa medijskog senzacionalizma. A građanski se eho već godinama svodi na grubo realan prostoseljački silogizam: “Neka svi oni zajedno idu u p. m.! Ništa nam dobrog nisu donijeli niti su kadri ubuduće”. Na tom će tragu otprilike neki vidoviti kolumbo otkriti drukčiju, alternativnu Hrvatsku, ugodan dom za sve njezine građane i goste.
“Krivousti”
Nadimci naših političara možda najbolje zrcale društveni hiperrealizam “samostalne, neovisne, suverene, dosanjane, izborene, slobodne”… od njezinog dojenačkog doba. Pokojni Otac Nacije nije zaslužio na društvenim mrežama već ofucani nadimak Krivousti, jer prije Oca i njegovih mesijanskih zasluga nije postojala ni hrvatska nacija niti ikakav izraz njezine državnosti. Ono pak o Ocu Domovine dr. Anti Starčeviću čista je povijesna podvala velikosrba, Udbe i jugonostalgičara, jer kako Hrvati mogu imati domovinu, a ne biti nacija koju je osnovao Otac Nacije?
“Pogrebnik”
Ni Tuđmanova desna ruka u državotvornom poslu, još vonjava po kanadskoj krivotvorini talijanske pizze, nije zaslužila nadimak Pogrebnik samo zato što mu je, mladom idealistu, za nekih protujugoslavenskih prosvjeda u Torontu netko tutnuo u naručje mrtvački kovčeg s odojkom na kojem je pisalo Tito. Priskrbio si je vječnu čast svih od stoljeća sedmog i monument na Mirogoju, makar samo zato što je Ocu Nacije pripremio više generalskih činova, nego što ih imaju Kinezi, potkovanih najvišim odličjima. Osobito će ući u vojnu povijest ljubitelj dragulja s trinaest ratnih odličja, a bez pet sekundi s bojišnice. Fantastično!
“Mozak”
Galerija nadimaka nabujala je već u rodilištu “hrvatske slobode”. Legendarnog je čuvara državnog pečata prispodobio liku nadimak Mozak (Ivan Milas u Saboru, studeni 1995., o odljevu mozgova iz zemlje: “Mozak vani ništa ne vrijedi! Kilo mozga dvije marke!”). Gdje je danas taj državni pečat, vrag će ga znati, jer ga odavna više nitko ni ne spominje. Kao ni krunu hrvatskog kraljevstva, pokopanog u svibnju 1097. na Petrovoj gori pod Kolomanovim sabljama. Ako je što vrijedila, tko zna kada ju je neki poduzetan potomak posljednjeg kralja hrvatske narodne krvi Petra Svačića (Snačića?) pretopio u zubno zlato.
Uz pokojnog Mozga, neizostavan je domoljubni intelekt Domar alias Ante Beljo, bivši domar u nekom nacionalističkom klubu u Kanadi. Slavodobitno je na krijesti emigrantskog plimnog vala 1990. godine propušten preko Tuđmanove granične rampe na Plesu te je poslije obnašao niz važnih državnih dužnosti, sramoteći se javno, gdje god je stigao, tumačenjem hrvatske povijesti iz udžbenika ideologa ustaštva. Danas uživa u plodovima materijalnog obilja, kojima je okretno naplatio poreznim obveznicima svoje nedvojbene zasluge kao jedan od važnijih listova sa Šušak-Tuđmanovog državotvornog stabla. Rani postav galerije nadimaka nije potpun bez Dinarca ili Glave, neviđeno zaslužnog nacionalnog antropologa i dvosatnog ministra obrane Šime Đodana.
“Glava”
Taj se danonoćno bijesan, danas pokojni, rasni Hrvat proslavio 1991. godine na Sinjskoj alci kamo je poslan dublirati Oca Nacije. Govoreći o Srbima, neukom je općinstvu otkrio spoznaju vrijednu Nobela: “Neka se oni koji su po rastu manji od nas u prosjeku 15 centimetara i imaju šiljate glave – vjerojatno i manji mozak – okane nas Dinaraca, jer smo jači od njih i kad nemamo dinara”. Šteta što su srbočetnici i Udba smišljenom informativnom diverzijom grubo spriječili da svjetska znanstvena javnost sazna za senzacionalno otkriće. Neinformirani su se časni arbitri u Švedskoj akademiji te godine odlučili za njemačke istraživače Erwina Nehera i Berta Sakmanna, a 1992. za američke Edmonda H. Fischera i Edwina G. Krebsa. I izvisi naš Šime, na pravdi boga!
A toliko je zadužio naciju da duh njegove ljubavi prema šiljatoglavim kepecima još odjekuje stadionima u Zagrebu i Splitu, ulicama, trgovima, dernecima u Dalmatinskoj zagori, Thompsonovim koncertima, iz braniteljskih kolona s protućiriličnim čekićima, katoličkih oltara… Odjekuje čak i bijelim svijetom kamo s pivicama u ruci, zagrljeni i veseli odlaze naši ponosni kockasti, navodno navijati. Ta je ljubav, bilo bi čudno da nije, omekšala i vrhovničko srce Dinarčevog idola, pa je suglasno klicao: “Ponosan sam što mi, hvala Bogu, žena nije ni Srpkinja niti Židovka!” Fantazija jedna, “imamo Hrvatsku”!
Nadimci kojekakvih zaslužnika možda su i vrlo jasna psihijatrijska slika bolesnog stanja zemlje za koje očito nema lijeka, ako je Japanci ne uzmu pod svoje. Čini se da savjesnijih i radišnijih nema na vidiku. Da im Hrvatsku damo u koncesiju? Četiri i kusur milijuna njezinih žitelja da se, recimo na pedeset godina, prebaci većom flotom Antonova-225 uživati u kakav tropski raj, u najbajkovitije izvankategornike s paketom all inclusive plus bilo kakve usluge po želji. Bit će jeftinije i dugoročno izglednije, nego u sljedećem mandatnom razdoblju ostaviti državu u rukama domaćih ekonomsko-političkih mudraca. Jedini je rizik da će Hrvati u tom raju iskopati nekakav prapovijesni artefakt o svojoj iskonskoj pradomovini baš na tom tlu svega obilja, gdje se bogovski živi bez rada i uporabe mozga, te se više neće htjeti vratiti u norvešku, koju su im Japanci utemeljili na razvalinama između Drave i Jadrana, Dunava i Kupe.
Sjeća li se još itko Cezara, ivanečkog potrčka zemljaka koji je na Jarunu u snježnobijeloj maršalskoj odori glumio svog svjetski slavnog zemljaka? Cezar alias Zlatko Canjuga, danas zagorski kralj smeća, ušao je u legendu kao nacionalni junak za sva vremena, jer je – nešto poput već ostarjele međugorske vidjelice Vicke ispod svijetleće Gospe – jedini čuo kad je Franjo Tuđman s posljednjim izdisajem na ovom svijetu rekao: “Zlatko, zavjetujem te, vrati navijačima sveto ime Dinamo“. I bi kako reče. Čim je zaklopio oči.
“Maminjo”
E, sad, ostat će vječna tajna okreće li se ljubomorno pod onim crnim mramorom veličine nogometnog igrališta iza mirogojske crkve Krista kralja zbog Maminjovih nestašluka u njegovom Dinamu. Kakav to Zdravko Mamić i tko je taj? Bio je u tom kolu prije Zdravka Mamića, sjeća li se itko, veliki nogometni znalac i čak predsjednik HNS-a po Tuđmanovoj volji Stjepan (Štef) Jakopec, zvani Mesar, vlasnik respektabilnog lanca mesnica i klaonica. Zaslužan s utjecajnim vojnim i lokal-političkim faktorima za postolujne noćne konvoje šlepera sa stokom izbjeglih Srba s područja netom završenih ratnih operacija. Danas o Mesaru više nitko ne govori, a carstvo Jakopec je propalo.
“Lanac”
Postolujne su političke godine iznjedrile ličkog HDZ-ovog pouzdanika Darka Milinovića, za prijatelje Dadu, a za one druge Lanca. Nakon što se onomad, na čuđenje svojih sugrađana i šire javnosti, ozbiljan liječnik svezao lancima u Gospiću, navodno u obranu časnoga generala koji je kasnije duge godine okajavao u zatvoru ratni zločin, stekao je podsmješljiv nadimak Lanac. Doktor Lanac nije vjerovao da je Mirko Norac iz čista mira, s ogromne udaljenosti od jednog metra, pištoljem prosuo mozak nekoj staroj ženi. Opasnoj četnikuši, koju su goloruku zarobili hrabri lički branitelji! Dadin susjed iz druge gospićke ulice Milan Levar, “izmišljator” ratnih zločina “naše strane” i “policijski doušnik”, nije bio vrijedan prosvjednih lanaca kad je po božjoj pravdi, pred malodobnim sinom, odletio u zrak zajedno s automobilom koji je popravljao u svom dvorištu.
“Lički Tuđman”
Nitko se – ni u znak ponosa! – nije ulančio zbog Ličkog Tuđmana iliti Jose Mraovića kad je četiri mjeseca prije izdržane dvogodišnje zatvorske kazne pušten na uvjetnu slobodu. Čovjek proslavio Ličane i nadimkom, i srednjim prstom i neodoljivom sklonošću anusu 30-godišnje američke košarkašice Ilishe Jarrett.
Javnost s nešto još preostalog zdravog razuma tih se herojskih godina egzotično shvaćene demokracije u Hrvata križala svim četirima. Više zbog sadržaja besramno prosute mudrosti, nego zbog nadimaka koji su na njoj mudraci stekli. Madrac alias Anto Kovačević u sabornici je 2001. rekao Vesni Pusić: “Bog vas je stvorio za madraca, a ne za mudraca”, a Vice Vukojević je na istom mjestu 1997. dobacio Đurđi Adlešič: “Više rađaj, manje pričaj” i zaradio kuloarski nadimak Trudnica.
“Trudnica”
Pripisivali su mu i silovanje mlade Bošnjakinje za rata u BiH. Oporba je Marinu Jurjeviću 2008. podmetnula nogu nadimkom Čovjek-sipa zbog njegove izjave: “Premijer Sanader je čovjek-sipa, koji pušta crnilo kad ga se uhvati”, a nadimkom Kreten pak Damiru Kajinu koji je 2010. kazao Dragutinu Lesaru: “Ti si kreten, u p.m.!” Prdoljak s fasade na početku Ilice i nadimak Prdonja ticali su se Antuna Vrdoljaka. Među inim, on se u Novom listu 2005. proslavio uobičajenom demonstracijom nekulture: “Članovi društva Josip Broz Tito su stare prdonje”…
“Prdoljak”
Medijskom scenom i uza šankove podbočene birtijskim filozofima ovih dana gegaju na istim političkim magarcima Vaso (Milijan Brkić), Šogun (Branko Šegon) i Pipi (Radimir Čačić) više i češće nego Šuki (Ivan Šuker), Mrki Marko (Tomislav Karamarko), Šiško (Vladimir Šišljagić) ili Šuja (Dubravka Šuica)… Vaso je mlinski kamen o vratu kompromitiranom “novom HDZ-u” i Karamarku, jer ne rade oporbeni posao, kažu jedni. Ma, neće, to nema veze, oponiraju drugi. Da nema Karamarkovih partizana i Tita, ćiriličara i Perkovića, kukurikavci bi odavno već sami pali s Markovog trga, domeću treći. A onaj Šogun i Pipi? Politički potres snage barem 6,7 stupnjeva po Richteru ozbiljno trese političku scenu, mudruju četvrti, značajno se srednjim prstom lupkajući po čelu, jer znaju što ostalo društvo ni ne sanja niti će ikad saznati.
“Vaso”
Glavni tajnik “novog HDZ-a” Milijan Brkić Vaso zaposjeo je šlagerske naslove i udarne elektroničke vijesti telefoniranjem bivšim specijalcima o pojedinostima istrage ubojstva šest srpskih civila poodmakle dobi u zaseoku Gruborima. Taj je radni zločin zgrozio domaću i svjetsku javnost, a optuženim bivšim specijalcima Frani Drlji i Boži Krajini upravo se sudi. Svjedok Vaso, u pozi Napoleona uoči napada na Moskvu, mrko strijeljajući očima sudsko vijeće, naravno, ništa nije znao što bi išlo na štetu optuženima za masakr golorukih osamdesetogodišnjaka na njihovom kućnom pragu, u krevetu, za stolom… Zahvalna medijska tema taj Vaso. Prethodno su ga novinari razvalili zbog prepisanog (zajedno s tipfelerima!) diplomskog rada na Policijskoj akademiji MUP-a. Prethodno su ga novinari dohvatili zajedno sa suprugom Karmen Brkić u vezi s enormnim kreditima (560 000 eura, 200 000 eura, 147 milijuna kuna…), nekretninama, pupčanom poveznicom s čelnicima Karlovačke banke…
“Mrki Marko”
Mrkom Marku ne pada na pamet zapitati se koliko Vaso koristi, a koliko šteti “novom HDZ-u”, jedinoj stranci s optuženičke klupe za pljačku građana.
Državnom blagajniku Slavku Liniću, ali ni njegovom šefu u SDP-u i Vladi Zoranu Milanoviću Zokiju, također nije došlo iz stražnjice u glavu prostoseljačko pitanje: može li Branko Šegon Šogun ostati u fotelji pomoćnika ministra financija, ako je u sukobu interesa, jer su njegove tvrtke nezasluženo dobile 31 milijun kuna kredita iz državne banke HBOR po povlaštenim uvjetima, ne otplaćuju ga, duguju državi, a uz poslove njegove obitelji povezuju se i neki drugi dvojbeni nekretninski potezi? Kažu na Korčuli kako nije nadimak Šogun dobio samo zbog zgodne analogije sa svojim prezimenom. Sljedeći događaji vrlo će vjerojatno natjerati Linića da digne ruke od Šoguna. Ne samo zbog grube činjenice da SDP-u ne treba još jedan kiks koji će mizeran stranački rejting od samo 24,3 posto sinergijski pogurati naniže.
“Pipi”
A Radimir Čačić Pipi? HNS ga je izbacio iz članstva, jer je u luksuznom zatvoru bez rešetaka i bodljikave žice teško obolio od sanaderizma, opasne bolesti poremećaja svijesti o vlastitoj političkoj nezamjenjivosti. Pipi je Sanaderovim manirima i vlastitom umišljenošću ignorirao čelnicu Vesnu Pusić i vodstvo HNS-a radi svojih ambicija i povratka u vrh državne politike. Vesni Pusić je prekipjelo to soliranje, kavice, dogovori s raznim oporbenim političarima, njegovi novi projekti i slično, pa ga je po kratkom postupku najurila iz stranke. I što sada? Ništa. Baš ništa. HNS ide dalje, malo uzdrman, ali ipak s prolaznim (5,1 posto) rejtingom, jačim nego s Pipijem prije zatvora.
Nije Čačić politički kapacitet vrijedan velike medijske oluje niti su Milan Bandić, Nikica Gabrić, Mirela Holy i neki stari stranački čelnici ludi za njegovim idejama i rejtingom. Ništa iza njega nema obećavajućeg, dapače. Ono s autocestama za Račanove vlade bila je manje-više korektno odrađena ministarska operativa, a ne lucidan osobni projekt.
“Braco”
Budući da je Željko Kerum Braco politički i poduzetnički propao zajedno s Nevenkom Bečić Sekom, dobrodržeća sjedokosa dama Jadranka Kosor Jadre ili Jaca sad je opet na raspolaganju. Koliko se dade zaključiti po pitijskim signalima koje odašilje, svi izgledniji politički ženici dolaze u obzir, osobito Nikica Gabrić Nick, ali zasad se ni za nju nitko ne otima.
“Jaca”
Tko će riskirati podsmijeh birača kad im na vrhovima izbornih lista osvanu politički izlizani Pipi i Jadre, a godinama su molili boga da im se skinu s…
Izvor: h-alter