Kandidat za novog predsjednika Srbije prati zapadne političke trendove: Iz sastava Vučićeve predsjedničke koalicije jasno je da je on formirao ‘napredni populistički državno-nacionalistički pokret’ kakav u Hrvatskoj priželjkuju Banac i Milanović, a kakvi su sve popularniji i među europskim i američkim biračima
U radnim dokumentima prošlog vikenda održane Minhenske konferencije o sigurnosti puno je prostora posvećeno potrazi za odgovorima na pitanje je li došao kraj zapadnom sustavu liberalne demokracije. Uoči održavanja, organizacijski dirigent te sigurnosne parade Wolfgang Ischinger u njemačkim i inim medijima navodio je brojne razloge koji bi mogli dovesti do toga da ‘Zapad i njegov liberalni poredak prestanu postojati’. Između ostalog, Ischinger ukazuje na to da protivnici otvorenoga liberalnog društva sve više jačaju, ali i da građani Zapada sve više gube povjerenje u svoj liberalni društveni model i njegove osnovne vrijednosti. Autori minhenskih radnih materijala citirali su i rezultate istraživanja koji pokazuju da sve više građana u sve većem broju zemalja, uključujući i Njemačku, SAD i Španjolsku, ‘vjeruje da je autoritativna vladavina bolje političko rješenje od demokracije’.
Prije neki dan, na domaćem političkom terenu, Ivu Banca je jako razveselio pa i oduševio Zoran Milanović, odnosno ono što je izgovorio u navodno oproštajnom političkom intervjuu na N1 televiziji. Banac posebno ističe da ‘za razliku od drugih ljevičara koji proklinju bigote, mizoginiste, homofobe i ksenofobe, Milanović ne samo da izdvaja ‘napredni populizam’ Geerta Wildersa nego najavljuje hrvatski populistički pokret koji će biti državno-nacionalistički’. Banac zaključuje: ‘Zapravo, Milanović traži bitne promjene u SDP-u, kako bi pročišćena stranka predvodila ‘taj neki fiktivni hrvatski pokret’, jer inače SDP, ‘ako se ne mijenja, ostat će vječno takav i da pričamo o socijaldemokraciji’. On priželjkuje novi doista populistički SDP, na tragu lijevog (nacionalističkog) populizma, tako tipičnog iz povijesti uspjelih i neuspjelih pokušaja hrvatske ljevice da se nametne HSS-u.’
S druge strane u Srbiji jedan od kandidata za predsjedničke izbore (koji i službeno trebaju biti raspisani za najkasnije tjedan dana) i donedavni zaštitnik građana Saša Janković svoju kampanju započinje pozivajući birače da glasaju za njega, kako bi se zajedno suprotstavili Vučićevoj državno-nacionalističkoj, populističkoj i autoritarnoj vlasti. ‘Srbija može i mora bolje, institucije nisu krpe, naša družina nije bratija, a mi smo pošteni ljudi, a ne podanici’, rekao je Janković, dodavši da mu je želja da ‘svi budu svoji na svome, da nitko nema apsolutnu vlast’ te da mu ‘šajkača stoji u srcu, a Europa u glavi, jer i jedno i drugo idu zajedno’.
Jankovićevu predsjedničku kandidaturu podržale su ponajprije udruge civilnog društva, a zasad su im se priključile i dvije političke stranke – Demokratska stranka i Nova Srbija, čiji su lideri Dragan Šutanovac i Zoran Živković realno procijenili da nemaju šansi u izbornoj utrci s Aleksandrom Vučićem. SDSBorisa Tadića, LDPČede Jovanovića, LSVNenada Čanka i Dosta je bilo Saše Radulovića još dvoje hoće li stati iza Jankovića i/ili Vuka Jeremića, koji je također u predsjedničku utrku krenuo kao sam svoj majstor, s namjerom da privuče opozicijske, ali i dio birača vladajuće koalicije te naknadno osnuje vlastitu centrističku stranku, kako bi i poslije izbora ostao predvodnik opozicije Vučićevoj vlasti i njegovom SNS-u. Tadić, Jovanović, Čanak i Radulović nemaju kapaciteta izborno se natjecati s Vučićem, a nije im ni drago svoju i sudbinu svojih stranaka predati u ruke Jankoviću i/ili Jeremiću, pa kalkuliraju i traže način kako da se oko Jankovića i Jeremića formira umiveniji i pozitivniji državno-nacionalni pokret koji će izaći na izborni megdan Vučićevom državno-nacionalističkom, u koji su se pored SNS-a upisali i DačićevSPS, LjajićevSDP, Pastorov SVM, VulinovPS, DraškovićevSPO i svi drugi manji koalicijski partneri aktualne parlamentarne većine.
Već iz sastava Vučićeve predsjedničke koalicije jasno je da je on formirao ‘napredni populistički državno-nacionalistički pokret’ kakav u Hrvatskoj priželjkuju Banac i Milanović, a kakvi su sve popularniji i među europskim i američkim biračima. Doduše, dok hvale Wildersov ‘napredni populizam’ i u njemu traže inspiraciju za stvaranje naprednoga hrvatskoga državno-nacionalističkog pokreta, Milanović u Vučićevom pokretu i vlasti vidi samo ‘šaku jada’ i ‘beogradsku čaršiju’, a Banac regionalno zlo i opasnost protiv kojih bi Hrvatska morala okupiti antisrpsku koaliciju od Zagreba preko Sarajeva, Podgorice, Tirane i Prištine do Skoplja, pa i šire.
No i Aleksandar Vučić znade čitati globalne, regionalne i interno-srpske znakove vremena koje uočavaju i organizatori Minhenske sigurnosne konferencije, sve brojniji zapadni političari (među njima i Angela Merkel i Martin Schulz), pa i Banac i Milanović. Vidljivo je to i iz načina na koji je onemogućio aktualnoga predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da se još jednom kandidira za šefa države. Najprije nije uslišao Nikolićevu želju da bude predsjednički kandidat SNS-a (jer ima manje šansi od njega da izborno potuče konkurente, ali i zato što zemljom ‘ne mogu upravljati dva pilota’), a potom mu je, kad je aktualni predsjednik najavio da će se unatoč tome natjecati za još jedan mandat, bukvalno demonstrirao da će ostati sam kao prst upusti li se u novu predsjedničku utrku. Nikolića su se u hipu odrekla sva stranačka tijela i organizacije SNS-a i njegovi koalicijski partneri, a njegovoj su se kandidaturi obradovali opozicijske stranke i Vučićevi predsjednički protukandidati, ponadavši se da će izazvati raskol među naprednjacima i njihovim biračima te tako smanjiti Vučićeve, a povećati svoje šanse za izbornu pobjedu. Našavši se između Vučićeva populističko-autoritarnog čekića i sve sličnijeg opozicijskog populističkog nakovnja, Nikolić je još brže i glasnije povukao svoju kandidaturu nego što ju je nemušto najavio slaveći svoj rođendan: kandidat vladajućih ne može biti, a glumiti opozicijskoga kandidata pored manje-više autentičnih oporbenjaka i njemu samome bilo bi smješno i neuvjerljivo, kao što je bilo i njegovu sinu koji je podržao stranačku kandidaturu Vučića, a ne svojega oca.
Za razliku od Nikolića i Šešelja, koji su ostali ukorijenjeni i vjerni svom državno-etničkom populističkom pokretu iz 1990-ih godina, Vučić se zasad uspješno prebacio u državno-nacionalistički populizam, navukavši mu europsko odijelo: kao što je Ivo Sanader u prošlom desetljeću šarmirao većinu hrvatskih birača, unatoč tome što je autoritativno i autoritarno detuđmanizirao Hrvatsku, tako i Vučić kormilari Srbijom u maniri ‘naprednog populizma’, zahvaljujući ‘državno-nacionalističkom populističkom pokretu’ koji strpljivo gradi i razvija, prateći zapadne političke trendove. U njima, eto, i Banac i Milanović prepoznaju bolju hrvatsku političku budućnost, suočeni s retuđmanizacijom Hrvatske koju provode PlenkovićevHDZ i Petrovljev Most, sve teže se noseći s Tuđmanovim državno-etničkim populizmom kojim je svojoj politici svehrvatske državotvorne pomirbe osiguravao podršku i proustaške desnice.