Teško je zasluge za Hribarovu dekapitaciju ne tražiti u šatoraškoj kadrovskoj službi koja je konačno, nakon dugotrajnog pritiska, uspješno okončala svoju misiju
Mi sebi u HDZ-u ne uzimamo za pravo govoriti kakvi bi filmovi trebali biti, ali ono što znamo je kakvi ne bi trebali biti. Ova rečenica, koja se omakla bivšem ministru kulture Jasenu Mesiću za saborskom govornicom u raspravi oko HAVC-a, ima zlokobni proročanski prizvuk izgledne nam kulturne politike na čijem je trasiranju već marno radila prethodna garnitura u svom kratkotrajnom ali ambicioznom mandatu.
Ako je suditi samo po udaru na filmsku industriju, javnu televiziju i njene kulturne sadržaje poput trećeg radijskog i televizijskog programa, na tamošnju aktualnu paralizu umjetničke produkcije, ako je suditi po udaru na knjižni i književni sektor na kojem se posebno iživljavala prethodna vlada, a ni sadašnja mu, čini se zasad, nije pretjerano sklona, Ustav Republike Hrvatske, odnosno članak 69. koji jamči slobodu kulturnog i umjetničkog stvaralaštva – ozbiljno je ugrožen.
Čelnik HAVC-a Hrvoje Hribar, na kojeg već dugo jurišaju vitezovi Domovinskog rata na čelu sa Zoricom Gregurić, konačno je pao, slavodobitno likuje veteranska bratija.
Ne želeći relativizirati prekršaj za koji odgovorni, pa tako i Hribar, moraju biti sankcionirani, postavlja se pitanje zašto je za utvrđene nepravilnosti financijskog poslovanja Državna revizija HAVC-u dala negativno mišljenje dok je ono izostalo Vladi za 300.000 spornih kuna. Teško je u takvom kontekstu zasluge za Hribarovu dekapitaciju ne tražiti u šatoraškoj kadrovskoj službi koja je konačno, nakon dugotrajnog pritiska, uspješno okončala svoju misiju.
S odlaskom Hrvoja Hribara, o čijem se mandatu može kritički raspravljati, ugrožen je prosperitet filmske industrije koja je, kako ističe redatelj Dalibor Matanić, jedina grana u kulturi koja na uloženih osam vraća 14 kuna. »HAVC je«, kaže on, »sistem koji omogućuje hrvatskom filmu 400 milijuna kuna zarade od izvoza« te posebno naglašava njegovu distanciranost od politike i zasluge za rast kvalitete hrvatskoga filma.
Filmaši su na nogama i opetovano ponavljaju da se iz godine u godinu snima sve više filmova, na međunarodnim festivalima osvaja se sve više nagrada, govori se o hrvatskom valu, sve je veći broj mladih autora, Hrvatska ima mrežu digitaliziranih art-kina kojima se vratila publika, velike strane produkcije redovito snimaju u našim krajevima. Ukratko, apelira se da politika ostane izvan Centra, sportskim rječnikom – da se ne dira ekipu koja pobjeđuje, no zloguka programatska rečenica Jasena Mesića, najblaže rečeno, ne ulijeva povjerenje.
Simptomatično je da je iz nekog razloga braneći tekovine HAVC-a glumac Leon Lučev iznio svoju braniteljsku prošlost. Je li to postao nužan uvjet za legitimno raspravljanje o društvenim pitanjima, za uvažavanje nečijeg mišljenja?
– Imam potrebu napisati ovaj post, ne kao umjetnik, roditelj, član udruženja filmskih radnika, odsjek glumci, već kao branitelj, netko tko je bio na prvoj liniji 1991 godine. Zašto? Zato što je to moje pravo, zato što sam tamo bio, zato što nemam strah. Zato što sam se borio za slobodu – piše Lučev na svom facebook profilu i nastavlja:
– Iz perspektive sebe kao branitelja pišem ovo kako bih baš kao takav branitelj i s dubokom vjerom da ovakvih branitelja ima puno dao podršku institucijama, dijelovima ovog sustava koji vrijede, koji su to praktično dokazali i potvrdili, koji u sebi nose poruku onoga za što sam se borio i borim. Poruku slobode. Jedna od tih institucija je HAVC – apelira Lučev.
Koji i dalje sebe može svrstati u branitelje »onoga što je vrijedno, što prepoznaje(m) kao korisno, onoga što služi za razvoj i ne protivi se zdravom razumu«. A takvi nam upravo trebaju – branitelji zdravog razuma.