Je li priča o HAVC-u dio orkestriranog HDZ-ovog napada na nezavisne državne institucije?Je li ulazak Državne revizije u Hrvatski audiovizualni centar koji je započeo 12. travnja 2016. i trajao do 2. veljače 2017. dio orkestriranog HDZ-ovog napada na nezavisne državne institucije, pa tako i one koje su zadužene za stvaranje uvjeta za proizvodnju filmske umjetnosti?
Vijest da HDZ razara nezavisne institucije ne možemo smatrati novom. Prije bismo rekli da se radi neodvojivom dijelu HDZ-ove “stranačke kulture” prisutnom neprekidno od 1991. godine. HDZ na vlasti – to je uvijek podrazumijevalo metastazu nezavisnih državnih institucija. Za tu tvrdnju možemo iznijeti na desetke dokaza, svejedno da li iz vremena kada su stranku vodili Tuđman, Sanader, Kosor, Karamarko, pa sada i Plenković.
Utemeljitelj stranke, a po njezinom službenom narativu i utemeljitelj hrvatske države, kao okorjeli komunist sovjetskoga profila, nije mogao podnijeti da mu sudovi sude po zakonu, a ne u skladu s njegovim političkim prohtjevima, niti da u lokalnoj samoupravi ima “oporbenu situaciju”, niti da mu mediji objavljuju nepoćudne informacije i komentare, niti da mu fakultetima i univerzitetima upravljaju nezavisni intelektualci. A Tuđmana su upravo posljednja dvojica čelnika, Karamarko i Plenković, istaknuli kao vlastiti uzor.
U ambijentu koji je Hasanbegović stvorio došavši početkom prošle godine na vlast, bilo je jasno da valja računati s udarom (i) na HAVC. Oštrica protiv HAVC-a zaoštravala se usporedno s pregledom njegove dokumentacije od strane državnih revizora. Kulminirala je ujesen, napadom HDZ-ove ultradesnice i branitelja na Ninu Obuljen Koržinek, a indirektno i na samoga Andreja Plenkovića zbog filma 15 minuta – Masakr u Dvoru. Umjesto da se brani istinom kako nadležna tijela hrvatske države nikada nisu provela istragu događaja u Dvoru i krivce za masakr privela sudu, sada već bivši HAVC-ov ravnatelj Hrvoje Hribar odabrao je kompromisersku taktiku posipanja pepelom po glavi. A ona ga, vidimo, nije spasila.
No udar na HAVC mogao se naslutiti i s još jedne strane, a ne samo Hasanbegovićeve i braniteljske. “Reformirani” Plenkovićev HDZ u svojem je izbornom programu u jesen 2016. najavio: “Posebnu pozornost posvetit ćemo audiovizualnim djelatnostima i snimanju filmova vezanih uz Domovinski rat.” Kontekst ovoga obećanja jasan je iz dijelova izbornog programa:
“Njegovat ćemo povijesna uporišta i vrijednosti koje je promicao te postignuća koja je ostvario tvorac suvremene hrvatske države i prvi hrvatski predsjednik, dr. sc. Franjo Tuđman. Štitit ćemo dostojanstvo i dignitet hrvatskih branitelja i Domovinskog rata, a Vukovar ćemo proglasiti područjem od posebnog pijeteta prema žrtvama. Donijet ćemo jedinstveni zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji.”
“Predvodeći hrvatske branitelje u oslobodilačkom Domovinskom ratu (misli se na Tuđmana, op. t.g.), kombinacijom vojnih i diplomatskih aktivnosti obranjen je, a potom i oslobođen hrvatski okupirani teritorij. Na čelu s predsjednikom Tuđmanom obnovljena je hrvatska državnost, državni simboli i nacionalna valuta.
“Hrvatski branitelji i Domovinski rat za nas su jedan od temelja postojanja suvremene hrvatske države. Štitit ćemo dignitet hrvatskih branitelja i vrijednosti stvorene u pobjedničkom Domovinskom ratu, štitit ćemo istinu Domovinskog rata te osigurati da budu stupovi razvoja suvremenih Oružanih snaga Republike Hrvatske.”
HDZ-ov “filmski program” pretočen je u program HDZ-ove i Mostove vlade na neobično dosjetljiv način – kultura i mediji ugurani su u poglavlje programa zajedno s braniteljima i nacionalnim manjinama (10. poglavlje). Uvodne rečenice u to poglavlje, koje bi se, ponovimo, trebalo baviti kulturom i medjima, glase: “Temeljna polazišta: Hrvatski branitelji i Domovinski rat su jedan od temelja postojanja suvremene hrvatske države. Vlada će štititi prava i dostojanstvo hrvatskih branitelja i njihovih obitelji te bolje promicati njihovu ulogu u društvu. Kao članica Europske unije, svojim povijesnim uporištima i vrijednostima, jezikom, kulturom i baštinom, Hrvatska će i dalje doprinositi bogatstvu europske obitelji.”
Jasno se nazire misao vodilja: braniteljima, i to onima koji su uvezani u ultradesničarske udruge, prepuštena je uloga političkih komesara u kulturi. Tek u tom ključu možemo čitati sva ostala programska obećaja, poput “poticanja kulturnog stvaralaštva u svim područjima, uključujući (…) arhive, audiovizualne djelatnosti (…)”, “poticanja zapošljavanja u sektoru kulture”, “razvoja kulturne infrastrukture” itd.
No dobro, jesu li 27-godišnje iskustvo s HDZ-om, politička zbivanja u kulturi, medijima i civilnom društvu za vrijeme prethodne vlade 2016. godine i jasno izrečena programska obećanja Plenkovićeve stranke i vlade dovoljni za tvrdnju da ulazak Državne revizije u Hrvatski audiovizualni centar koji je započeo 12. travnja 2016. i trajao do 2. veljače 2017. doista jest dio orkestriranog HDZ-ovog napada na nezavisne državne institucije, pa tako i one koje su zadužene za stvaranje uvjeta za proizvodnju filmske umjetnosti?
Na pitanje je li Državna revizija ubrzo po odlasku Milanovićeve vlade ušla u HAVC vlastitom odlukom, ili po signalu upućenom s Markova trga, ili Trga žrtava fašizma, ili iz Runjaninove, vjerojatno nikada nećemo dobiti odgovor. Moguće je da jest, a možda i nije. Znamo da u njemu nikada ranije nije bila, još od davne 2010. godine kada je, u doba HDZ-ove vlasti Upravni odbor HAVC-a imenovao Hribara za ravnatelja. A Ministarstvo su tada vodili Jasen Mesić kao ministar i Nina Obuljen Koržinek kao državna tajnica za kulturu.
Izglednije je da je HDZ-ova vlast već prije objave nalaza Revizije i Hribarova odlaska “sredila stvari” u HAVC-u kako bi on mogao servisirati dio njezina kulturnog programa koji se odnosi na film. Za novog predsjednika HAVC-ova upravnog odbora imenovan je Bruno Kragić, dugogodišnji ravnatelj Leksikografskog zavoda i šef Programskog vijeća HRT-a iz SDP-ova vremena.
Nova članica, muzikologinja Gabrijela Krmpotić Kos, kreatorica je programa upotrebe glazbenih impulsa za bolje zdravlje hrvatskih branitelja. Kao kći jednog od svjedoka u špijunskom sudskom procesu protiv Perkovića i Mustača, miljenica je glasila poput Direktno.hr-a. Ivan Kujundžić, također novi član, bivši je pretendent na mjesto šefa zagrebačkog HDZ-a, ujedno autor skulpture Franje Tuđmana kimilsungovskih dimenzija.
To su dakle novi hrvatski ljudi za novi hrvatski film, pred koji je nova hrvatska vlast postavila propagandne zadaće s ciljem ucjepljivanja u javno mnijenje onakvog razumijevanja nedavne prošlosti kakvo najviše odgovara samoj toj vlasti i njenoj braniteljskoj bazi.
Jasno je da Hrvoje Hribar svojom biografijom i zaslugama za suvremeni domaći film u odnosu na nove članove HAVC-ova upravnog odbora izgleda kao filmski i intelektualni gigant. Neosporno je da je u zadnjih 7-8 godina zahvaljujući, vjerojatno, njegovu ravnateljstvu HAVC-em snimljen znatan broj dobrih i međunarodno uspješnih filmova. HAVC ima i znatne zasluge za snimanje velikog broja koprodukcija i inozemnih komercijalnih serija u Hrvatskoj, što za posljedicu ima i stvaranje pozitivnog imidža i pozitivniju turističku bilancu.
No pitanje je može li se Hribarovim zaslugama prekriti njegove odgovornosti za nalaze koje je ustanovila Državna revizija. Jer ako ona čak i jest ušla u HAVC na nečiji mig, neosporno je da u Zakonu o audiovizualnoj djelatnosti (čl. 9.) doista piše kako UO donosi odluke o raspolaganju imovinom do 200 000 kuna, a za veće iznose uz suglasnost osnivača, tojest Ministarstva kulture. A to je središnja od sedam nepravilnosti koje je uočila, i na osnovu kojih je zaključila da financijski izvještaji kuće kojom je upravljao Hribar u značajnim odrednicama ne iskazuju objektivno i istinito rezultate poslovanja, i izrazila nepovoljno mišljenje.
Osporavanje nalaza Revizije, jedne od rijetkih institucija koje već dvadesetak godina bez značajnijih mrlja rade svoj posao, također bi bila prijetnja njezinom integritetu. Ako Hribar smatra da zakonska odredba po kojoj ministar mora supotpisivati odluke o raspolaganju imovinom krši HAVC-ovu autonomiju, morao je smatrati svojom obavezom da o tome davno ranije izvijesti Ministarstvo kulture i Sabor, te da inicira javnu raspravu na tu temu. Morao je zatražiti promjenu Zakona o audiovizualnoj djelatnosti, ali do njegove promjene morao ga je striktno poštovati. Tvrdnja iz njegove ostavke, kako je Državni ured za reviziju trebao osigurati “bolje razumijevanje posebnosti i vrijednosti učinaka koje za Hrvatsku postiže HAVC” nije opravdana, iz jednostavnog razloga što to nije posao Revizije.
No istinita je Hribarova tvrdnja da se hrvatski građani sustavno truju nelagodom prema najboljem što hrvatska kultura daje posljednjih godina. Hribar zaslužuje priznanje za uspjehe koje je postigao jednako kao što morai snositi odgovornost za protuzakonitosti. Od sada pa nadalje, pod lupom javnosti bit će HAVC-ov upravni odbor. Prije svega njegova buduća odluka o izboru novoga ravnatelja ili ravnateljice.