Iako neki ugledni europski ekonomisti tvrde da je euro klinički mrtav, ima onih koji ga tek priželjkuju. Među njima su premijer Andrej Plenković i guverner HNB-a Boris Vujčić
Što je zapravo Milton Fridman mislio kad je priznao pogrešku? Da je njegovo poznavanje ekonomije i posebno monetarnih pitanja ipak nedovoljno ili da su oni koji ga nisu poslušali lakomislene budale? Bilo je to godine 1999., nakon uvođenja eura, najprije kao obračunske jedinice, a tri godine poslije i kao monete, što je, po njemu, bio nerealan projekt, za koji je godinama tvrdio da se nikad neće ostvariti. Kad se to ipak dogodilo, sa svih strana su ga saletjeli novinari. Što sad kažete? On im je spremno priznavao da nije bio u pravu, ali je odmah dodavao kako će se prava istina pokazati tek u slijedećoj krizi. Štoviše, tvrdio je on, euro je najvjerojatnije neće preživjeti.
Slijedile su godine prosperiteta u većini zemalja Europe, na krizu nitko nije ni pomišljao, a sam Fridman umro je 2006., dakle dvije godine prije njenog izbijanja. Tko je on bio i zašto se njegovo mišljenje smatralo posebno važnim? I kakva je uopće bila njegova uloga u ekonomskom i političkom životu? Vrlo zanimljivom usporedbom na to je odgovorio nobelovac Pol Krugman. Po njemu, Fridman je u ekonomiji dvadesetog stoljeća imao ulogu koju je u teologiji šesnaestog odigrao Ignacije Lojola. A ulogu Martina Lutera, čiju je herezu Lojola suzbijao, imao je, naravno, Džon Majnard Kejnz. Na vrhuncu velike svjetske krize, godine 1936., Kejnz se suprotstavio vječnoj dogmi da tržište rješava sve probleme i zagovarao ulogu države u pokretanju potrošnje i proizvodnje. (Njegova teorija zapravo je kasnila za praksom, jer su predsjednik F. D. Ruzvelt u Americi i Hitler u Njemačkoj već krenuli tim putem.) U drugoj polovici stoljeća Fridman je predvodio protureformaciju koja je oživjela uvjerenje da slobodno tržište i privatno vlasništvo nemaju alternativu. Postao je vodeći svjetski ekonomist, čije se mišljenje uvijek tražilo. Politički se Kejnza i Fridmana pogrešno proglašavalo ljevičarem i desničarem. Kejnzov cilj je bio da spasi, a ne da pokopa kapitalizam, kaže Krugman. A desničar Fridman se u vrijeme kad je počinjala tranzicija u zemljama raspadajućeg komunizma našao na krajnjoj ljevici tadašnjeg političkog spektra.
On je, naime, zagovarao privatizaciju besplatnom podjelom dionica radnicima, za što su upravo u Jugoslaviji postojali sjajni uvjeti. Samoupravljanje je, po njemu, već bilo oblik privatnog kvazivlasništva, koje se moralo pretvoriti u pravo vlasništvo. Sudjelovanje u raspodjeli dohotka, dakle ostvareni osobni dohoci, trebali su, po njemu, biti ključ za podjelu dionica, pa bi umjesto radničkih savjeta počele upravljati skupštine dioničara. One bi izabrale novi menadžment, nakon čega bi poduzeća nastavila poslovati bez suvišnih potresa, a čitava tranzicija ne bi izazvala nepotrebne patnje stanovništva. To treba učiniti brzo, tvrdio je on, kako novi vlastodršci ne bi dijelili imovinu po svojim željama. Naravno da ga nije poslušao nitko, osim djelomično Slovenaca.
Nisu ga slušali ni tvorci eura, pa je on uveden političkom odlukom donesenom u euforičnom raspoloženju poslije pada Berlinskog zida. Pa ipak, usprkos Fridmanovim crnim prognozama, euro je preživio krizu koja traje već osam godina. Štoviše, upravo su se u tom razdoblju (od godine 2011. do 2014.) eurozoni priključile Slovačka, Estonija, Latvija i Litva. Neki ugledni europski ekonomisti, doduše, tvrde da je euro klinički mrtav, ali on usprkos tome živi i dalje, a ima i onih koji ga tek priželjkuju. Među njima su hrvatski premijer Andrej Plenković i guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, koji su se ovih dana dogovorili da će im uvođenje eura biti jedan od glavnih ciljeva ekonomske politike. Zapravo, da će ukupnu ekonomsku politiku podrediti tom cilju. U optimalnom slučaju možemo ga ostvariti za pet godina, kaže Vujčić, a dotle će se rasplesti i sudbina eura.
Znači li to da Fridman nije imao pravo? Odgovor je doslovno zaprepašćujući. Cijena preživljavanja eura bila je kriza cijele Europske unije, čiji se temelji tresu upravo zbog onog razloga zbog kojeg je Milton Fridman vjerovao da će dovesti do propasti eura. To je gubljenje monetarne suverenosti, koja omogućava zemljama da tečajnim prilagođavanjem čuvaju konkurentnost svojih privreda. Poučen, vjerojatno, tečajnim ratovima koji su se vodili 1930-ih godina, on je korištenje tog oružja povezao s krizom. Ali kako se pokazalo u posljednjih petnaestak godina, nedostatak monetarnog suvereniteta doveo je do dubinskih promjena u Europi i bez krize, odnosno prije njenog izbijanja. Pojava eura bila je prijelomna točka. Do njegovog uvođenja prevladavale su sve prednosti europskog povezivanja, da bi poslije toga Unija ubrzano postajala vreća rogova. Tada se počelo govoriti o Europi s dvije brzine, o sjevernom svjetlu i južnom križu, odnosno o neodgovornom i zaostalom jugu (Italija, Španjolska, Portugal) i protestantski odgovornom i zato bogatijem sjeveru. U isto vrijeme, zemlje koje su vodile samostalnu monetarnu politiku (među njima Britanija, Švedska i Japan) stalnim su prilagođavanjem tečaja vlastitih valuta održavale svoju konkurentnost.
Članicama eurozone umjesto toga se nudilo da isti cilj postignu smanjenjem troškova, od kojih je najvažniji trošak rada, odnosno plaće. To se pomodno zove unutrašnjom devalvacijom i nije nikad i nigdje zaista uspjelo. Ne samo zato što je to povezano s ozbiljnim društvenim potresima, već i zbog evidentne neefikasnosti. Još prije pola stoljeća Fridman je to opisao kao pokušaj da se na ljetno ili zimsko vrijeme prelazi tako što će ljudi po slobodnoj volji mijenjati svoje navike. Očito je mnogo lakše promijeniti sat prema kojem se svi ravnaju. ‘Sasvim je ista situacija i na deviznom tržištu’, pisao je on. ‘Mnogo je jednostavnije dozvoliti jednoj cijeni da se mijenja, to jest cijeni tečaja, nego se oslanjati na promjene mnogih cijena koje sve zajedno treba da odrede unutrašnju strukturu cijena.’ Običnim riječima, jednostavnije je devalvirati, što su na primjer Japanci nedavno učinili.
Uvođenje eura olakšalo je i moderne bankarske špekulacije, odnosno uvođenje tzv. novih bankarskih proizvoda kojima novac stvara novac bez proizvodnje robe, zatim potrošnju preko svih mogućnosti i zaduživanje na lijepe oči. Grčka je paradigmatski primjer, pri čemu su bankarski falsifikati omogućili čak i njeno članstvo u eurozoni. Iako je grčki BDP samo četiri posto europskog, događaji u Grčkoj toliko su tipični da se ozbiljno govori o helenizaciji velikog dijela Europe.
Gubitak monetarnog suvereniteta nakon uvođenja eura nije ojačao europsko zajedništvo, ali jeste krupni kapital koncentriran u bankama i korporacijama. Njegov utjecaj na politiku EU-a toliko je povećan da se čini kako imamo bankarsku, a ne Europsku uniju. U idealnom slučaju, Hrvatska bi mogla uvesti euro za pet godina, a do tada će se vidjeti što će biti s eurozonom i hoće li ona još postojati, kaže Vujčić. Točnije bi bilo da je rekao kako će se vidjeti što će biti s Europskom unijom. Ali u svakom slučaju, rok od pet godina za Hrvatsku je dobra vijest.