Fotografija: Boris Štajduhar
Piše: Žarko Jovanovski
Opet sam se zaljubio. To je u mojim godinama neoprostiva greška. Nitko više ne treba moju ljubav niti kome mogu od sebe što ljubavi dati. Para nemam, budućnosti nemam. Ne mogu ponuditi plan za dvoje. Nemam plan za dvoje. Nemam viziju (i ne gledam televiziju). Smatram naivno da je posljednji dobar film snimljen 1984. godine, i da je posljednja dobra ploča snimljena 1982. godine. Ja sam zastarjeli model umirućeg debila. Međutim, sam osjećaj zaljubljenosti je lijep. Ono – leptiri u želucu i muka u želucu. Kao sada, na šanku, poslije desete pive. Pijem da zaboravim, a onda mi se povraća i ja se zbog muke sjetim da mi se povraća jer sam zaljubljen i previše sam popio (i kako to sve želim zaboraviti). A sve se za šankom desi tako naglo da čovjek ne stigne ništa pametnog smisliti. Konobar je u jednom trenutku skup oštrih linija, a u sljedećem trenu kada shvati da plima nadire iz iznutrica njegovog “omiljenog” gosta, samo blurana fleka ispred mene koja se dere kao svinja i tada konobar maše rukama poput sjebanog mornara signalnim zastavicama – “Nemoj mi se, pičko, sad zbljuvat po šanku!” – veli on. A kada, ako ne sada – pomislim glupavo, dok kiselina poziva zlo na usta.
Ok, velim dok ništa ne mislim – zbljuvat ću se grleći školjku. Izdržat ću do jebene školjke. To je sve tako fino usrano romantično u ovoj tako “noble” birtiji…
Međutim, danas imam sreće. Nije kao obično bljuvanje kada pijan povraćaš jer si u klasičnoj depresiji. Netko mi se smilovao. Krenuo je za mnom na wc ove prčvarnice iz snova. Netko je delegiran s neba da pazi na moje zlo koje istrčava iz mojeg trbušnog zla. Osjećam dok bljujem svoju utrobu u wc školjku kako mi čelo drži neka nježna ženska ruka. Anđeo s neba. Možda čak i znam tu ženu. Rekla mi je jednom svoje ime prije par mjeseci. I prezime. Ali ja sam sve to zaboravio (tko bi pamtio toliko podataka?). I njeno ime i njeno prezime sam zaboravio, uostalom kao što sam zaboravio i ime Predsjednika Sabora i Predsjednika Ustavnog suda. I samo sam tren razmišljao što mi je činiti nakon bljuvanja. Onda sam, u trenutku kada mi je bilo nešto bolje, kada sam pobljuvao sva pluća i bubrege i crijeva, stavio cigaretu na pobljuvane usne, zapalio, pa potom anđela nježno uhvatio za sisu.
I nije pobjegla.
Barem ne odmah.
Pobjegla je kada sam joj se zbljuvao u krilo.