Kao adaptacija triju kratkih priča (Chance, Soon i Silence iz zbirke Runaway, 2004) majstorice rečene forme i ženskih psihologija – Nobelovke Alice Munro, Julieta je u signaturnom prepoznatljivom Almodóvarovom svijetu ženskih melodrama pronašla srodnog glasnogovornika. Potisnute, zapretene dramatske teretnosti i tegotnosti koje izlaz nalaze u najrazličitijim emotivnim bujicama tako su u žarištu interesa i najnovijeg auteurovog naslova, s ključnim motivom majčinskih čuvstava garniranih individualnom tristessom gubitka, odsutnosti, žala i čeznuća sredovječne junakinje – lijepo podcrtanih dvjema slow-motion scenama (impresivno kočenje vlaka i impakt istog na kupejsku gravitaciju te poglavito, noćni trk jelena, promatran iz vozila), ali i brojnim eklektičnim natuknicama iz svijeta umjetnosti koje reflektiraju junakinjino psihologijsko stanje te pomažu pružiti dodatan uvid u njenu osobnost (od avangardno-minimalističkog primitivizma terakotnih figura koje izrađuje jedna od protagonistica – zapravo rad poznatog španjolskog kipara Miquela Navarra, preko naslova kadriranih knjiga do referiranja na grčku mitologiju i napuštenu nimfu Kalipso).
Pritom, koristeći motive gotske književnosti (nevina junakinja, sjenovit i tormentan muškarac s mračnom tajnom – nepokretnom suprugom, maliciozna domaćica, epistolarno-dnevnička forma rekapitulacije zbivanja) kao i noir-literature (junakinja ujedno figurira i kao ambigvitetna fatalna žena – odgovorna za smrti muških likova) kao pozadinske trope naracije, stječe se dojam da Almodóvar bespotrebno opterećuje idejno u prvome redu golu psihologijsku priču. Također, film obiluje auto-citatnošću i reciklažnom referencijalnošću te posljedično nalikuje svojevrsnom rekonfiguriranom patchwork-asamblažu redateljevih preokupacija i personaliziranih opsesija iz vlastita opusa (podsjetiti se samo treba kultnih ostvaraja poput Cvijeta moje tajne (La flor de mi secreto, 1995), Sve o mojoj majci (Todo sobre mi madre, 1999), Pričaj s njom (Hable con ella, 2002) ili Vraćam se (Volver, 2006)) – varijacijskom kopiranju samog sebe, što pak rezultira kako nekom vrstom pravocrtne distancirane stereotipnosti i pomalo disparatnom, zadanom determiniranošću zamrznutosti u vremenu cjelokupnog uratka, tako i očiglednim nedostatkom vizije i originalnosti ispod praga očekivanja (poglavito nesklapno i nezadovoljavajuće finale).
Ipak, pridoda li se svemu Almodóvarov prepoznatljiv stilistički estetski touch grandiozne i vibrantne, glamurozne i pretenciozne koloritnosti (uvijek pomalo na tragu campa – poglavito ocrtanog u razmetljivim zidnim tapetama, rođendanskim tortama i stylingu mlađe verzije naslovne junakinje) te spretan odabir dviju glumica koje interpretiraju Julietu u različitim životnim razdobljima (zanimljivija, neposredna Adriana Ugarte i solidna Emma Suárez), još uvijek je riječ o klasičnoj, prepoznatljivo kompleksnoj i pitkoj ekstravaganci, vođenoj bravurozno elegantnom i lakom – znalačkom rukom starog majstora.