Le Monde diplomatique – jedno čitanje novina

Ova bilješka jednog čitatelja bit će, kako mi se čini, zabilješka o formi, o čitateljskom iskustvu potpuno nevezanom uz tehničku pripadnost ovih novina kulturi te je svaka sličnost s kulturom slučajna, pa i to što sam na poziv da napišem svoje iskustvo čitanja ove novine, prvo pomislio: LMD sam nosio sa sobom kao knjigu. Ono kad spremaš kofer i ubaciš na kraju knjigu-dvije, i LMD.

Nosio sam više puta, osim novog, i poneki stari broj jer sam se vremenom osvjedočio da unutra – čak i kad me tema “na prvu” na zanima – zapravo nema tekstova koje ne bi vrijedilo pročitati. Sve pročitano doimalo se relevantnim, pa vremenom stekneš onaj gotovo zaboravljeni osjećaj, ili povratni refleks koji kaže: ako je ovo u LMD-u, čak i ako mi izgleda daleko i strano, zasigurno je relevantno i vrijedno čitanja. Tako je govorilo iskustvo, i time novina postaje “nešto” – orijentir, istraživač svijeta s autoritetom, mjerilo relevantnog – za svoju publiku, no ona je, kako čujem, (pre)mala, jer i druge naše novine, nema sumnje, svojoj publici nude nešto, samo je to nešto drukčije, i većinom je toliko grčevito uhvaćeno za trenutak da te novine možeš mjesec-dva kasnije ponijeti na put samo ako se želiš upitati zašto si prije mjesec-dva na njih trošio vrijeme. Zato da budeš dio trenutka? Zanimljiva su stvar svi ti naši trenuci, ta potrošnja prisutnosti, to titravo trajanje. Jest, novine i vrijeme neraskidivo su povezane, no permanentna histerizacija trenutka može i dosaditi. Mogu dosaditi i obnovljivi izvori traume na kojima počiva naša medijska-i-šire scena, sva ta porozna pozornost, možemo i sami sebi dosaditi, i jesmo, i umorno je sve to, ali nema kamo. U tom kontekstu, LMD se, nesumnjivo progresivan, ne uklapa u logiku svakodnevnog umorstva, a teživši nekako svu tu ponovljivost nadvladati, govoreći zapravo stalno o strukturnim uvjetima, pa i uvjetima sukoba, ostao je, u stvari, pomalo po strani, zasigurno ne nehotice.

U usporedbi s drugima koji se pakiraju u isti novinski medij, LMD je, što se mene tiče, eto, u poziciji knjige, što je prokleti kompliment, hoću reći i kompliment i prokletstvo, jer nosi sa sobom nešto navodno starinsko, navodno marginalno. Istina, u tržišnoj stvarnosti to je tržišno marginalno i starinsko na onaj neinteraktivni način koji ostavlja dojam kako se svijet još može sagledati, bez tjelesno-senzacionalnog sudjelovanja, i kako o njemu netko još misli, relativno distancirano, uz trijeznu konzultaciju s memorijom, bez sudioničkih afekata, hotimično mimo interaktivnih pomagala, pa i mimo interaktivnosti s oglašivačima. To je, posebno u hrvatskim okolnostima, zbilja, iznimno zastarjeli medij i način rada, budući da je ovdje zastarjelost, napose zastarjelost ozbiljnih novina, ranjiva još i više negoli u svjetskim centrima koji stvaraju uvjete budućnosti. Jer, stjecajem strukturnih okolnosti naši su mediji još ranjiviji u svojoj “zastarjelosti” negoli razni zeitunzi i timesi, što je zanimljiv pokazatelj kako na periferiji stvari ponekad idu brže ukorak s vremenom, naročito u lošim vremenima, bez amortizera prema nepoznatom, eksperimentirajući s propašću ionako slabo podržane forme, kao i svega drugoga.

Kad kažem da sam LMD čitao kao knjigu znači i da sam tu novinu čitao na drugoj mentalnoj frekvenciji od one koju većinom proizvode tiskovine nominalno istog, novinskog, formata, a koje proizvode osjetilne senzacije, uglavnom iz negativnog spektra, jer su dubinski interaktivne – budući da su tabloidi udar na osjetila osmislili davno prije slavnih tehnoloških pomagala. To je, koliko god šutjeli o tome, bazični format naših novina. Tabloid je interaktivan jer udara prvo na osjetila, svakako ne na um – a u umu ostaju tinjajući impulsi poput onih nakon loših događaja: većina ih je naciljana prema strahu i njegovim implikacijama, zavist je također jako zastupljena, a na pozitivnom spektru, budući da i tamo nečega mora biti, nalazi se obožavanje, obožavanje moći, ljepote, talenta, tehnologije, genijalnosti ove ili one vrste – bio genijalan gadget ili najveći umjetnik, naš ili gostujući – a to svjetovno obožavanje donosi sa sobom i svjetovne frustracije: a zašto ne obožavaju mene, jesam li ja uspio, tko me je spriječio, tko je kriv (itd.)? To je sve ono što nam se događa dok čitamo novine – ili ono što danas zovemo novine – spram kojih je LMD u poziciji knjige. Pa ako vam olovo ostane na vršcima prstiju, nije to samo zbog nekvalitetnog tiska, nego i zato jer su vam se prsti oznojili, jer ste u interaktivnoj, fizičkoj reakciji, jer ste naciljani i pogođeni u tijelo. Tabloid je interaktivan, po logici pomodnog diskursa on je napredan, dok je LMD slabe osjetilne interaktivnosti – on je “hladan”, distanciran.

I kuriozitetno je, ipak, kako je kod nas ispalo tako da je jedna mlada i progresivna redakcija, unatoč nesklonosti okoliša i tržišta – gotovo kao da se bave neshvaćenom poezijom – pokušavala održati jednu novinsku formu koja bi, u kakvom režiranom prizoru, po logici imaginarija spadala u bolju vrstu građanske kavane s intelektualnom klijentelom, premda LMD sadržajem ne bi podržao takvu vrstu povijesne idealizacije, štoviše. Govorim ovdje ipak doslovno o formi, o novinama u svom “zastarjelom” obliku, i s time je sve već dovoljno paradoksalno: kako to da se neki vremešniji dionici i stari sudionici, u ovoj zemlji navodno tradicionalističkoj, nisu, recimo, time pozabavili? Mi to kao znamo, ali bilo bi to znanje nekome izvanjskom, neupućenom, komplicirano objasniti. Što reći: da je to zato što se sve stalno briše, kao što bi i ova redakcija, i ona novina, mogla biti izbrisana. Ili da višak interaktivnosti na malom prostoru vodi u jedan tjelesni, senzacionalni osjećaj povijesti, gdje sve samo boli, više-manje svakoga.

Tekst je objavljen u časopisu Le Monde Diplomatique, hrvatsko izdanje za veljaču

forum.tm