Nagrađivana novinarka Nataša Škaričić odavno nema stalni angažman u hrvatskim medijima, britka je i iskrena, nikad nije štedjela nijednu vlast, a nije se libila ni podnositi kaznene prijave protiv pojedinaca koji se ogriješe o zakone i Ustav. Danas piše doktorat na temu zdravstvene politike, kojom se novinarski i najviše bavila, a priprema i trgovinu ručno rađenim cipelama kako bi, kaže Škaričić, imala neku plaću koja bi joj omogućila da iz opuštenije pozicije objavljuje novinarske tekstove.
U intervjuu za Crol.hr Nataša Škaričić komentira stanje u hrvatskom novinarstvu, odnos medija i vlasti, rad vlade Andreja Plenkovića, predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek i, između ostaloga, anemičnost civilne scene.
Jesi li odustala od novinarstva? Ako nisi s kime danas surađuješ, koji su ti mediji otvorili prostor?
– Jesam, u smislu da ne živim od novinarstva i da se najvjerojatnije više nikad neću zaposliti u nekoj redakciji. Nije stvar samo u tome što u novinarstvu ne nalazim izvor sredstava za plaćanje računa, nego i u tome što je sve rečeno, a stvari se samo pogoršavaju. S obzirom da završavam doktorat na temu zdravstvene politike kojom sam se novinarski bavila, povremeno pišem analize i komentare na tzv. zdravstvene reforme, a rjeđe i opće političke komentare. S time ću nastaviti, jer se radi se o temi u koju sam uložila mnoge godine i mnogo rada, važna mi je. Našla sam se s ekipom s Lupige, tu vidim jedan pristojan prostor za povremene objave i nadam se da će tako i ostati.
Zašto za tebe nema mjesta u današnjim velikim hrvatskim redakcijama?
– Ne znam, ne razmišljam o tome. Vjerojatno sam im beskorisna.
Postoji li u Hrvatskoj istraživačko novinarstvo?
– Postoji jedan oblik istraživačkog novinarstva koji se bavi izoliranim slučajevima korupcije, kriminala, političke prevare, itd. Međutim, istraživačko novinarstvo koje se bavi strukturnim defektima i društvenim fenomenima, istraživanjima javnih politika i njihovih reperkusija, itd., ne postoji i nikad nije postojalo. Nijedna redakcija u Hrvatskoj nikad nije imala specijalizirani istraživački tim novinara koji radi pod posebnim uvjetima potrebnim za velika i značajna istraživanja.
Postoji namjera slobode novinarstva, ali ta je namjera teško provediva u praksi
Koliko mi je poznato, ja sam jedina novinarka u Hrvatskoj koja je kratko imala radni ugovor za istraživačku novinarku, no moja me redakcija svejedno tjerala da ispunjavam dnevnu normu u proizvodnji “afera”, spektakularnih i ekskluzivnih otkrića itd. Imala sam sreću što sam se bavila sektorom u kojemu je tako nešto bilo moguće već uvidom u financijske izvještaje HZZO-a.
Imamo li mi slobodno novinarstvo i slobodne medije?
– Imamo, ali punktovi nezavisnog novinarstva nemaju novca. Mislim da treba raskrstiti s urbanom legendom da je novinarstvo kao kontinuirana praksa moguće bez novaca, koji mnoge moje kolege šire da bi širili optimizam. Ja, recimo, povremeno pišem za redakciju koja je siromašna i smatram da u tim uvjetima mogu objavljivati samo komentare i analize za koje su mi dovoljni raniji depoi znanja. Ne samo zato što za neku istraživačku temu treba dosta vremena u kojemu trebam i nešto jesti, nego i zato što se sa svakom temom o npr. kriminalu i korupciji izlažem opasnosti od sudske tužbe i izuzetno neujednačene sudske prakse.
Od novinarstva sam odustala u smislu da ne živim od njega i da se najvjerojatnije više nikad neću zaposliti u nekoj redakciji. Nije stvar samo u tome što u novinarstvu ne nalazim izvor sredstava za plaćanje računa, nego i u tome što je sve rečeno, a stvari se samo pogoršavaju
Nakon uvođenja kaznenog djela sramoćenja, opasnost da neki sudac presudi protiv novinara je razmjerno velika, bolje rečeno, ne bih se usudila prognozirati kako će sudac ocijeniti postojanje javnog interesa u nekom novinskom članku. Siromašne redakcije nemaju novca ni za odvjetnika, a kamoli za naknadu štete koja može proizaći iz građanske parnice nakon kaznenog postupka ili čak bez njega. Nijednom novinaru ne bih savjetovala da se bavi delikatnim temama u takvim uvjetima. Budući da najviše držim do objave informacija, pa tek onda do objave stavova – moramo nešto znati o stanju stvari da bismo ga komentirali – mislim da u Hrvatskoj postoji namjera slobodne novinarske prakse, ali da je ta namjera teško provediva.
Smrtonosni utjecaji Tuđmanove i Sanaderove vladavine na razvoj demokracije i slobodu profesionalnog novinarstva
Budući da si se istaknula istraživanjem stanja u zdravstvu, kako komentiraš gotovo potpuni izostanak kritičkih tekstova u tom sektoru?
– Kritički tekstovi o zdravstvu i medicini su globalno relativno rijetki, jer medicinska industrija strašno puno ulaže u medijsku promociju biomedicinske paradigme. Takvi tekstovi gotovo potpuno ovise o sudbini specijaliziranih novinara, kojih je na svjetskom medijskom tržištu sve manje jer je medijski biznis dugo u krizi.
Koliko mi je poznato, ja sam jedina novinarka u Hrvatskoj koja je kratko imala radni ugovor za istraživačku novinarku, no moja me redakcija svejedno tjerala da ispunjavam dnevnu normu u proizvodnji “afera”, spektakularnih i ekskluzivnih otkrića itd.
Nemam pojma postoji li u Hrvatskoj još novinar ili novinarka koja prati samo zdravstvo, mislim da ne. Za taj je sektor, logično, potrebno posebno poznavanje i razumijevanje jedne dosta komplicirane javne politike, koja ima gomilu slojeva i podsekcija. Novinar opće prakse se može snaći u nekom izoliranom događaju u zdravstvu, ali mu taj događaj mora biti serviran i stručno objašnjen, a sve ostalo traži ozbiljno poznavanje konteksta.
Kako komentiraš odnos medija prema vladi Andreja Plenkovića i HDZ-u?
– Po pluralizam informacija je bilo mnogo gorih vremena i vlada od ove. Nadam se da ne treba posebno isticati smrtonosne utjecaje Tuđmanove i Sanaderove vladavine na razvoj demokracije i slobodu profesionalnog novinarstva. S medijima oslobođenim od stege profesionalizma i značajno narušenom moći nekadašnjeg stranačkog duopola, situacija je potpuno drugačija.
Nakon uvođenja kaznenog djela sramoćenja, opasnost da neki sudac presudi protiv novinara je razmjerno velika, bolje rečeno, ne bih se usudila prognozirati kako će sudac ocijeniti postojanje javnog interesa u nekom novinskom članku. Siromašne redakcije nemaju novca ni za odvjetnika, a kamoli za naknadu štete koja može proizaći iz građanske parnice nakon kaznenog postupka ili čak bez njega. Nijednom novinaru ne bih savjetovala da se bavi delikatnim temama u takvim uvjetima
Na dnevnoj razini u medijima imamo nekoliko dramatičnih objava i dokaza potpune nevjerodostojnosti, diletantizma i korumpiranosti ove i bivših vladajućih garnitura, ali smo istodobno suočeni s izostankom efekata nekontroliranog protoka informacija. To je paradoksalno toliko dugo dok ne shvatimo da sve medijske poruke teže uniformnosti ili da se, u najmanju ruku, koncentriraju oko istog polja sukoba u kojemu su pozicije ukopane i nema pomaka.
Jedina složena tema koja je iskrsla u mandatu ove Vlade je priča o Ini, sve ostalo su maligne idiotarije
Kod nas je trenutačno na prvom mjestu stanje nacionalističke regresije koje je desnica, uz veliku pomoć SDP-a, nametnula nakon što je svima ponestalo resursa koje mogu eksploatirati za svoje privatne interese i prema tome formirati nekakve “politike”. Kad vlast nametne predratno stanje svi se, naravno, bave fundamentalnim moralnim pitanjima, a ne pokvarenošću strategije koja nas je dovela do ove točke. S Plenkovićevom Vladom, prvo fundamentalno pitanje je ima li on uopće ikakvog morala u smislu tzv. “europejstva”, otvorenosti, inkluzivnosti antifašizma, poštivanja ljudskih prava, itd. ili je on samo slabo mimikrirani podržavatelj tvrdog nacionalizma, proustaštva, galopirajućeg klerikalizma, klijentelizma itd.
Njegova dvosmislena retorika, a nedvosmisleno benevolantan odnos prema tvrdonacionalističkim političkim saveznicima ili događajima poput postavljanja spomen-ploče HOS-ovcima kod Jasenovca, dovodi do toga da se u medijskom polju nastavlja voditi borba oko definicije osnovnih pojmova i koncepata, počevši od fašizma i antifašizma, pa nadalje. Radi se o uznemirujuće besmislenoj utrci u traženju odgovora što je ovo s čime imamo posla. Jasno je s čim imamo posla.
Mislim da treba raskrstiti s urbanom legendom da je novinarstvo kao kontinuirana praksa moguće bez novaca, koji mnoge moje kolege šire da bi širili optimizam
Ako su na pravoj strani antifašizma, novinari se već godinu i po dana trse da od svojih sugovornika izvuku jasan odgovor na pitanje što misle o pozdravu “Za dom spremni” i to se danas mnogima čini kao vrhunac novinarskog herojstva. Ako su i sami desničari, onda aktivno sudjeluju u širenju nacionalističkog ludila, povijesnog revizionizma i buncanja o revivalu jugoslavenstva.
S Plenkovićevom Vladom, prvo fundamentalno pitanje je ima li on uopće ikakvog morala u smislu tzv. “europejstva”, otvorenosti, inkluzivnosti antifašizma, poštivanja ljudskih prava, itd. ili je on samo slabo mimikrirani podržavatelj tvrdog nacionalizma, proustaštva, galopirajućeg klerikalizma, klijentelizma itd.
Kad se slučajno na trenutak isključimo iz tog bunila, onda se mjesec dana bavimo pitanjem je li jedan ministar plagirao svoj rad, nakon što je Vladino i saborsko tijelo već kazalo da jest! Ili dilemom je li normalno da predsjednica države ode na tajni službeni put u Ameriku. Po meni, jedina složena tema koja je iskrsla u mandatu ove Vlade je priča o Ini, sve ostalo su maligne idiotarije koje su tu iz razloga u čijem detektiranju novinarstvo podbacuje.
U stanju moralne dezorijentacije koju diktira ova Vlada i nedostatka suvislih alternativa, argumenti u medijskom prostoru postaju nevažni
Razlog je potpuna politička bezidejnost, koruptivnost i svjesno induciranje jedne vrste nasilja. Ova vlast je nasilna, ne samo u smislu da ohrabruje neoustaške ispade , nego u smislu da ne priznaje ni minimum političkog morala. To nije samonikla stvar, naravno, geneza problema je mnogo kompliciranija. No, najtužnije od svega, samo da još to kažem, je to što značajan dio medijskog polja – u čemu prednjači HTV – uspijeva održavati stanje “legitimne kontroverze” kad se govori o neupitnim zločinima fašizma i neupitnim vrijednostima antifašizma. U stanju tolike moralne dezorijentacije koju diktira ova Vlada i nedostatka suvislih alternativa, argumenti u medijskom prostoru postaju nevažni i samo se čeka trenutak da se s riječi pređe na šake.
Kod nas je trenutačno na prvom mjestu stanje nacionalističke regresije koje je desnica, uz veliku pomoć SDP-a, nametnula nakon što je svima ponestalo resursa koje mogu eksploatirati za svoje privatne interese i prema tome formirati nekakve “politike”
Kako komentiraš rad Vlade Andreja Plenkovića?
– Tu se doista nema što komentirati, osim ovoga što sam već rekla. Radi se o još jednoj od mnogih vlada koja poseže za nekim poluamaterski skrojenim mjerama poput tzv. porezne reforme i širi moralnu dezorijentaciju, strahovitu nesigurnost i agresiju. Nisam vidjela nijednu ozbiljnu javnu politiku, niti ću je vidjeti. Ministar zdravstva se nakon dužeg vremena oglasio da kaže da anemija i kratkovidnost mogu biti razlog za oslobađanje od vojnog roka.
Kako komentiraš djelovanje civilnog društva u ovoj HDZ-ovoj vladavini? Čini se kao da je aktivnost zamrla.
– Jasno da je zamrla, ljudi su se iscrpili u mandatu prošle devastirajuće Vlade koju je predvodio Tim Orešković. Ono je nešto najintruzivnije što sam vidjela i doživjela, jer su ministri i njihovi sateliti iz civilnog društva, poput Željke Markić, djelovali kao organizirani politički specijalci, izazivajući doslovno sve elemente modernog građanskog društva i cjelokupnu tradiciju ljudskih prava.
Oreškovićeva vlast donijela je psihozu, s Plenkovićem smo dobili stanje shizofrene podvojenosti
Bilo je to stanje Trumpa prije Trumpa i izvan Amerike. Ako je tada, dakle, vladalo stanje psihoze, a nema boljeg izraza za tadašnju atmosferu, s Plenkovićem imamo stanje shizofrene podvojenosti, a prema tome se očito mnogo teže postaviti.
Njemu je istodobno izuzetno žao da je došlo do postavljanja ploče koja vrijeđa osjećaje onih koji su bili žrtve logora u Jasenovcu i s te strane “ima punu solidarnost prema njima”, ali je istodobno solidaran s jedanaest vojnika HOS-a koji su “poginuli za hrvatsku slobodu i demokraciju”. Kad premijer na taj način nivelira reputaciju žrtava ustaškog režima i jedne proustaške postrojbe, a ključni mediji to pretvore u legitimnu stvar računajući, među ostalim, na raspoloženje većeg dijela “društva” i činjenicu da je najveća opozicijska stranka SDP skrenula u desno, perspektive za civilno društvo nisu sjajne jer ono još nije iznjedrilo opciju koja artikulira dostižne političke ciljeve. Zato ne vjerujem ni da bi to isto civilno društvo izdržalo duži pritisak smijenjene Vlade.
Ljudi su se iscrpili u mandatu prošle devastirajuće Vlade koju je predvodio Tim Orešković. Ono je nešto najintruzivnije što sam vidjela i doživjela, jer su ministri i njihovi sateliti iz civilnog društva, poput Željke Markić, djelovali kao organizirani politički specijalci, izazivajući doslovno sve elemente modernog građanskog društva i cjelokupnu tradiciju ljudskih prava
Kako komentiraš činjenicu da su “preživjele” sve odluke bivšeg ministra kulture i da nitko više zbog toga ne prosvjeduje? Kako tumačiš tu blagonaklonost prema novoj ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek, premda nije osporila nijednu Hasanbegovićevu odluku?
– Prije nego je Obuljen Koržinek imenovana, dvije kolegice koje prate Ministarstvo kulture su mi rekle da će ona biti gora opcija od Hasanbegovića, jer će sofisticiranim stilom aktivno doprinijeti normalizaciji nenormalnog. Tu se vraćamo na pitanje medija koji se, nažalost, najviše aktiviraju na monoumne i agresivne poruke. Doprinos drugačijem tipu rasprave trebala bi dati javna televizija, ali ona je gotovo potpuno pod kontrolom vladajuće desne garniture. Ukratko, sve što Obuljen Koržinek radi će proći jer njezin stil nije dovoljno “klikabilan” da bi potaknuo interes za kulturu, a kamoli izazvao ozbiljne reakcije. Ostaje tragična činjenica da je jedino jedan ustašofil doveo kulturu u središte medijske pažnje.
Ako netko ima kapaciteta da dodatno osramoti ovu zemlju, onda je to predsjednica
Trumpove odluke Amerikance su potaknule na prosvjede. Kako komentiraš to da u Hrvatskoj nema prosvjeda iako mnogi po društvenim mrežama stalno izražavaju nezadovoljstvo odlukama vlasti?
– Velim, ispuhalo se. Mi smo istodobno žrtve i akteri normalizacije abnormalnog, koja nije počela nedavno, nego skupa s osnutkom države. Bojim se da će se slično dogoditi i u Americi, ukoliko se političke institucije i centri moći ne osjete ugroženima.
Koja je tvoja ocjena djelovanja opozicije?
– Ako misliš na SDP, oni se trenutačno najviše bave unutarstranačkim makljažama, ta stranka je isto mrtva papiga. Najviše me zanimaju marginalne stranke ljevice, među kojima se trenutno odvija intenzivna rasprava uoči lokalnih izbora. Nažalost, još uvijek ne vidim da imaju ozbiljne resurse za ulazak u političku arenu.
Prije nego je Obuljen Koržinek imenovana, dvije kolegice koje prate Ministarstvo kulture su mi rekle da će ona biti gora opcija od Hasanbegovića, jer će sofisticiranim stilom aktivno doprinijeti normalizaciji nenormalnog
Inicirala si podnošenje kaznene prijave protiv svećenika Luke Prcele zbog ustašovanja na misi. Je li podignuta optužnica?
– Ne, štoviše, Općinsko državno odvjetništvo me je prestalo objavještavati o famoznim “izvidima”, nakon što sam im poslala mail u kojemu sam tvrdila da su suodgovorni za normalizaciju profašističke retorike. To sam napravila nakon Glasnovićevog protjerivanja dlakavih studentica iz Hrvatske.
Doprinos drugačijem tipu rasprave trebala bi dati javna televizija, ali ona je gotovo potpuno pod kontrolom vladajuće desne garniture
Koja je tvoja ocjena dosadašnjeg mandata predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?
–Ako netko ima kapaciteta da dodatno osramoti ovu zemlju, onda je to ona. Nacionalisti, naravno, misle da je riječ o prvoj dami hrvatstva jer zaziva jedinstvo na desnoj nacionalističkoj osnovi i ne vide ništa glupo u tome što se istodobno pjene na sve oblike totalitarizma, naročito jugoslavenski. Jasno, ne vide ni ništa slično vlastitim opsesijama o ugroženosti u njezinoj poruci Pupovcu da ode iz zemlje ako se ovdje osjeća ugroženo. Sve su to providne, ali opasne gluposti, koje će za koje desetljeće postati smiješne ili ćemo se potpuno raspasti. Za to vrijeme, odlasci na “službeno tajne” sastanke u Washington, eksplicitno priznanje da ne razumije pojam građanstva, ali upisuje doktorat na FPZG-u i slične stvari, strše kao goli dokazi potpune nekompetencije o tome što su državničke dužnosti i ovlasti, ali velike spretnosti u osobnom zbrinjavanju.
Krenula si u novi poslovni pothvat trgovine dizajnerskom obućom. Zašto?
– Odlazak iz novinarstva je donio veliko olakšanje, ali i priličnu egzistencijalnu neizvjesnost. Pišem doktorat, ali ne iz praktičnih razloga, nego samo zato što doista uživam u izolaciji od dnevnih političkih događaja. Trenutačno mogu raditi kao konzultantica za sve što ima veze sa zdravstvom i medijima, ali tu ne očekujem ništa više osim povremenih kratkoročnih angažmana. Lupajući glavom u zid, naišla sam na predivnu malu obiteljsku manufakturu cipela u Novom Sadu i zaljubila se u njihov dizajnerski stil, način rada i ljude koji su sve to osmislili. Upravo smo u pregovorima o načinu plasmana na hrvatskom tržištu, jer su reakcije potencijalnih kupaca fantastične. Cilj mi je da imam neku plaću i da iz opuštenije pozicije povremeno objavljujem novinarske tekstove. Recimo da se radi o osobnoj crowfunding kampanji spojenoj s famoznom opsesijom dobrim cipelama.
