Najava Vlade da bi se mladima već za nekoliko mjeseci moglo plaćati pola rate kredita, naišla je na dobar odjek u javnosti, koja je ubrzo bila preplavljena puno bitnijim pitanjima poput uvođenja obaveznog vojnog roka. Potreba da se mladim ljudima u formiranju obitelji pomogne na taj način pala je u drugi plan i zapravo se poput jasne stambene politike u Hrvatskoj izgubila po putu. Nakon fokusa javnosti u studenom prošle godine i rasprave o prednostima i nedostacima tog modela, pokazalo se zapravo tipično odnošenje prema tome iznimno važnom društvenom pitanju – nesustavno bavljenje provedbom stambenih programa i nedostatak evaluacije koja bi inače prepoznala postignuća i probleme.
U knjizi „Socijalna politika Hrvatske“ značajan dio posvećen je stanovanju i stambenoj politici od strane profesora Gojka Bežovana s Pravnog fakulteta u Zagrebu. Kratka dijagnoza stanja može se svesti na slijedeće: U javnosti nisu primjetne aktivnosti relevantnih dionika koje pokušavaju utjecati na oblikovanje moderne stambene politike. Organizacije civilnog društva još nisu stasale, građevinari se rukovode svojim kratkoročnim interesima, a gradovi koji bi trebali imati važnu ulogu u izgradnji moderne infrastrukture stambene politike još uvijek nemaju kompetentne timove stručnjaka koji bi se uhvatili u koštac s ovim razvojnim problemom.
Članak je pisan 2008. godine, no od tada se nisu bitno promijenile okolnosti – i dalje u Hrvatskoj nema nekih bitnih pomaka po ovom pitanju, naravno uz čast nekih izuzetaka. Iva Marčetić, u svom tekstu „Da je kuća dobra i vuk bi je imao“ objavljenom na portalu bilten.org 2015. godine analizira način dolaska do nekretnine – točnije, u posljednjih dvadeset i nešto godina zaduživanje je postalo jedina sigurnosna mreža za veliku većinu stanovništva, a tome je ponajviše kumovalo povlačenje države iz svih oblika regulirane stambene politike, kao i konstantno smanjivanje opsega i dostupnosti socijalnih davanja.
Do visokog zaduživanja dolazi nereguliranjem adekvatnog okvira i stvaranja sustavnih stambenih politika tijekom devedesetih (FOTO: Lupiga.Com)
Prema podacima Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) Hrvatska bilježi, bok uz bok s ostalim zemljama istočne Europe, nevjerojatno visok postotak privatnog vlasništva nad stambenim prostorom (80 posto). Privatizacija društvenih stanova, odnosno državnih stanova u zemljama istočnog bloka, u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća rezultirala je ovako visokim brojkama usitnjenog privatnog vlasništva, od čega je čak 71 posto čisto vlasništvo bez hipoteke.
Do visokog zaduživanja, što je temelj ovog problema, dolazi puštanjem države i nereguliranjem adekvatnog okvira i stvaranja sustavnih stambenih politika tijekom devedesetih. Visoko zaduživanje u stambenim kreditima, tipičan je primjer divljeg kapitalističkog, pa bit ću slobodan, i darvinističkog odnosa prema stanovanju. Ukratko, oni koji imaju – imali su još više, a oni koji nemaju – dugoročno su se kreditno zaduživali i čeka ih još dosta godina otplate rate kredita. A vratimo li priču na početak, pravo na stan je jedno od temeljnih ljudskih prava, što je u političkom svijetu iznjedrilo nekoliko pokušaja odgovora na neodrživo stanje, najčešće okupljeno oko Živog zida i aktivnosti udruge Franak.
To je dovelo do toga da država svoju ulogu ovdje vidi kao ulogu gasitelja požara – te poduzima mjere poput otpisa duga blokiranim zbog kredita u švicarcima, ovrha i deložacija. Marčetić kaže – „iako nikako ne treba zanemariti rasterećenje koje su nove mjere proizvele, ovi sitni i povremeni socijalni ustupci indikator su snage i volje države da utječe na politike koje proizvode neizdrživi dug, poglavito politike stanovanja, pa samim tim i stambenog i ukupnog troška kućanstava“.
Time se dakle nove predložene mjere Vlade ne bave. Nacrt zakona predviđa subvencije na razini od polovice mjesečne rate tijekom četiri godine za sve građane koji kupe novu ili rabljenu nekretninu. Program ima dva limita, oba prilično čudna. Dakle, prvi je taj da je limit godina ograničen na 45. Tako se još ekstenzivnije tumačeno doba skućivanja i stjecanja potrebe za prvom nekretninom. Država ovdje računa da se s početkom formiranja obitelji kreće otprilike iza 35 godine. Najšire se tumači doba mladosti, prelazeći čak i definiciju poljoprivrednih potpora koje staju na 41 godini. Drugi limit je da vrijednost stana ne smije prelaziti 100.000 eura, čime se ne regulira tržište već polazi od tržišnih vrijednosti obalnih i cijena nekretnina velikih gradova.
U proračunu se za tu svrhu planira izdvojiti 35 milijuna kuna za prvu godinu, pa ako baš želite to je otprilike deset puta manji iznos u odnosu na planirano uvođenje vojnog roka. Broj nekretnina koji bi mogao taj program podmiriti procjenjuje se na 1.500, a predviđa se da se subvencije dodjeljuju bankama koje bi se natjecale za kvotu unutar ukupnog iznosa. Veću bi kvotu trebala dobiti ona banka koja ponudi građanima bolje uvjete, pa Vlada ovime očekuje i snižavanje kamatnih stopa na stambene kredite.
Pravo na stan je jedno od temeljnih ljudskih prava, što je u političkom svijetu iznjedrilo nekoliko pokušaja odgovora na neodrživo stanje (FOTO: gpzagorje.hr)
U tekstu objavljenom u Večernjem listu pod naslovom „Nacrt zakona: za kupnju stana država daruje i do 15.663 eura“ bavili su se konkretnim izračunom koji zapravo ogoljuje cijelu priču. Prvi izračuni pokazuju, ako model ne doživi izmjene, da će kupac stana u vrijednosti od 100.000 eura tijekom četiri godine otplate kredita dobiti subvencije vrijedne 15.663,36 eura ako kredit podigne na rok od 20 godina s kamatnom stopom od 4,8 posto. Njegov bi anuitet bez subvencija iznosio 652,64 eura mjesečno, što bi se u prve četiri godine prepolovilo, ali bi morao pri kupnji stana platiti 4.000 eura poreza na promet nekretnina. Uz novi plan tako bi kupac bio u „debelom plusu” jer bi od države dobio u konačnici 11.663,36 eura olakšica tijekom četiri godine“.
Naravno, prosječni stanovnik Hrvatske nakon 20 godina otplate kredita od 100.000 eura banci ostavi uz to značajnih 55.750,00 eura, što možemo opisati kao još jednu nekretninu. Ili još plastičnije – bilo bi potrebno da čak 17 godina s prosječnom plaćom u Hrvatskoj, kada bi se ona u cijelosti trošila samo na podmirivanje potreba otplate kredita, bez ostalih troškova. Lako se iz navedenog može zaključiti kako navedene subvencije nisu namijenjene širokom sloju društva niti prilagođene širokim i različitim geografskim specifičnostima Hrvatske, već onima koji će to financijski moći podmirivati. Pritom se lako može dogoditi da se ovdje dogodi superhikovski element – da bogati postaju još bogatiji, a prekarijat bude osuđen na pečalbu u Njemačkoj, Irskoj ili whatever gdje.
Da je stvar neusporedivo kompleksnija od mandatnog razmišljanja govori i u svojim preporukama profesor Bežovan, koji kaže: „Gradovi u partnerstvu s neprofitnim stambenim organizacijama i državom trebali bi biti ključni dionici i predvodnici u programima nove stambene politike. Neprofitne stambene organizacije trebaju pružiti transparentan okvir preko kojih država i lokalne vlasti jačaju stambenu ponudu te tako kontroliraju cijene stanova u novogradnji. Državni poticaji koji jačaju stambenu potražnju trebaju biti selektivni te usmjereni prema ciljanim skupinama. Osnivanje Hrvatskog stambenog fonda, kao stožerne institucije nove stambene politike, bio bi važan iskorak u razvoju socijalne države. U profiliranju takvih programa trebalo bi više koristiti tehničku i financijsku pomoć iz programa Europske unije i drugih međunarodnih izvora. Stan će sve više postajati dobrom obitelji koje ima određenu tržišnu vrijednost, koja mu jamči, njegovom prodajom ili davanjem u najam, dostojan život u starosti.“