Obrazovanje, doktorski ili akademski stupnjevi i slične “trice i kučine” – u odnosu na etičku os čovjekovu – ne spašavaju nikoga od niskosti, podmetanja i kameleonstva. Pa ni povjesničara književnosti, komparatista i teatrologa S.P.Novaka, koji je slične budalaštine kao u nedavnoj televizijskoj emisiji “Pola ure kulture”, već jednom drobio u vidu Stankovićevog gosta emisije “Nedjeljom u 2”, pred oko četiri godine. Tom čovjeku ne bih povjerio ni psa da mi čuva, a kamoli novac ili, ne daj bože, djecu. Nizao je niskost do niskosti, a svako malo ih se trudi dokazivati javnosti, naročito kad mu televizijski refletori osvijetle obraz i zamrače razum. Tad jurne pokazivati svoje etičke kvalitete, budimo uvjereni, ne baš tako malobrojnoj javnosti jednakog moralnog habitusa. Ovaj put okomio se svojom sraćkom na novinare i kniževnike Borisa Dežulovića te Predraga Lucića.
Spomenuti tip je godine 2007. izdao knjigu “101 Dalmatinac i poneki Vlaj”, nešto kao kratki enciklopedijski osvrt na značajne Dalmoše u povijesti. Tek nekoliko stranica dalje od teksta “Robi K. ili djeca na vlasti”, koji završava rečenicom:
“Često zabranjivan, a zbog povrede časti svojih objekata sudski proganjan, Ivančićev ‘Feral Tribune’ jedno je od najsvjetlijih poglavlja dalmatinske satirične književnosti uopće.”,
a podsjetimo – najnovije žrtve njegovog samodokazivanja vlastite ljudske mizerije, Lucić i Dežulović bijahu (uz spomenutog Ivančića) pokretači i udarni suradnici lista koji ne bješe samo satirički – nalazi se tekst o subjektu na koji se objekt nazivan S.P.N. napopastio u nedavnoj televizijskoj prezentaciji svog nemorala: “Boris Dežulović, pjevač iz Lore”.
U hvalospjevu Dežuloviću – koji svatko može pročitati kupi li na rasprodaji njegovu knjižicu – stilu, vještini kontrole likova, umješnosti socijalne analize, i sličnim autorovim karakteristikama odaje priznanje. Nigdje ni spomena o Jugoslaviji, jugonostalgiji, komunizmu, a kamoli da bi ih upisivao Dežuloviću ili Luciću u grijehe, možda iz razloga prilične opreznosti kako ne bi njihovu kritičnost i u “onom” sustavu netko doveo u korelaciju sa vlastitom šutnjom i gradnjom karijere u njemu. No sad, kad imamo “kameno stamenu državu”, autor se ohrabrio srati – i sam nesvijestan toga – više po sebi negoli po metama svoje dijareje. Primjerice, u spomenutoj knjizi “Pjesme iz Lore” daleko od toga da naziva “sramotnima”, upravo obrnuto:
“Objavio je i jednu neobičnu zbirku poezije pod naslovom ‘Pjesme iz Lore’… ‘Pjesme iz Lore’ posve su neobične za ovaj lirski žanr jer se u zbirci na sasvim neočekivani način miješaju jezovite i parodijske pjesme, a nadasve briljira autorovim poznavanjem stihotvornih obrazaca pri čemu je ovo pjesničko djelo više etička gesta nego estetski čin. Dežulović je među književnicima svoje generacije stvorio jedan od najtalentiranijih a svakako najpromišljeniji opusa.”
Daklem, spomenutom knjigom, emisijom NU2 i poslijednjim javnim proljevom svoje nemoralnosti na ekranima HRT-a, S.P.N. je samo dokazao koliko ga Dežulović i Lucić nadmašuju u etičkom smislu, što za vjeke vjekova s obraza ovog akademskog pajaca neće moći sprati svi deterdženti svijeta. On se svojim nepostojećim moralom pridružio sramotama poput onih koje su se zbivale u Lori, postajući tako potporni stup jedne sramotne države koja nema snage da ih – uz bezbroj drugih – prizna.